Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
4 komentara

Nove metode liječenja: Vojnici su dolazili potpuno razneseni

Prvi ranjenici stigli su sa srpskoga ratišta u Zagreb sredinom kolovoza 1918. U dvadeset vagona smješteno je 146 ranjenika, od kojih su 43 bila teže ranjena. Dočekalo ih je znatiželjno mnoštvo...

Foto: screenshot/Youtube
4 komentara

Povodom 100- godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata poznatog i pod imenom Veliki rat donosimo vam neke od najzanimljivijih likova, priča i događaja koji su obilježili ovaj svjetski sukob u kojem je život izgubilo više od 10 milijuna ljudi..

Početkom kolovoza 1914., prije dolaska prvih ranjenika, osnovano je „Povjerenstvo za organizaciju dobrovoljne ratne bolničarske službe u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji“ koje je pozvalo građanstvo i poduzeća grada Zagreba da ustupe sva dostupna prijevozna sredstva (kočije, aute s vozačima, konje, nosiljke...) za prijevoz ranjenika s kolodvora u bolnice. Posebno je bilo naglašeno da se tovarna i seljačka kola trebaju obložiti slamom radi udobnijeg smještaja ranjenika. 

278178200 | Autor: Profimedia Foto: Profimedia

Osnovana je „Dobrovoljna četa za prijenos ranjenika“ pod vodstvom Vjekoslava Heinzela, budućega zagrebačkoga gradonačelnika, koju su činili članovi veteranskoga, sportskih, sokolskih društava, kao i „Hrvatsko skautsko udruženje“, „Dobrovoljno društvo za spasavanje“ (danas Hitna pomoć), sveukupno njih 400, razvrstanih u 40 četa. 

Zagrebački električni tramvaj, stavio je na danonoćno raspolaganje „Crvenom križu“ i vojnoj upravi deset motornih kola i četrnaest otvorenih ljetnih prikolica, posebno preuređenih za prijevoz ranjenika do bolnica.

O svemu tome piše prof. Boris Kukić čiji je rad objavljen u katalogu Muzeja grada Zagreba, "Zagreb u Prvom svjetskom ratu-Odjeci s bojišnice", koji je izašao 2015. godine.

Angažirali redare da ljudi ne uznemiravaju ranjenike

Prvi transporti ranjenika, ističu autori, stigli su u Zagreb na Južni (danas Zapadni) kolodvor, sa srpskoga ratišta, 18. kolovoza 1914., u 15 sati. U dvadeset vagona označenih crvenim križem smješteno je 146 ranjenika, od kojih su 43 bila teže ranjena. Dočekalo ih je mnoštvo znatiželjnih građana, s gradonačelnikom Jankom Holjcem, zapovjednikom 13. zbora podmaršalom Eugenom von Scheureom i zapovjednikom saniteta 13. zbora dr. Izakom Tritschom. 

„Odbor zagrebačkih gospođa za ratnu pripomoć“ nudio je ranjenike jelom, osvježavajućim pićem i cigaretama. Prijevoz ranjenika do bolnica otežavalo je mnoštvo znatiželjnika, koji su htjeli doznati razne informacije o ranjenicima – od kuda su došli, gdje su ranjeni, kao i saznanja o svojim najbližima na ratištu. 

Tome se ubrzo stalo na kraj, angažiranjem novoosnovanoga dobrovoljnoga „Građanskog zbora“, koji su se kao redari uspješno brinuli da mnoštvo više ne uznemirava ranjenike. Ranjeni vojnici su samostalno ili uz pomoć nekoga iz dobrovoljne čete i suboraca prebačeni u tramvaje, omnibuse, kočije, aute, itd., dok su neki čak i pješice odlazili do bolnice. 

Nakon samo mjesec i pol dana rata u Zagrebu skoro 6 tisuća ranjenika

Prvi ranjenici prebačeni su u posadnu vojnu bolnicu u Vlaškoj ulici. Pojedini su ranjenici sa sobom donijeli i suvenire s ratišta u obliku puške, kape ili noža, od kojih se nisu odvajali sve do dolaska u bolnicu. Svega četiri dana kasnije u Zagrebu je već bilo smješteno 600 ranjenika, dok su transporti s novim ranjenicima, ali i zarobljenicima, dalje dolazili. Ranjeni ili oboljeli zarobljenici imali su isti tretman, ali su iz sigurnosnih razloga bili pod stražarskom pratnjom.

