Nema Hrvata, nema junaka

Hrvati vole ”polovične” biografije. Što je u potpunosti u skladu s načinom na koji se suočavaju s prošlošću, a koji često uspoređujem sa samoposlugom. Naime, svatko ode u samoposlugu/prošlost kad poželi, uđe na odjel/period koji izabere i uzme si proizvod/informaciju za koje procijeni da će najbolje odgovarati njegovim potrebama. Tako je npr. s biografijom Franje Tuđmana. Pitam neki dan studente tko je bio Tuđman i dobijem očekivan odgovor: “hrvatski predsjednik”. Dobro, kažem ja, predsjednik je postao sa sedamdeset godina, ali što je u životu radio do tada? Muk. S čuđenjem, a pomalo i nelagodom slušali su me dok sam govorio da je Tuđman bio komunist, tj. član Komunističke partije Jugoslavije, da je tijekom Drugog svjetskog rata napredovao u vojnoj i političkoj karijeri kao pripadnik jugoslavenskog partizanskog pokreta, a da je kao oficir JNA nastavio napredovati i nakon završetka rata u socijalističkoj Jugoslaviji. I to u vrijeme kad su Tuđmanovi ideološki protivnici završavali na Bleiburgu i križnim putevima, ali i na Golom otoku, kad se kao narodnom neprijatelju sudilo nadbiskupu Stepincu. Naravno, ispričao sam im i o njegovu disidentstvu i političkom angažmanu 1980-ih i 1990-ih.

Sličan primjer je i Josip Broz Tito. Dio javnosti na temelju njegove biografije zaključuje da je bio isključivo diktator, jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća i, naravno, mrzitelj Hrvata. Drugi dio pak ističe njegovu ulogu vođe najjačeg antifašističkog i oslobodilačkog pokreta u Europi, uspješnog i širom svijeta cijenjenog državnika, te predsjednika države koja je za njegove vladavine doživjela snažnu industrijalizaciju, modernizaciju i urbanizaciju, a koje su za posljedicu imale napredak životnog standarda, besplatno obrazovanje i zdravstvenu zaštitu te, iz današnje perspektive, nezamislive mogućnosti rješavanja stambenog pitanja. Povod pisanju ovoga teksta je 225. godišnjica rođenja Josipa Jelačića, najpoznatijeg hrvatskog bana, koji se 16. listopada 1801. rodio u Petrovaradinu. U biografijama, npr. onima na mrežnim stranicama Hrvatskog sabora i Hrvatske enciklopedije, možete pročitati uobičajene detalje poput onih da je ukinuo kmetstvo i da je, kao carski vojnik, poveo vojsku na Budimpeštu, iskoristivši tu priliku kako bi izravnao stoljećima stare račune s Mađarima.

Opisuje se i taj svečani čin kad je početkom lipnja 1848. u Zagrebu ustoličen za bana. Međutim, iz tih “službenih” biografija uvijek nekako ispadne detalj da Jelačića u bansku čast nije uveo hrvatski biskup u nekoj katoličkoj crkvi, nego da je ustoličenje provedeno u pravoslavnoj crkvi, a da je ceremoniju predvodio srpski patrijarh i metropolit Josif Rajačić. Kao i da su po Jelačićevu naputku pozivnice za ustoličenje napisane na latinici i ćirilici. Sve navedeno i nije tako neočekivano znajući da je Jelačić mislio (i govorio) kako su “Srbi i Hrvati jedan narod i jedna braća”. Evo još jednog detalja iz banove biografije za koji malo tko zna. Jednom prilikom bio sam u posjetu franjevačkom samostanu u Kreševu (BiH) čiji je možda najpoznatiji stanar bio fra Grgo Martić. Ovaj hercegovački franjevac bio je dugogodišnji prijatelj s Josipom Jelačićem. Zbog toga se u samostanskome muzeju može vidjeti i sablja koju je ban kao dar poslao fra Grgi s ugraviranim natpisom “Živio ban Jelačić”. Ništa čudno? Ne. Osim možda činjenice da je Jelačić tražio da natpis bude napisan ćirilicom.

U biografijama se tu i tamo spomene da je ban Jelačić bio oženjen za Sofiju, rođenu Stockau, plemkinju iz Češke. Ali se nekako najčešće ispusti detalj da je Josip Jelačić oženio 34 godine mlađu ženu. Hm, ne baš ženu. Jer je Sofija u trenutku vjenčanja imala tek 16 godina. Naravno, bez obzira na to kako bi danas zvali takvog muškarca, u to vrijeme oženiti maloljetnicu nije bilo tako neobično. Uz spomenik u centru Zagreba najpoznatija uspomena na bana Jelačića je pjesma “Ustani bane”, koja će kroz desetljeća mijenjati svoj tekst. Ali prvu inačicu napisao je Ognjeslav Utješinović Ostrožinski, hrvatski političar i pjesnik. Po nacionalnosti Srbin. Imajući sve navedeno u vidu, kako drukčije završiti ovaj tekst nego riječima iz spomenute pjesme: “Nema Hrvata, nema junaka, kao što je bio Jelačić ban!”. Bogme nema.