News

Komentari 48

Od doma je ostalo tek zgarište: 'Najviše boli što je tako umrla'

Od doma je ostalo tek zgarište: 'Najviše boli što je tako umrla'

Od pomoćnog objekta staračkog doma ostala je samo hrpa cigle i ugljena. Šestero ljudi tu je tragično skončalo. Ministarstvo je naložilo da se ostale štićenike preseli u druge domove. Otišli su u suzama

Miris dima i okus ugljena u ustima obavili su Andraševec. Siječanjski mraz pružio se svugdje naokolo. Zima je stegnula. Nitko ne želi pomoliti nos izvan kuće. Mukla je tišina.

POGLEDAJTE VIDEO:

Koliko zbog zime, toliko zbog stravične tuge i jada koji su potresli mještane. U stravičnom požaru pomoćnog objekta obiteljskog doma Zelena oaza u subotu je tragično svoj život skončalo šestero ljudi. Pet žena i jedan muškarac izgorjeli su u vatri. Na ulazu u dvorište stoji samo hrpa cigle i izgorjelog drveta. Tek se raspoznaje gdje su vrata i prozori bili. Ostalo je sve neprepoznatljivo. U toj vatri strave nisu imali šanse. Samo nekoliko metara dalje nalazi se drugi objekt gdje se nalaze ostali štićenici. Vrata nam otvara starica.

Šokirani štićenici i djelatnici

- Uđite, njegovateljice su tu - govori nam drhtavim glasom i sama u šoku zbog nesreće koja se dogodila samo nekoliko metara od mjesta gdje živi, gdje spava, gdje jede...

U domu je 20-ak ljudi. Doručak je već na stolu. Dvije djelatnice uplakane stoje u hodniku, razgovaraju na telefon. Obitelji ih zovu. Izražavamo im sućut.

- Kako išta reći? Šokirana sam. Tužna sam. Šestero naših ljudi je poginulo. Žalosno je to - govori nam uplakano Marija Landripet, djelatnica doma. Među prvima je saznala za stravičnu nesreću.

- Zvali su me oko pola šest ujutro. Samo su mi rekli kućica gori, kućica gori - tužno govori Marija koja već pet godina radi u ovom domu.

- Unutra je bilo šestero ljudi. Četvero ih je bilo nepokretno, dvoje je bilo polupokretno. To znači da su se mogli dizati. Mogli su sami otići na toalet. Ne znamo što je bilo, kako je došlo do ove strašne nesreće. Nemamo pojma - dodaje dok ju tješi druga kolegica Ivana Kanceljak.

- Gluposti su što se priča da naši štićenici nisu imali skrb po cijele dane. To je tužno. Mi smo više tu nego što smo kod svoje kuće, sa svojim obiteljima. Nikada nam to nije smetalo. Težak je ovo posao, ali mi sve te bake i djedove volimo. Mi nismo dom, mi smo svi jedna velika obitelj - govori nam Ivana tužno zureći u pod.

Smeta ih i što se priča da je kućica bila drvena, da je to bila šupa. Sve je bilo na novo uređeno, unutra je bila kupaonica, mala kuhinja, nove sobe. Teško pronalaze riječi za opisati situaciju u kojoj su se našle.

Obje u svojim rukama stežu mobitele koji jučer nisu prestajali zvoniti. Zovu obitelji štićenika jer je Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku naložilo da se svi štićenici isele iz doma Zelena oaza jer vlasnica Gabrijela Čičković ima dozvole za samo 13 štićenika.

Obitelji došle po svoje najmilije

Dok smo razgovarali, počele su neke obitelji već i pristizati. Pakiraju stvari svojih najmilijih.

- Tu imam sestru. Odlično je zbrinuta. Uvijek je sve u redu. Nikada nije bilo problema. Ovdje su im pekli kolače, palačinke, štrukle. Obroci su redoviti. I nas je sve pogodila ta stravična nesreća - kaže nam Branko Miholić (73). Došao je u posjet svojoj sestri Mariji Đurić (89). Četiri godine je ona tu, ne želi da ju prebace negdje drugdje. Ne zanima ga ni to što vlasnica nema dozvole za držanje tolikog broja štićenika.

Marija i Ivana pomažu im s pakiranjem. I sami štićenici su potreseni. U suzama se opraštaju od svojih njegovateljica koje su o njima skrbile, od prijatelja koje su stekli.

- Ljudi ne žele otići odavde. Pitajte bilo koga od njih. Oni su zadovoljni kod nas. Nitko od tih nadležnih nije nikada došao u naš dom. Pitati ljude nedostaje li im što, treba li im što. Sad je lako okretati odgovornost samo na nas - dodaje Marija čiji je otac također bio u tom domu.

I njega su preselili. Ići će u Slavoniju. Kod obitelji. Marija je slomljena. Dok su ga smještali u automobil kako bi krenuo na put, Marija je jedva stajala na nogama. Nije mogla suspregnuti svoju tugu. 

- Šestero je tužno poginulo, a sada se moramo oprostiti i od ovih. Ne znam ni što će biti s nama - kroz suze govori Marija. U domu je tijekom preseljenja bila i Stanislava Erdelja, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Donja Stubica.  Potvrdila nam je kako će iseliti sve korisnike te da će, sve one koji nemaju drugi smještaj, preseliti u državne domove Loborgrad, Bidružica i Mirkovec.

