Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se

Nijemac koji je branio Hrvate od brutalnih plaćenih ubojica

9. DIO: Svakog dana donosimo feljton iz knjige 'Krvava ruka Udbe' o zloglasnoj tajnoj policiji za vrijeme SFRJ koja je pomoću mnogih doušnika služila i kao sredstvo zastrašivanja i terora

Autori Boris Rašeta , Igor Alborghetti

Dvije godine nakon Titove smrti, tadašnji bavarski premijer Franz-Josef Strauss, mesarski sin, oficir Hitlerova Wehrmachta, veteran krvavog Istočnog fronta i općenito jedan od najvažnijih njemačkih konzervativnih političara nakon Drugog svjetskog rata, napisao je kratko, ali tonom dramatično pismo predsjedniku Savezne vlade, ljevičaru Helmutu Schmidtu.

Piše, dakle, Franz-Josef Strauss tog 26. ožujka 1982. iz Münchena predsjedniku Vlade Schmidtu u Bonn (Zid je tada još bio visok i čvrst, a Berlin i Njemačka podijeljeni. Savezna vlada stolovala je u pospanom Bonnu) i na taj dopis stavlja naslov: 'Napadi na Jugoslavene u Saveznoj Republici Njemačkoj'.

Franz-Josef Strauss | Autor: screenshot/ wikipedia Foto: screenshot/ wikipedia

Čini se da je Strauss jako ljutit ili barem jako zabrinut jer na početku tog zanimljivog pisma (prijevod je služben, malo nespretan i arhaičan), odmah iza onog "Poštovani gospodine kancelaru" još stavlja i uskličnik. Strauss kaže, a ovo je prvi put da ovo pismo i njegov sadržaj izlaze u javnost, 'prema zaključcima Saveznog ureda za borbu protiv kriminala, u Saveznoj Republici Njemačkoj se i dalje vrši obračun politički suprotstavljenih emigranata koji ovdje žive i jugoslavenske države, odnosno njezinih predstavnika sa svim legalnim i ilegalnim sredstvima i sredstvima nasilja u sumnjivom opsegu'.

Ovdje je potrebno kraće objašnjenje konteksta u kojem je napisano pismo. Strauss se osvrće na operacije Službe državne sigurnosti tadašnje SFRJ, uglavnom u Bavarskoj, gdje je živio i radio najveći broj hrvatskih emigranata. Za agente Udbe Bavarska je bila operativna zona, područje u kojem su najčešće poduzimali svoje akcije, uključujući i likvidacije hrvatskih emigranata za koje su procijenili da poduzimaju ili će poduzeti terorističke akcije prema SFRJ. Trajalo je to, prema evidenciji likvidiranih hrvatskih emigranata (više ili manje ostrašćenih), od 1967. pa sve do 1989.

Jugoslaveni likvidirali po Njemačkoj 

Bavarski premijer Strauss kaže u svom pismu da 'pogled na događaje u zadnje vrijeme potvrđuje da se napadi na Jugoslavene u Njemačkoj u najvećoj mjeri odnose na to da jugoslavenske službe sigurnosti jednostavno ubijaju članove emigrantskih organizacija'. Argumentira to snažnim indicijama njemačkih sigurnosnih službi i sudskih institucija da se likvidacije tri jugoslavenska emigranata albanskog podrijetla 22. siječnja 1981. kod Heilbronna mogu 'pripisati jugoslavenskim službama, kao i ubojstvo Hrvata Kostića 9. siječnja 1981. u Münchenu'. Dodaje da 'Okružni sud u Saarbrückenu utvrđuje u presudi od 23. srpnja 1981. u slučaju Goreta da je potvrđen nalog za ubojstvo jugoslavenske tajne službe'.