- Devet dana nakon dolaska prvih ranjenika, počelo je prvo odvažanje ranjenika iz Zagreba u ostale dijelove Monarhije. Tako je 600 lakše i teže ranjenih Rumunja odvezeno u mađarski Šopronj, da bi se stvorilo mjesta za primanje novih ranjenika. Do 17. rujna 1914. u Zagreb je došlo 5750 ranjenih i bolesnih vojnika, od čega je njih 2050 otpremljeno dalje, tako da je u zagrebačkim bolnicama trenutno bilo smješteno 3700 vojnika, od kojih se većina dovoljno oporavila da je mogla biti otpuštena. S vremenom se situacija toliko ustalila, da su transporti prolazeći kroz Zagreb, vozeći ranjenike po cijeloj Monarhiji, po potrebi samo iskrcavali najteže slučajeve, za koje se pretpostavljalo da ne bi preživjeli daljnje putovanje, te nastavili svojim putem prema dogovorenom odredištu. Ubrzo, zagrebačkim ulicama počinju tumarati lakše ranjeni vojnici raznih narodnosti sa svih područja Monarhije, s povezima preko glave (i)li ruku, teškoga koraka i tmurnoga pogleda, u potrazi za nekim od svojih zemljaka ili iz svoje regimente - opisuje situaciju u tadašnjem Zagrebu autor Kukić.

Vojnici donijeli koleru u Zagreb

Najveći broj ranjenih i bolesnih vojnika prevezeno je kroz Zagreb tijekom poslijepodneva i noći s 1. na 2. listopada, njih čak 2140 vojnika na zdravstvenu skrb u Ljubljanu, Celovac i Graz. Iz straha od širenja kolere, koju su u Zagreb donijeli vojnici zaraženi na ratištu, izdao je Gradski zdravstveni odsjek, naredbu o zabrani davanja jela i pića ranjenicima na kolodvoru, s izuzetkom davanja onim vojnicima koji su samo prolazili kroz Zagreb i to samo u slučaju potrebe. Od tada, vojnike je hrana čekala u bolnicama. 

278178551 | Autor: Profimedia Foto: Profimedia

Nekoliko dana kasnije, objašnjavaju autori, uprava ZET-a, naredila je da se dva puta dnevno provodi dezinfekcija/karboliziranje svih tramvajskih kola, neovisno o tome da li su njima prevoženi ranjenici ili ne, iz razloga jer su građani pod dojmom spomenute naredbe strahovali od mogućnosti oboljenja. Sljedeće, 1915. godine, kada je prestala bojazan, uprava ZET-a izdala je dopuštenje prijevoza bolničara i pomoćnoga osoblja zaposlenoga u zaraznim bolnicama i barakama.

Zagrebačke bolnice koje su odigrale veliku ulogu u zbrinjavanju ranjenih i bolesnih vojnika bile su: „Javna opća bolnica Milosrdne braće na Jelačićevom trgu“ ili „Bolnica milosrdne braće“, „Javna opća bolnica Milosrdnih sestara na Vinogradskoj cesti“ ili „Bolnica milosrdnih sestara“ i „Gradska kužna (zarazna) bolnica na Zelenom briegu“ na Mirogojskoj cesti.

Postojale su i dvije zasebne vojne bolnice za smještaj stalne i privremene vojne posade u Zagrebu. To su bile: „Carska i kraljevska posadna vojnička bolnica br. 23“ koja se nalazila u Vlaškoj ulici 87 i „Kraljevska ugarska zagrebačka domobranska četna bolnica br. 25“ koja se nalazila na Kunišćaku 50, sjeverno od Domobranske vojarne.

Tijekom rata su oformljene pričuvne ili rezervne vojne i civilne bolnice koje su po gradu imale svoje brojne podružnice, u kojima su bili zbrinuti vojnici svih zaraćenih strana, bez obzira na svoju nacionalnu i vjersku pripadnost. Bolnice su, zbog postojeće infrastrukture, u većini slučajeva bile smještene po zagrebačkim pučkim, stručnim, srednjim i sličnim školama, ali i zgradama drugih javnih i privatnih ustanova,

Do prosinca 1914. godine, u gradu su djelovale 22 bolnice, čiji se broj krajem 1915. godine smanjio.

Dobrovoljno osoblje u bolnicama

Na dan objave rata, 28. VII. 1914., opisuje prof. Kukić, u Jutarnjem listu je izašao poziv da se žene grada Zagreba organiziraju kao „sestre bolničarke“, dok se ujedno mole liječnici, koji ostaju u Zagrebu, da se stave na raspolaganje svojim znanjem i stručnošću za zbrinjavanje ranjenih i bolesnih vojnika.

