Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
425 komentara

Nitko nije kažnjen: U Borovu Selu ubijeno 12 redarstvenika

Godišnjica masakra: Svake godine na današnji dan u Borovo Selo, osim obitelji poginulih, dolaze i kolege suborci, njih oko 40-tak. Ubijeno je 12 redarstvenika

Goran Ferbezar/PIXSELL
Foto: Goran Ferbezar/PIXSELL

Svake godine dan prije 2.svibnja, obljetnice ubojstva 12 hrvatskih policajaca u Borovu Selu 1991. godine, obitelji poginulih dolaze oprati spomenik njihovim stradalim sinovima postavljen u centru sela kao bolno sjećanje na krvavi dan koji je označen kao neslužbeni početak rata u Hrvatskoj. Spomenik je trn u oku lokalnim Srbima koji se tijekom godine na njemu iživljavaju, pišu po njemu četiri S i zalijevaju ga voskom od svijeća. Svake godine na taj dan u Borovo Selo, osim obitelji poginulih, dolaze i njihove kolege suborci, njih oko 40-tak, koji su pukom srećom preživjeli četničku sačekušu u koju su poslani nespremni. 

Ni 23 godine nakon masakra u Borovu ne zna se tko je 70- tak mladih neiskusnih hrvatskih policajaca, svi redom između 20 i 25 godina, u autobusima poslao na borovsko stratište te tko je borovskim Srbima ranije poslao obavijest da oni dolaze. Neposredan povod masakru u Borovu bilo je incident koji se dogodio noć ranije. Četiri patrolna policajca osječke PU primijetili su u Borovu izvješenu jugoslavensku zastavu. Stali su, skinuli zastavu i dok su postavljali hrvatski barjak, na njih su zapucali nepoznati napadači. Dvojica policajaca uspjeli su ranjeni pobjeći autom, a dvojicu su zarobili srpski pobunjenici. Nakon toga, načelnik osječke PU Josip Reihl-Kir i načelnik vinkovačke PU Josip Džaja pregovaraju s Vukašinom Šoškočaninom, vođom borovske pobune, o puštanju zatočenih policajaca. Pregovori propadaju i odlučeno je da se policajci oslobode policijskom akcijom.

"Krenuli smo, a da nismo znali gdje"

- Toga jutra kolege i ja došli smo u bazu u Vinkovce s noćnog dežurstva u Bršadinu. U svim srpskim selima počele su se događati barikade, a i pričalo se o srpskim dragovoljcima koji dolaze iz Srbije. Sve smo nastojali rješavati mirnim putem, a takva je trebala biti i akcija u Borovu. Mene i nas još 50-tak iz jedinice za posebne namjene PU vinkovačke stavili su u dva autobusa, dali nam pancirke, jednu dimnu i jednu šok-bombu te 120 komada streljiva za puške. Krenuli smo, a da nismo znali gdje. Tek pred Borovom su nam rekli da idemo osloboditi naše kolege i da akcija treba proteći mirno - prisjeća se krvavog dana Ivan Komšić (48) iz Komletinaca. 

Mene i nas još 50-tak iz jedinice za posebne namjene PU vinkovačke stavili su u dva autobusa, dali nam pancirke, jednu dimnu i jednu šok-bombu te 120 komada streljiva za puške

Njegovu jedinicu činili su njegovi prijatelji i poznanici, svi redom iz okolice Vinkovaca i svi redom posve neiskusni, bez ijednog dana profesionalne obuke. U selo su ušli sa zavjesama navučenim na prozore autobusa, da se ne uznemirava lokalno stanovništvo no, ono je već odavno bilo upozoreno na dolazak policije i svi redom su se pripremili na masakr. Kako ništa ne bi bilo sumnjivo, u školi i vrtiću Srbi su ostavili djecu, trgovine i kafići su radili. 

U selo su ušla tri civilna vozila, s policijom i dva autobusa. Odmah na ulazu u Borovo, na pruzi, iz drugog autobusa izašlo je 11 policajaca koji su trebali osigurati da u selo nitko ne uđe niti izađe. Ista blokada trebala se dogoditi na ulazu u Borovo s osječke strane. 