Naravno, konzervativni političar ne zaboravlja gurnuti pod nos lijevog kancelara i malo stranačke politike. Pa kaže da 'takva ubojstva, inicirana od službenih jugoslavenskih pozicija teško povređuju suverenitet SRNj i negativno i opasno utječu na unutarnji mir. Saveznoj vladi do sada očito nije uspjelo da kod jugoslavenske vlade postigne okončanje takvih terorističkih aktivnosti, iako se odgovorne njemačke institucije i dalje uspješno trude spriječiti kaznena djela protiv Jugoslavije i njezinih službenih zastupništava u Njemačkoj i od strane Njemačke, niti da uhvati počinitelje i izvede ih pred lice njemačke pravde'.

Sastanak u Bonnu 

Strauss tvrdi da se bavarsko ministarstvo unutarnjih poslova zbog toga obratilo i saveznom ministru za unutarnje poslove posebnim dopisom sa sugestijom da se prema SFRJ poduzmu odgovarajuće inicijative kako bi se 'okončale neizdržive terorističke aktivnosti službenih jugoslavenskih pozicija'. Spominje i koaliciju CDU/CSU koja je to već zatražila u donjem domu njemačkog parlamenta Bundestagu, koji je zahtjev uputio vladi.

Za kraj Strauss poručuje kancelaru Schmidtu da se osobno uključi u rješavanje ovog složenog problema i da svim odgovarajućim sredstvima djeluje na vladu SFRJ da obustavi sve nasilne napade koje jugoslavenske pozicije vrše na osobe koje žive u Njemačkoj. I šalje mu prijateljske pozdrave.

Složen je bio odnos Beograda i Bonna nakon Drugog svjetskog rata i poraza nacista. Uvijek negdje između ljubavi i mržnje. Komunistička vrhuška i Tito savršeno su balansirali od uspostave diplomatskih odnosa. Saveznoj Republici Njemačkoj trebao je stanoviti politički legitimitet na istoku Europe. A to je dijelom bila Jugoslavija. Jugoslaviji je pak bio potreban novac iz njemačkih banaka, nešto moderne tehnologije i jeftine linije kreditiranja.

'Cjelokupna aktivnost obavještajno-sigurnosnog sistema SR Njemačke prema Jugoslaviji ima za cilj kompromitaciju jugoslavenskog samoupravnog socijalizma, naše vanjskopolitičke orijentacije, odnosno postupnog uvođenja u 'jugoslavenski sistem' elementa tzv. zapadne demokracije, ideologije i načina privređivanja. Sve ove promjene, prema njihovim procjenama, dovele bi do promjene društvenopolitičkog uređenja Jugoslavije i njezine vanjske politike...'

Nijemci su, ukratko, bili ambiciozni ideološki neprijatelji koji su se služili, naglašava se u jednoj od analiza djelovanja njemačkih sigurnosnih službi prema SFRJ, 'bezobzirnim i upornim obavještajnim nasrtajima na naše građane te kontroliranjem i koordiniranjem aktivnosti fašističke emigracije i njezinim usmjeravanjem te korištenjem za obavještajni i subverzivno-propagandni rad'.

Prema izvorima koji su nam bili dostupni, njemačke tajne službe zaista su prelazile tanku granicu između 'obavještajnog i subverzivno-propagandnog rada' i tada su iz svojih razloga podupirale terorizam ekstremnih hrvatskih emigrantskih skupina.

BND potiče napade na SFRJ 

U jednom od izvještaja SDS-a, izrijekom se spominju stajališta jednog od pripadnika njemačkog BfV-a (kontraobavještajne službe) koji suzdržano komentira postavljanje paklenih strojeva u tadašnjoj SR Hrvatskoj, a koji su stigli iz krugova ekstremne ustaške emigracije:

- Bilo bi uputno to učiniti na vojnim i industrijskim ciljevima, a ne baš na mjestima gdje se okuplja veći broj civila.

