'Noćima sanjam kako sin i ja tonemo na tom ukletom brodu'

Vladala je totalna panika. Ljudi su skakali u more. Neki su se i utopili. Užasno. Osjećala sam se tako preplašeno, jadno i nemoćno. Strašno, prisjeća se Umažanka Zorana Turković, koja je sa suprugom Danieleom i kćeri izbjegla smrt tog kobnog 13. siječnja 2012. godine.

Oko 21.20 sati 290 metara dugačak kruzer Costa Concordia nasukao se kod otočića Giglio stotinjak kilometara sjeverozapadno od Rima, nakon što je kapetan Francesco Schettino suludim manevrom želio proći što bliže otoku i na taj način pozdraviti” stanovnike. Brod je udario u hrid koja mu je zaderala oplatu u dužini od 50 metara, počeo se naginjati i naslonio se na plitko morsko dno. Iako su postojali svi uvjeti da se naredi napuštanje broda, Schettino je to učinio tek nakon više od sat vremena i među prvima pobjegao u čamac za spašavanje.

- Tek na brodu sam shvatila da smo svi jednaki. Mi koji smo spavali u kabinama od 300 i oni koji su spavali u kabinama od 3000 eura. Kad je brod počeo tonuti, novac nije vrijedio ništa. Svi smo imali jednu misao - izvući živu glavu - kazala nam je Zorana još 2012. godine.

Od 4252 putnika i članova posade poginulo je 32 ljudi, a među preživjelima bila je i obitelj Šiljeg. Mijo i Loreta su s djecom Antonyjem i Anamarijom s nezaboravnog putovanja za uspomenu donijeli samo prsluk za spašavanje. Ingrid Škopac Verbanac iz Rapca, koja je sa sinom Teom bila na kruzeru, nerado se prisjeća svega i ne zna hoće li se ikad više popeti na brod.

- Dugo sam se noćima budila u košmaru, sanjajući da kruzer tone. Danas mogu samo reći da smo imali sreću što smo ostali živi. Nasreću, na vrijeme smo se ukrcali u čamce za spašavanje. Nismo slušali glupa naređenja posade da ostanemo u kabinama i čekamo. Posada je bila vrlo neodgovorna - kaže Ingrid i dodaje da je dobila samo 11.000 eura odštete, ali i da je organizator putovanja u međuvremenu propao, a novac od putovanja im nikad nije vratio.

Savudrijski ribar Diego Makovac koji je spašavao utopljenike s nasukana kruzera kaže da su on i njegova obitelj danas gotovo sve zaboravili.

Nakon što je ukrcao suprugu Franku i kćer Deboru u čamac, vratio se i pomagao drugima. - Ma ni sekunde nisam dvojio. Toliko ljudi je trebalo pomoć... Najviše su me se dojmili Japanci, koji su u toj panici mirno čekali upute za razliku od Europljana koji su u panici gazili jedni preko drugih - rekao je hrabri Diego.

Za svoju humanost i dobrotu dobio je i nagradu Ponos Hrvatske. Ove je godine putovanje kruzerom zamijenio skijanjem s prijateljima.

Kapetan priznao da je brod potonuo jer se želio hvalisati

Nisam među prvima pobjegao s broda nego sam slučajno upao u čamac za spašavanje, rekao je bahati kapetan Francesco Schettino kojemu se još sudi za ubojstvo iz nehaja. Na ročišta redovito kasni i stalno se smješka okupljenima. Schettino je priznao da je u opasni manevar krenuo kako bi pozdravio otočić s kojeg je glavni brodski konobar te da bi se pohvalio posadi. No tvrdi da ljudi nisu poginuli zato što je brod udario u hrid, već zbog loše akcije spašavanja i slabih sigurnosnih sustava na palubama. Tužiteljstvo traži 20 godina zatvora.