- Autobusi su polako ulazili u selo i već nakon 300 metara čuli smo pucnjeve. Četnici su napali naše dečke koji su netom izašli iz busa na ulazu. Jedva smo došli do centra kada je i nas zasula paljba. Skriveni po kućama s lijeve strane ceste pucali su po nama rafalno. Neki od policajaca već su u busu ranjeni. Moj je zadatak bio ostati u autobusu s kolegom Milušićem i vozačem. Ostali su izletjeli van iz busa nastojeći naći neko sklonište. Neki su uletjeli u kafić San Marino, neki u Mjesnu zajednicu i ambulantu, dok su drugi pokušavali ući kroz kapije u dvorišta no, kapije su bile zaključane. Oni koji nisu našli sklonište ubijeni su ili ranjeni. Sad kad razmišljam o tome, mi smo tamo jako dobro prošli. Mogli su nas lako sve pobiti“ kaže Komšić na kojega je četnik, dok je bio u autobusu, ispucao zolju. 

Akcija u Borovu selu okončana je s 12 mrtvih i 21 ranjena 

Onesviještenog su ga izvukli iz autobusa i bacili pored ranjenog Miljuša kojega su pred njim tukli. Preživio je jer ga je iz Borova spasio neki Srbin iz Slovenije. Komšića su odveli u neko dvorište i njih 20-tak četnika na njemu se iživljavalo. U jednom su ga trenutku čak odveli na sred ceste da pozove svoje prijatelje policajce skrivene u kafiću San Marino da se predaju, a onda ga opet tukli jer ih nije uspio nagovoriti. 

- Tukli su me, odvodili na neko stajsko đubre da me zakolju, stavljali mi nož pod vrat pa opet tukli. Gubio sam svijest više puta a onda se probudio ostavljen u nekom dvorištu. Došli su po mene i rekli da je razmjena svi za sve. Otkrili su, naime, da su naši dečki u kafiću zarobili desetak Srba među kojima je bio i sin Šoškočanina. Zbog toga su tražili razmjenu - priča Komšić koji je potom, zajedno s ostalim policajcima, izvezen iz sela nakon što je došla vojska JNA  s transporterima  i prekinula sukob. Neposredno prije obavljene razmjene bijesni Šoškočanin na motorolu je pozvao u selo zapovjednika policajaca Stipu Bošnjaka koji je došao automobilom. 

Tukli su me, odvodili na neko stajsko đubre da me zakolju, stavljali mi nož pod vrat pa opet tukli. Gubio sam svijest više puta a onda se probudio ostavljen u nekom dvorištu

Čim je izašao iz auta, snajperom ga je ubio sam Vukašin Šoškočanin. Akcija u Borovu selu okončana je s 12 mrtvih i 21 ranjena nakon trosatne borbe. Vojislav Šešelj je na suđenju u Haagu potvrdio kako su većinu terorista u Borovu činili srpski dragovoljci, a jedini mrtav s njihove strane je Vojislav Milić iz garde Dušana silnog iz Valjeva. Također je na suđenju u Haagu Milan Babić rekao da je incident u Borovu organizirala JNA i krajiške vlasti kao odgovor na sve što se prethodno dogodilo u Pakracu i na Plitvicama kada je hrvatska policija ugušila srpske pobune i uhitila Gorana Hadžića i Borivoja Savića. To je eskaliralo pobunom Srba diljem Slavonije koje je naoružala JNA, a koja se sve do incidenta u Borovu pravila nepristrana. 

"Imao bih sto razloga reći da je Borovo bilo neka zavjera"

- Imao bih sto razloga reći da je Borovo bilo neka zavjera. Jedinica hrvatske policije s osječke strane, koja bi zasigurno spriječila krvoproliće, nije uspjela ući u Borovo, navodno i stoga što je Reihl-Kir u zadnji tren spriječio ulazak u selo jer je imao informaciju što će se unutra dogoditi. Enigma je zašto o tome nije obavijestio vinkovačke kolege. No, ipak vjerujem da je za tragediju u Borovu kriva činjenica što nismo znali da nas tamo čeka tako brojan neprijatelj“ kaže Robert Bosak (44) umirovljeni branitelj i magistar politologije iz Vinkovaca. I on se, kao i ostali policajci, prijavio dragovoljno braniti Hrvatsku 1990. 