Postoji i opsežno izvješće SDS-a iz listopada 1989. koje spominje utjecaj njemačkih službi na dio ekstremne hrvatske emigracije i njihove nasilne akcije u Hrvatskoj i u drugim republikama tadašnje SFRJ. Istodobno, a to i nije neuobičajeno, na službenoj razini Njemačka i Jugoslavija imale su istovjetna stajališta oko djelovanja radikalne emigracije. Nijemci su, dakle, iskazivali zabrinutost takvim stanjem, ali su u znatnoj mjeri dopuštali takve aktivnosti. S druge strane, jugoslavenska tajna služba organizirala je likvidacije emigranata koje su označili preopasnima, ali su odbijali to ikad priznati njemačkoj strani pripisujući ubojstva internim obračunima 'ustaških ili drugih terorista s područja SFRJ'.

Kako je taj obavještajno-propagandni rat između Bonna i Beograda zapravo izgledao, savršeno se moglo vidjeti nakon što su u Zagrebu zadržani pripadnici zloglasne njemačke ultraljevičarske terorističke skupine.

Teroristi iz Esplanade 

U proljeće 1978. zagrebački hotel Esplanade okružila je milicija i agenti Službe državne sigurnosti. Skupi i najluksuzniji gradski hotel hermetički je zatvoren. Nitko nije mogao izići ni ući. Gosti i osoblje nisu imali pojma što se zbiva. U kratkom vremenu, u ugodnim sobama Esplanade, otkrivena je skupina od četvero istaknutih pripadnika Baader Meinhofa, tada najopasnije europske terorističke skupine: Brigitte Mohnhaupt, Sieglinde Hofmann, Rolf Clemens Wagner i Peter-Jürgen Brock.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Ti su teroristi, doslovno, digli njemačku policiju i tajne službe na noge. Njihov rat sa sustavom trajao je godinama: ubojstva industrijalaca, pravosudnih dužnosnika, visokih policijskih i vojnih časnika dovela su skupinu i njezine članove na vrh liste državnih neprijatelja. Njemačka vlada vodila je tešku bitku s teroristima i nije pobjeđivala. U Zagreb je četvero članova BM-a, navodno, stiglo iz Beograda. Savezna služba sigurnosti bila je ta koja je držala pod kontrolom terorističke skupine iz inozemstva.

Kakva je to bila špijunska igra u jeku hladnoga rata, nikad se nije točno doznalo. Kao ni okolnosti njihova uhićenja, a još manje puštanja. Pouzdano se zna da je obavještajni vrh SFRJ, uz suglasnost Tita, predložio njemačkoj vladi razmjenu za koju su držali da je Bonn neće odbiti. Četiri terorista Baader Meinhofa za osam hrvatskih ekstremista. Ali Nijemci su glatko odbili prijedlog Beograda. Brigitte Mohnhaupt, Sieglinde Hofmann, Rolf Clemens Wagner i Peter-Jürgen Brock u studenom 1978., nakon pola godine zadržavanja u Jugoslaviji, napustili su zemlju. Brigitte Mohnhaupt, recimo i to, tri godine poslije sudjelovala je u pokušaju ubojstva američkog generala Kroesena.

Zbog čega su Nijemci odbili glave najtraženijih terorista koje im je nudila Jugoslavija? Tumačenja su različita, ali se ističe da predajom skupine hrvatskih ekstremista nisu željeli razotkriti veze s njihovim tajnim službama. Jedan drugi dokument koji smo uspjeli pribaviti mnogo jasnije opisuje složene i fragmentirane odnose SR Njemačke i SFRJ nakon smrti Josipa Broza Tita. Riječ je o zapisniku razgovora tadašnjeg predsjednika Saveznog izvršnog vijeća SFRJ (zapravo šefa vlade) Veselina Đuranovića i saveznog kancelara SR Njemačke, već spomenutog Helmuta Schmidta. Razgovori iza dobro zatvorenih vrata Bundeskanzleramta održani su 10. i 12. veljače 1982. u Bonnu.

Crnogorac u Bonnu 

Potrebno je navesti nekoliko riječi o Schmidtovu sugovorniku Veselinu Đuranoviću koji je tada bio predsjednik Saveznog izvršnog vijeća i formalno u funkciji premijera tadašnje SFRJ.