- Svi smo svjesni toga da ovo nije adekvatan smještaj i oni štićenici moraju otići. Po neke će doći obitelji. Za sve one po koje ne mogu doći obitelji, mi ćemo organizirati prijevoz - rekla nam je Erdelja te dodala kako ne zna hoće li u domu ostati 13 štićenika za koje vlasnica doma ima dozvolu. Ne zna se niti tko će platiti.

Što se tiče inspekcije koja je trebala utvrditi da u ovom domu ima više štićenika nego što je to dozvoljeno, Erdelja kaže kako privatni domovi nisu u nadležnosti Centra za socijalnu skrb.

Smjeli su imati samo 13 štićenika

Podsjetimo, krapinsko-zagorski župan Željko Kolar u subotu je objavio kako je vlasnica doma zadovoljila minimalne uvjete te je dobila dozvolu 2012. godine za osam štićenika na adresi Dolinska 8. Godinu poslije dobila je dozvolu za još pet štićenika u objektu na istoj adresi. Požar je izbio na pomoćnom objektu na adresi Dolinska 22, a tamo se nalazi i još jedan veći objekt. Iako je imala dozvole za samo 13 štićenika, u domu Zelena oaza, na obje adrese, bilo je gotovo 50 štićenika.

Istodobno, obitelji poginulih još uvijek čekaju rezultate očevida koji bi trebali utvrditi kako je došlo do ove velike tragedije koja je u crno zavila Zagorje i Hrvatsku.

'Muž joj je poginuo, dijete je izgubila'

- Teško mi je o tome uopće pričati. Najviše me boli što je tako umrla. Tolike godine je poživjela i eto tako pogine. Čini mi se da bi mi lakše bilo da je umrla normalno - govori nam Stjepan Sinković, nećak Jelene Bogović (103), jedne od poginulih u požaru. Za nekoliko dana trebala je proslaviti 104. rođendan. Planirali su je posjetiti baš tada.

- Obožavala je banane i krekere. To smo joj i spremali donijeti. Nije ona bila žena od nekih velikih poklona. Uveseljavale su je male stvari. Uvijek bih joj kupio malo zelenije banane da joj potraju neko vrijeme. Onda bi me kritizirala jer sam kupio tvrde banane - tužno nam govori Stjepan. Čitav život je radila u Nastavnom zavodu Andrija Štampar. Kaže kako ju život nije mazio.

- Ma ta žena se patila. Zaista se patila. U Drugom svjetskom ratu joj je poginuo muž. Godinu dana poslije umro joj je i sin. Sama je ostala kao najveća tuga. Nikoga nije imala. Sve to ju je jako potreslo. Slomi vas to. Ona je svake godine čekala kada su se zarobljenici vraćali iz Rusije ne bi li ugledala svoga muža. Nadala se. Ali nikada ga nije dočekala - govori nam Stjepan i nastavlja.

- Čitav život provela je čekajući, ali opet nije se dala da ju to slomi. Nastavila je dalje hrabro boriti se i grabiti kroz život. Šutjela je i radila. Nije joj bilo ni lako kad joj je sestra umrla prije nekoliko godina. Obje su bile u istom domu.  Ostao sam joj samo ja. Živio sam kod nje, a kad sam se oženio, i dalje sam živio kod nje kao podstanar. Tek kasnije smo dokupili stanove u Španskom i u Prečkom pa smo se odvojili, ali smo se opet viđali svaki dan. Kada više nije mogla nikuda, morali smo je dati u dom - niže Stjepan.

Prisjetio se i kako su s tetom proslavili 100. rođendan.

- Pa malo tko može poživjeti tolike godine života. To je za nas bilo nešto veličanstveno. Stoljeće života. Bilo nam je drago što je uz nas. Ispekli smo joj tortu, malo smo se podružili, ali ništa veliko - kaže nećak. Teta Jelica, kako ju od milja zove, bila je velika vjernica. Kaže kako je stalno išla u crkvu. Noćima je molila i pjevala crkvene pjesme. To je radila i u domu. Ostali štićenici od nje nisu mogli spavati. Tada su i zamolili Stjepana da mu tetu presele u pomoćni objekt.

'Tek su sad otkrili da nema dozvole?'

- Nije ona bila više niti pokretna. Posljednjih mjeseci bila je i dementna. Nekoliko puta nije niti prepoznala mene i suprugu. Ali te pjesme i molitve su joj bile nekakva utjeha za sve što je prošla u životu. Voljela je to, ali drugi nisu mogli spavati od nje. Pristao sam da ju prebace. Ma nisu ti ljudi ništa krivi. Ona je uvijek bila uređena, ošišana, okupana, nokti odrezani. Ništa joj nije nedostajalo niti sam ikada čuo od nje riječi da se žali. Ako nešto nije bilo u redu pa to su trebale i inspekcije utvrditi. U dom su dolazili i liječnici i svećenici i drugi, a nitko nije tada potegao pitanje dozvola - zaključuje Stjepan.

Najčitaniji članci