- Bio sam pripadnik PU vinkovačke, ali raspoređen u ATJ Lučko. Toga sam dana slučajno bio u Vukovaru jer sam s prijateljem došao po plaću. Tu smo čuli da će biti akcija na Borovo i pitali smo da li možemo i mi. Zapovjednik Bošnjak je odbio ali smo prijatelj i ja uzeli od kolega gornji dio maskirne uniforme i odlučili otići pomoći. Imali smo svoje oružje. Kada su busevi ušli u selo, krenuli smo za njima pješke. Pridružila nam se skupina lokalnih Srba koji su nas pitali odakle smo, a ja sam rekao iz Pančeva. 

Kad smo krenuli prema centru čuli su se pucnjevi i shvatio sam da je stvar krenula loše za one na ulazu

Oni su rekli da su iz Šapca i 'ajmo brzo, došle su Ustaše'.  Kad smo krenuli prema centru čuli su se pucnjevi i shvatio sam da je stvar krenula loše za one na ulazu koji su već bili pod rafalima. Uskoro je počela pucnjava i na autobuse. Prijatelj i ja smo došli do kafića San Marino i upali u njega. Tu je bio Jovan Ajduković, kojega tada nisam znao i još šest civila. Imali su oružje ali nisu shvatili da smo mi hrvatski policajci pa smo ih razoružali i svezali lisicama. Kolega i ja smo gledali kako pucaju na naše dečke i one ranjene na cesti. Bili smo im nemoćni pomoći. U jednom se trenutku preko puta mene pojavio Vojislav Stanimirović s papovkom. Pucao je prema našim dečkima. Rekao sam to u državnom odvjetništvu na saslušanju ali on nije bio optužen - prisjeća se Bosak krvavog dana. 

Skriveni u haustoru jedne kuće, on i prijatelj vidjeli su kako se dvadesetorica pobunjenika iživljavaju nad ranjenim Josipom Culejem. Dokrajčili su ga udarcem sjekirom u glavu. Godinama kasnije Culejev brat policajac bit će taj koji će podići tužbu protiv nekolicine Srba iz Borova Sela kako bi tražio pravdu za bratove ubojice. Tijekom povlačenja iz sela Bosak je naišao na ranjenog kolegu Dinka Sabljića (46) iz Otoka. On je bio jedini ranjeni u skupini od 11 policajaca koji su osiguravali ulaz u selo. Imao je prostrijelnu ranu prsa i jako je krvario. „Ležao sam krvav u teretnoj stanici gdje su me kolege dovukle nakon ranjavanja. Svi su bili po kanalima i skriveni u polju. Bio sam siguran da ću tu umrijeti. Odjednom je došao Bosak i rekao da ne pucam, da je on naš i da će me pokušati izvući. Donio je neku deku, stavio me u nju i počeo vući kroz šipražje i polje sve do izlaza iz sela i nekog auta. Bio je stvarno hrabar jer su oko nas fijukali metci. Stavio me je u auto i odvezao u vukovarsku bolnicu gdje nisu ni znali što se događa pa me nisu htjeli primiti. Bosak je rekao portiru i doktoru da će ih ubiti ako me ne prime pa su me tek onda zakrpali. Definitivno me je spasio od sigurne smrti“ prisjeća se svog straha umirovljeni policajac i invalid Sabljić.

Svake godine se nađu u Borovu Selu

Sva trojica ovih policajaca sreću se iznova svake godine u Borovu Selu na obljetnici 12 redarstvenika. Saslušavani su tijekom suđenja optuženim Srbima za ovu pobunu nakon što je Vojno tužiteljstvo 1992. podiglo optužnicu protiv 51 osobe. Presudom je njih 10 osuđeno na 20 godina zatvora u odsutnosti. Sudilo im se u dva odvojena postupka za najteži oblik pobune, ali su 1998. primjenom Zakona o općem oprostu svi pušteni, a daljnja istraga obustavljena. Tek na temelju kaznene prijave Steve Culeja, državno odvjetništvo pokreće novu istragu ali pravih krivaca još nema. Neki od sudionika ove pobune i danas žive u Borovu Selu.

Hrvatski policajci ubijeni u zasjedi u Borovu Selu 2.svibnja 1991. – Stipan Bošnjak, Antun Grbavac, Josip Culej, Mladen Šarić, Zdenko Perica, Zoran Grašić, Ivica Vučić, Luka Crnković, Marinko Petrušić, Janko Čović, Željko Hrala, Mladen Čatić. 

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message