Đuranović (1925.-1997.) bio je savezni kadar iz Crne Gore, sudionik NOB-a, a nakon rata visoko rangirani političar. Vrhunac karijere dosegnuo je 1984. kada je godinu dana obnašao dužnost šefa rotirajućeg predsjedništva SFRJ. Nije bio pretjerano eksponiran poput Stane Dolanca ili Mike Špiljka. Povukao se iz aktivne politike početkom devedesetih.

Foto: screenshot/ wikipedia

Iz dijela transkripata sa sastanka u Bonnu vidljivo je da se Đuranović i Schmidt nisu baš nabolje razumjeli. Riječi su pristojne, odmjerene, ali kao da razgovaraju dva čovjeka koji žive u dva paralelna svijeta. Politički i svjetonazorski to je zaista i bilo tako.

SFRJ je baš zakoračila u drugu godinu nakon Titove smrti, gospodarska situacija bila je očajna. Država je doslovno pucala na svim razinama. Đuranović je u svom uvodnom govoru, prema sadržaju dokumenta, iznio snažne kritike zbog nedovoljno snažnog otpora njemačkih vlasti i institucija prema djelovanju 'jugoslavenskih emigranata u Njemačkoj'.

Jugoslavenski je političar, premda to eksplicite ne stoji u zapisniku, uglavnom govorio o hrvatskoj ekstremnoj emigraciji čije su aktivnosti u Njemačkoj bile usmjerene protiv jugoslavenskih vlasti. Kancelar Schmidt odgovorio je svojem gostu kako 'savezna vlada i on osobno, u kontaktu s premijerima različitih zemlja, čine sve što je u njihovoj mogućnosti da suzbiju antijugoslavenske aktivnosti emigrantskih grupacija u Saveznoj Republici Njemačkoj'.

Njemački sudovi štite ekstremiste 

Njemački premijer spomenuo je da je njegova vlada prije dvije godine 'učinila napore za izručenjem određenog broja osoba. Vlada izražava žaljenje što joj određeni sudovi to onemogućili'. Ovo treba dodatno objasniti. SFRJ i Njemačka, kad su se Đuranović i Schmidt susreli, već su potpisale ugovor o izručenju. Ugledni Der Spiegel napisao je da je to bio jedan od onih međunarodnih poslova u kojem je demokratska vlada (naravno, Njemačka) mogla brzo zaprljati ruke.

"To se dogodilo i saveznoj vladi kad je Jugoslavija u svibnju 1978. zatražila izručenje Hrvata u egzilu koji je živio u Zapadnoj Njemačkoj od 1958. Stjepan Bilandžić imao je u to vrijeme već tri godine zatvora iza sebe jer je 1962. postavio eksploziv na zgradu jugoslavenskog zastupništva u Bonn-Mehlemu, a 1974. navodno je nabavio oružje za napade u Jugoslaviji", piše njemački magazin uoči početka suđenja Josipu Perkoviću u Münchenu.

Boris Šćitar/Večernji list/Pixsell | Autor: Boris Šćitar/Večernji list/Pixsell Foto: Boris Šćitar/Večernji list/Pixsell

Doduše, Bilandžić je tek nekoliko mjeseci prije toga gotovo postao žrtvom jugoslavenskih državnih ubojica koje je navodno financirao Josip Perković. Nije došlo do napada jer su njemačke vlasti pravovremeno za to saznale. Je li se smjelo izručiti tog čovjeka Titu čiste savjesti?, pita se autor teksta.

Vratimo se povjerljivom razgovoru Đuranovića i Schmidta. Nijemac se upravo referira na slučaj Bilandžić opisan u tekstu iz Der Spiegela. Objašnjava vrlo kratko zašto je izručenje zaustavljeno.

'Za takvu odluku spomenutih sudova bila je ključna bojazan da je život ovih osoba u Jugoslaviji ugrožen (SFRJ je imala smrtnu kaznu, SRNJ nije), što su te osobe potkrijepile navodima da je njihov život i u Njemačkoj bio ugrožen'.

Nastavio je kako Bonn ima dojam da 'jugoslavenske službe na njemačkom teritoriju čine stvari koje dolaze u konflikt s našim zakonima. U posljednje vrijeme više je osoba postalo žrtvama brojnih napada na njemačkom teritoriju'.