WWI debt repaid | Autor: PA Foto: PA

 - Najvažnija mjesta u bolnicama, zauzimalo je dobrovoljno osoblje, koje su činili liječnici, njihove asistentice, dobrovoljne bolničarke te gospođe i gospođice iz različitih slojeva društva zaposlene u upravi kuhinje i gospodarstvu. U tim ulogama naročito su se istaknule zagrebačke učiteljice. Najbrojnije su bile dobrovoljne bolničarke, koje su radile besplatno, ali im je osiguran stan i opskrba za vrijeme službe unutar i izvan Zagreba. Zakonom propisane odore nabavljale su na svoj trošak, uz koje su obvezno morale imati iskaznice i znak „Crvenog križa“ na lijevom rukavu odore - navodi autor.

Dolaskom prvih ranjenih i bolesnih vojnika s balkanskoga (jugoistočnoga) ratišta, u Zagrebu je zabilježena povećana pojava zaraznih bolesti. Najveći dio oboljelih od tih bolesti činili su upravo vojnici, oboljeli još na ratištu i u takvom stanju dovezeni u Zagreb. 

Na kolodvorima pregledavali putnike da vide jesu li zaraženi

Civilno stanovništvo grada tijekom rata je većim dijelom obolijevalo od difterije i šarlaha/škrleti, u manjoj mjeri od ospica i trahoma/očnoga žara, da bi od 1915., prevladavale tuberkuloza i spolne bolesti, sve do 1918. godine i izbijanja pandemije „španjolske gripe“. Za vojnike kao glavne nosioce većine bolesti, osiguran je i poseban smještaj na raznim lokacijama po gradu, radi što manjeg doticaja s civilnim stanovništvom i sprječavanja širenja zaraznih bolesti. Tek od veljače 1918. dnevni tisak će obilježiti te bolesti „ratnim zaraznim bolestima“.

Nakon što je u lipnju 1915. godine s balkanskog ratišta dopremljeno nekoliko vojnika oboljelih od azijske kolere, čije se širenje na civilno stanovništvo spriječilo pravovremenom reakcijom Gradskoga zdravstvenoga odsjeka, osobita pozornost posvetila se pregledu doputovaloga stanovništva u Zagreb. 

Na oba zagrebačka željeznička kolodvora, Državni (danas Glavni) i Južni kolodvor (danas Zapadni) postavljena su po dva počasna liječnika, koji su pregledavali doputovale putnike, zbog mogućih oboljenja od zaraznih bolesti. Sumnjive osobe ubrzo su bile izdvojene i poslane na dodatni pregled u zaraznu bolnicu na Zelenom brijegu, čime se znatno spriječila mogućnost širenja zaraznih bolesti u gradu.

Kirurgija u Velikom ratu

Prvi svjetski rat potaknuo je brojna dostignuća u medicini. Tijekom Velikoga rata u zdravstvenoj skrbi uvedene su ili klinički praktički primijenjene brojne metode liječenja i rehabilitacije već naslijeđene ili nedovoljno klinički uporabljene. Tako su nastali pojmovi javnozdravstvene ratne i ratnokirurške doktrine koje su se koristile i koriste se i danas. 

A wounded German soldier at a dressing station, World War I, 1915. | Autor: Profimedia Foto: Profimedia

- Danas nazivani „ešalonski tip“ zbrinjavanja ranjenika na bojišnici i pozadini zapravo se temelji na iskustvima i promjenom doktrine u Velikome ratu. U postrojbi npr. vodu ili satniji postojao je vojni bolničar koji je pružao prvu pomoć te ranjenika evakuirao u tzv. pomoćište (sanitetska stanica uz samu bojišnicu), gdje je postojao liječnik s pomoćnicima koji je zbrinjavao ozljedu, zaustavljao krvarenje, ordinirao injekcije analgetika, davao infuzije te imobilizirao oštećeni ud. 
Teške bolesnike upućivalo se dalje u tzv. povijališta,sanitetske stanice gdje je postojao kirurg, što su zapravo bile pokretne ili stacionarne ratne poljske bolnice sa stacionarom za operirane ranjenike. Tamo su se obavljale hitne i neodgodive operacije i reanimacija ranjenika. To su bile prave ratne bolnice. Ostali ranjenici i bolesni bili bi premješteni u stacionarne postojeće bolnice u pozadini bojišnice gdje se nastavljalo s liječenjem. Te su bolnice tijekom rata postajale tzv. pričuvnim bolnicama - objašnjava prof. dr.Dubravko Habek koji je prije četiri godine napisao i znanstveni rad na temu Ratna kirurgija u Prvom svjetskom ratu. 

