Nogomet je bio njegova strast, Dinamo njegova najveća ljubav, ali uvijek je bio i ostao- novinar

U Zagrebu je, u 40. godini života, preminuo novinar i publicist Sanjin Španović, nakon duge borbe s teškom bolešću. Vijest o njegovoj smrti objavljena je na stranicama GNK Dinama, gdje je neko vrijeme bio predstojnik ureda Dinamova predsjednika Velimira Zajeca, a posljednjih se godina istaknuo i velikim angažmanom u procesu demokratizacije kluba.

Rođen je 1986. godine u Zagrebu. Novinarsku karijeru koja je trajala više od 15 godina započeo je u Jutarnjem listu, a prije desetak godina napisao je brojne tekstove i za tjednik Express i 24sata. Izvještavao je i s ratnih područja — Afganistana, Irana, Sirije i Iraka, Libanona i Libije te Južne Amerike, tekstovi su mu objavljivani i u engleskom Timesu i The Sunu, okušao se i u televizijskom novinarstvu. Napisao je i objavio knjige o zlatnim rukometašima "Uvijek ćemo imati Portugal" i biografiju Velimira Zajeca "Zeko". Nogomet i Dinamo bili su njegova strast, njegova ljubav, vjerovao je u ideale o nekom poštenijem i pravednijem sportu, posljednje godine svog života posvetio je borbi za svijet u kojem priznanja i slava pripadaju istinskom borcima, fajterima, a ne trgovcima, prekupcima i švercerima tuđih života i tuđih vještina.
Kad god bi pričao o svojoj borbi za zdravlje, o transplantaciji jetre, isticao bi liječnike i njihovu plemenitost, govorio o grani medicine koja Hrvatsku čini ponosnom: "Želim ispričati svoju priču jer bi to bio moj svojevrsni dug društvu koje ima visoku svijest o darivanju organa i spašavanju života, želim još ojačati tu svijest. Želim ispričati priču o nečemu tako plemenitom, u čemu je Hrvatska u svjetskom vrhu, počevši od sjajnih doktora i sestara na Merkuru. To je prava priča o Hrvatskoj", govorio bi ushićeno.
U prosincu 2015. napisao je tekst za naš tjednik Express u kojem se prisjetio transplatacije i ulasku među 1000 ljudi kojima je tim liječnika s Merkura u proteklih 18 godina presadio jetru:
- Na velikom digitalnom satu na hodniku bolničkog odjela pisalo je 22:47. Vidio sam to u sekundi i vjerojatno zapamtio taj trenutak, i taj sat i minute, za cijeli život. Gledajući u bijeli, svježe obojeni strop, izmjenjivao se jaki val bljeska LED svjetiljki kako su me vozili u bolničkom krevetu kroz taj bolnički hodnik i ostale na putu do podruma, gdje se nalaze operacijske sale. Ruka sestre koja me vozila, zajedno s još jednom, lagano je dragala moje čelo. Šutio sam i trudio se ostati smiren- pisao je Sanjin.
- Šest mjeseci nakon transplantacije, u noći koja mi je promijenila život, ja mogu, nakon tisuću reportaža napisanih diljem europskih zemalja, Južne Amerike, Bliskog istoka i ostalih kontinenata, opušteno napisati i ovu, doslovno životnu. I to o jednom malom, uspješnom timu iz neposrednog susjedstva koji će noćas, dok vi idete na počinak, vjerojatno raditi već 1001. transplantaciju i darivati 1001. novi život.
Tekst je završio rečenicom da će, dok liječnici novim organom nekome daruju taj 1001. život, on poći tražiti svoju 1001. novinarsku priču. Posljednjih je godina napustio novinarstvo, ali ne može se reći da je od novinarstva odustao. Bio je i ostao novinar.
Pet godina godina prije no što će Sanjin prolaziti kalvariju s transplantacijom, danas pokojni novinar Zlatko Šimić uputio je u Jutarnjem listu dirljivo i posthumno pismo Španovićevu ocu Srđanu. I Srđan Španović je bio novinar, veliki reporter, otišao je s ovoga svijeta u prosincu 1999. Pisao je Šimić deset godina poslije Srđanove smrti o birtiji preko puta redakcije, spomenuvši još neka novinarska imena koja više nisu među nama:
- Tamo stoluje Židak i često se sjetimo tebe i Šane. Oplakuje se Dinamo koji još nije prezimio u Europi. S nama je i tvoj sin Sanjin. Postao je pravi novinar. Bio bi ponosan na njega.