Zatim je malo spustio ton: 'Nijedan njemački političar ne želi na ovom mjestu iznositi bilo kakva javna sumnjičenja jer nitko ne želi opteretiti njemačko-jugoslavenske odnose'.

Schmidt istodobno želi motivirati Đuranovića da u Beogradu 'izvrši uvid u to što jugoslavenske tajne službe rade na njemačkom teritoriju'.

U njemačkom dokumentu stoji rečenica da je cilj kancelarova prijedloga da u korijenu sasiječe eventualno narušavanje dobrih odnosa između dviju zemalja.

- Mi moramo učiti iz prethodnih iskustava, kaže Helmut Schmidt.

- Jugoslaveni su imali osjećaj da se naši sudovi nisu ponašali onako kako se Jugoslavija nadala, a imali smo svojedobno situaciju kada je Jugoslavija pustila na slobodu osumnjičene njemačke teroriste. Eventualno opterećenje međusobnih odnosa koje može iz toga nastati u budućnosti ne smije se potpunosti isključiti.

Jugoslavija je zaista zadržala pripadnike njemačke terorističke skupine RAF (Frakcija Crvene armije). Slijedi dio teksta iz Der Spiegela u kojem se o tome govori.

 Situaciju je dodatno otežavala činjenica da su jugoslavenske institucije uhvatile četiri terorista, pripadnike RAF-a, koje je njemačko Savezno državno odvjetništvo htjelo optužiti. Da Zapadna Njemačka nije izišla ususret jugoslavenskim zahtjevima u slučaju Bilandžić, pretpostavljali su članovi Vlade u Bonnu, ne bi došlo do izručenja pripadnika terorističke organizacije RAF. Za svaki slučaj Bilandžić je odveden u ekstradicijski pritvor. Razmjena ipak nije uspjela: nije bilo dovoljno razloga za izručenja Hrvata u egzilu. Dana 13. rujna 1978. Ured za vanjske poslove Zapadne Njemačke izvijestio je jugoslavenskog veleposlanika o odbacivanju beogradskog zahtjeva za izručenjem. Četiri tjedna kasnije Jugoslavija je pustila RAF-ove teroriste na slobodu. Oni su iz Beograda otputovali u južni Jemen. Pušten je i Bilandžić, koji je u Njemačkoj još glasnije i strastvenije agitirao protiv Titove "zločinačke države".

Kancelaru Schmidtu nije bilo sasvim ugodno raspravljati o ovoj temi. Đuranoviću je rekao da s kolegama ministrima iz njemačke vlade nije unaprijed diskutirao ni pripremio točke rasprave. On to ne bi učinio, stoji u dokumentu, da Đuranović nije potegao to pitanje u uvodnoj riječi.

Tajne službe malo su izvan kontrole 

Jugoslavenska strana tvrdi da teški problemi zbog aktivnosti emigracije u Njemačkoj postoje od uspostave bilateralnih odnosa (prekinuti su 1957. pa ponovo uspostavljeni 1968.). Zatim kategorično naglašava da su postojale terorističke aktivnosti protiv SFRJ na njemačkom teritoriju koje su negativno utjecale na političku klimu u Jugoslaviji.

Đuranović također tvrdi da ima razumijevanja za položaj njemačke vlade koja ne može učiniti sve, ali zbog toga postoji opasnost da Bonn i Beograd iste stvari mjere na različite načine. Jugoslavenska strana navedene počinitelje smatra teroristima koji ubijaju i postavljaju bombe. Schmidt je malo skeptičan pa kaže da je možda tako, ali da dokazi nisu bili uvjerljivi 'barem ne za sudove koji su morali donijeti odgovarajuću odluku prije nego što izvrše izručenje'.

Đuranović se nije složio s time. On smatra da su postojeći dokazi dovoljni.