Operacije u koje se liječnici prije nisu mogli upuštati

U velikim gradovima, daleko od bojišnica, tamošnje civilne bolnice pretvarane su u vojne bolnice i oporavilišta ranjenika i bolesnika koji su se dopremali s bojišnica velikim transportima vlakom.

Sanitetska služba u Prvom svjetskom ratu značajno je promijenila dotadašnje postupke u ratnoj medicini i ratnoj kirurgiji temeljem revolucionarnih spoznaja u razvoju medicine koja su se zbila tijekom nekoliko desetljeća prije početka rata. 

First World War (1914-1918)  aka The Great War or World War One - Trench Warfare - Nursess acting as stretcher bearers | Autor: Profimedia Foto: Profimedia

 - To su uvođenje aseptičnog i antiseptičnoga rada (karbolovina, sofol, jod; sterilizacija i dezinfekcija operacijskoga polja i rublja, zavojnoga materijala; priprema operacijskoga polja i operacijskog tima), opće inhalacijske anestezije (narkoze eterom i kloroformom) lokalne i regionalne spinalne anestezije, uvođenje transfuzija i infuzija, novih oblika šivaćega materijala, poboljšanja operacijskih tehnika. Te će metode tako promijeniti ratnu kiruršku doktrinu koja je stoljećima prije uvođenja tih metoda zapravo bila slična - ističe prof. Habek 

Aseptični i antiseptični rad smanjit će značajno pobol i pomor od infekcija. Opća, regionalna i lokalna anestezija te infuzije i transfuzije omogućili su operacije u koje se prije nije moglo upuštati. 

Broj amputacija je značajno smanjen

- Tako su ratne rane prsišta ili trbušnih organa prepuštane sudbinskom tijeku - iskrvarenju, infekciji ili, ako su ozljede bile manje, spontanom izlječenju, što je bila rijetkost. Otvaranje trbušnih šupljina s revizijom ratnih rana trbušnih organa, postavljanje drenova u prsištu te otvaranje lubanja kod strijelnih ozljeda značajno će smanjiti pobol i pomor ranjenika. Liječenje hemoragičnoga i/ili traumatskog šoka započinjat će na samoj bojišnici gdje je u tzv. pomoćištima već mogla biti postavljena infuzija, napravljeno zaustavljanje krvarenja , ordinirana analgezija (morfij) te imobilizacija udova - naglašava prof. Habek.

Broj amputacija kao jedinoga zahvata kod strijelnih ili eksplozivnih rana udova značajno je smanjen, a time i broj trajnih invalida. Uvedene su obrade rana s nešivanjem, hemostazom, repozicijom prijeloma te imobilizacijama i ekstenzijama kako bi oštećena kost mogla zacijeliti, a meka tkiva zarasti uz sterilna previjanja jodom i peruvijanskim balzamom, bez amputacija. 

First aid in a trench | Autor: Profimedia Foto: Profimedia

Tako je upravo u Velikom ratu, na bojišnicama, hrvatski kirurg prim. dr. Vatroslav Florschütz uveo metodu ekstenzijske trakcije liječenja kostoloma koja će se uporabljivati u ratnoj i mirnodopskoj kirurgiji, kao i upuštanje u laparotomije na samim bojišnicama u minimalnim uvjetima. Valja naglasiti da je tijekom Prvog svjetskog rata ukupan pomor na samoj bojišnici bio golem zbog trenutnih smrti uzrokovanih eksplozivnim ili strijelnim ratnim ranama, rovovskim načinom ratovanja, prije ikakve mogućnosti pružanja prve medicinske pomoći- naglašava prof. Habek.

Bolnice Crvenog križa - zavidni nivo organizacije, humanosti i skrbi

Diljem Austro-Ugarske Monarhije, nakon početka Prvog Svjetskog rata, u dubini teritorija, izvan linija fronte, formira se i velik broj ratnih bolnica Crvenog križa.

U trenutku izbijanja Prvog svjetskog rata Crveni križ je u Hrvatskoj imao je 50 podružnica, a posebni značaj dobiva i temeljem carske odluke kojom se skrb za ranjene i bolesne vojnike prenosi se u isključivu nadležnost Crvenog križa. 