- U dva slučaja bila su moguća izručenja i po odgovarajućim sudskim rješenjima, a njemačka vlada nije donijela odluku o izručenju - tvrdi Đuranović. Njemački šef vlade kratko je odgovorio: 'To je zato što smo znali da bi Savezni sud odmah poništio tu odluku'.

Posebno je važna Đuranovićeva izjava kako će se vlada SFRJ pobrinuti za to da njezine službe sigurnosti ne krše zakone neke druge zemlje. On je osobno član Vijeća za sigurnosno-politička pitanja kojemu je šef Vladimir Bakarić (Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka), a koji za takve aktivnosti ne bi dao svoje odobrenje.

Tijekom razgovora dogovoreno je da se u Bonnu sastanu njemački i jugoslavenski ministri policije, Gerhart Rudolf Baum i Franjo Herljević. Njemici su tražili da se tada i nađu rješenja. Đuranović je dometnuo da političko rukovodstvo SFRJ nije uvijek informirano o svim aktivnostima pojedinih službi jer su se u prošlosti (do 1966.) vjerojatno događale svakakve stvari.

Zato je, kaže Đuranović, Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka učvrstio kontrolu nad službama.

- Jugoslavensko rukovodstvo također je svjesno opasnosti koja proizlazi iz nekontroliranog djelovanja tih službi u inozemstvu, zaključio je Veselin Đuranović na sastanku s njemačkim kancelarom Helmutom Schmitom.

>>> Kraj posljednjeg nastavka

Tema: Feljtoni

Komentari 18
Komentiraj, znaš da želiš
  • Avatar slavko14
    slavko14 Ponedjeljak, 16.04.2018. u 09:43

    Red_army Nasao se pravi da nesto komentira o njemcima , kratko i jasno , njemci nevole ljencine , njemac ne voli da netko zivi na njegov racun , zasto su kod nas Slovenci govorili da nece da rade za ostale u ondasnjoj jugi , kad sam bio u JNA 1966 , to nemogu nikako zaboraviti , kad mi rece jedan slovenac , priznajemo sve do Zagreba , juzno od Zagreba ne sljivimo nikog za nista , jer nisu zasluzili da hodaju po ovoj zemlji , kazem bilo je to 1966 godine , da sam to ja izgovorio kao hrvat imao bi ozbiljnih problema .

  • Avatar RUS
    RUS Utorak, 17.04.2018. u 00:15

    Možda je on volio kokat Yugoviče .

  • Avatar Red_army
    Red_army Ponedjeljak, 16.04.2018. u 09:10

    Gledati naciste iz WW2 kao svojevrsnu "anomaliju pod utjecajem hitlera" je apsolutno krivi način promatranja germanskog karaktera i njihovih tisućljetnih pretenzija na istok. Povijesno gledano germani su odvijek bili najveći neprijatelji Slavenskim narodima. Ovaj dio povijesti koji svjedoći tome kako je službena vlada zapadne njemačke i njezina BND tajna služba svjesno i dugotrajno radila na skrivanju i organiziranju akcija jugoslavenkih fašista protiv Jugoslavije a to umatala u celofan je tome samo još jedan dokaz. CIA i BND su već od Titove smrti planirali raspad Jugoslavije kombinacijom ekonomskih i političkih mjera. Također dokaz da njemačka nikada nije prestala zaista biti nacistička i za Lebensraum raspoložena zemlja dokazuje činjenica kako su imali za premijera bavarije dokazanog nacističkog oficira. Što više reći. Švabe nisu kao mi. To je pokvaren narod oduvijek orijentiran na razaranje Slavenskih naroda iako to znaju sakriti ispod svojih lijepih prezentacija i lažno uljuđenih manira. Glorificiranje nekog naroda samo zato jer ima razvijenu industriju nema smisla. To je u konačnici nehuman narod koji svoj prezir prema drugima zna samo jako dobro sakriti. Jedin prava budućnost Slavenkih naroda može biti neka ekonomsko - politička Slavenska Zajednica gdj će sve nacije podjednako prosperirati i očuvati mladu radnu snagu na ovim prostorima. Sve drugo je laž.

Message