Foto: Privatna arhiva Drage Kozine Osoblje bolnice Crvenog križa u Krapini

O bolnicama Crvenog križa u Hrvatskoj u Prvom svjetskom ratu prije četiri godine znanstveni rad je napisao prim.dr.sc Rajko Fureš, s posebnim naglaskom na ratnu bolnicu Crvenog križa u Krapinu.

- Vrlo brzo na području Hrvatske organizira se rad 35 bolnica Crvenog križa, a za prihvat svih onih kojima je trebalo ukazati pomoć. Da, kako se to kaže, svako zlo dolazi za neko dobro, tako je i Prvi svjetski rat sa sobom donio neka druga promišljanja. Strahote koje su doživljavali oni koji su bili poslani na "front", inicirale su ponovno humanitarne aktivnosti i oživljavanje rada Crvenog križa. U svemu tome nije bio izuzetak ni krapinski Crveni križ. I u drugim mjestima na području Hrvatske za vrijeme Prvog svjetskog rata osnivaju se Bolnice Crvenog Križa, među kojima ističemo one u Bjelovaru, Đakovu i Krapini - objašnjava prim. Rajko Fureš.

Foto: Privatna arhiva Drage Kozine Zgrada bolnice Crvenog križa u Krapini

U Krapini i drugim mjestima diljem Hrvatske ustrojene su tako ratne vojne bolnice Crvenog križa. Tu je vladao zavidni nivo organizacije, humanosti i skrbi za one najpotrebitije, što je, ističe Fureš, s jedne strane opomena i podsjetnik na besmisao neviđenih ratnih stradanja, a s druge strane najbolje govori o snazi hrvatskog naroda i ljubavi prema bližnjima i potrebitima, koja se uvijek u najtežim trenutcima potvrđivala.

- O ranjenicima i drugim bolesnicima skrbili su se liječnici, osposobljene bolničarke i drugo tehničko osoblje. Cilj spomenutih bolnica bilo je da se ranjenici što prije oporave, jer su ratne zakonitosti nametale potrebu što skorijeg povratka ranjenika na frontu, ali isto tako i što kvalitetnije liječenje kako bi se ranjenike i druge bolesnike što prije moglo privesti u normalne životne funkcije ili im pomoći da posljedice njihovog ranjavanja ili bolesti budu što manje - naglašava Fureš.

U Krapini je djelovala bolnica Crvenog križa koju je vodio dr. Mirko Crkvenac, krapinski liječnik i svestrani društveni radnik.

Foto: Privatna arhiva Drage Kozine Dr. Mirko Crkvenac

O liječenju u Krapini pišu mnoge tiskovine tog vremena. Primjerice, "Ilustrovani list", koji u siječnju 1916. godine donosi:

"Bolnica Crvenog križa u Krapini – malo se doduše do sada pisalo u novinama o plemenitom i požrtvovnom radu, koji dražesna naša Krapina, taj biser Hrvatskog zagorja, doprinosi u ratne svrhe; ali zato je tim većma hvale vrijedan taj skromni rad. Već preko godinu dana ustrojena je ondje brižnim nastojanjem i zaslugom Kotarskoga predstojnika Aurela Vukovarca i načelnika Vilibalda Sluge bolnica Crvenog križa za ranjene naše dične junake raznih narodnosti. Ta je bolnica, kojoj je duša požrtvovni Kotarski liječnik gosp. Dr. Mirko Crkvenac, već do sada mnogu suzu sa patničkog lica otrla i mnogu bol ublažila našim vojnicima.

Foto: Privatna arhiva Drage Kozine Krapinčani s ranjenicima Hrvatskog domobranstva, 1914. godine u prihvatilištu, fotografirano na Hušnjakovom
Osim toga boravio je u Krapini u ljetno doba kroz 4 mjeseca oporavni odjel 31. domobranske austrijske infanterijske pukovnije koja ima inače sjedište u Gružu u Dalmaciji. A sad je mjeseca studenoga stigao onamo jedan odjel sanitetskih četa, da se spremi za svoju tešku zadaću, koja ga čeka. Cjelokupno građanstvo krapinsko svakom zgodom simpatično susreće naše vojnike i ide im svuda patriotski na ruku, tako da se vojnici, koji ostavljaju Krapinu, pri rastanku ne mogu dosta nahvaliti ljubaznosti, kojom su ondje primljeni bili…"

Tema: History

Možda vas zanima i ovo:
Message