Od supruga i oca ostale su mi samo ove dvije košulje. Kći je u ovoj muževoj izašla iz Vukovara

Evo, ove dvije košulje jedine su stvari koje su mi ostale od nestalog oca Mihajla Višnjaka i supruga Herberta. U ovoj kariranoj, koju je šivala moja majka prije 40 godina, moja je kćer izašla iz Vukovara. A ovu bijelu, očevu, stavila sam u torbu da ga, ako se nešto desi, obučem da izgleda kao čovjek jer je otišao u staroj košulji, povjerila nam je prije tri godine Jozefina Lada (71).  Ova rođena Daruvarka u Vukovar je doselila sa svega dvije godine, a u gradu na Dunavu 29.10.1966. udala se za Herberta Ladu i s njim dobila kćeri Biserku, sina Tihomira i Josipu. Jozefina je kao izučen trgovac radila u trgovini, a suprug stolar u Kombinatu u Borovu.

POGLEDAJTE VIDEO:

-Živjeli smo lijepo kao svaka radnička obitelj, imali kuću, vikendicu i voćnjak. A onda je došao rat. Supruga, ali i svog oca sam zadnji puta vidjela 19.11. 1991. u sportskoj dvorani u Borovom selu. Morali smo sjediti na tribinama, nisu nam dali da maknemo, a nakon toga su muškarce  odvajali od žena. S kćerkom Josipom potrpali su me u autobus, a uspjela sam načuti da su  mog supruga ispitivali na igralištu kraj dvorane. Od mene su odvojili i sina Tihomira i on je završio u logoru- pripovijedala nam je Jozefina koju su četnici prvo autobusom odveli u Dalj na ispitivanje, kontrolu i pregled, a potom u Novi Sad.

Šokirana, žedna, gladna, uplašena i iscrpljena žena ostala je sama sa svojom kćerkom. Njezina obitelj koju je uvijek držala na okupu, u nekoliko se sati raspala. 

-I moja Josipa bila je prestrašena, a pred Novim Sadom jedan vojnik SAO Krajine vidio je da na nogama ima Zenge, čizme broj 43 koje joj je dao otac Natjerao ju je da ih skine i prislonio joj pušku na bradu. Pokušala sam doći do nje, ali nisu dali da joj priđem, a kad se izula, rekao joj je :" Marš otraga". Kako je ostala bosa, jedna joj je žena dala neke cipele – prisjeća se Jozefina. Oči joj tek ponekad zacakle, no ne plače. Pitamo je kako uspijeva biti tako čvrsta i hrabra.

Foto: Borna Filic/PIXSELL/ilustracija

-Ja sam morala sakriti svoje suze, jer nisam željela da moja kćerka osjeti moju tugu. Puno sam puta plakala pod dekom, sakrila se i vrištala, plakala sam hodajući sama po ulicama Zagreba, ali morala sam biti sabrana. Kad sam nakon torture u Novom Sadu napokon došla u Hrvatsku, došlo mi je da kleknem i poljubim hrvatsku zemlju. Stigle smo u Zagreb, a kad sam nas prijavila u Crveni križ, oni su nas htjeli vratiti u Slavoniju. Odlučno sam rekla da ne idem nigdje dok ne sakupim moju obitelj. Nešto kasnije, u prosincu 1991. saznala sam i da je moj sin Tihomir završio u logoru Stajićevo. Razmijenjen je tek 15. kolovoza 1992. godine – pripovijeda Jozefina.

S Josipom je bila u progonstvu u Zagrebu i to isprva u barakama u Španskom.. Svu tugu i bol pretočila je u pet zbirki pjesama koje je izdala tražeći supruga i oca.

- Doista sam radila sve ih nađem. Toliko sam željela znati gdje je moj suprug da sam ga sanjala iz večeri u večer. No ništa. Naša kuća u Vukovaru srušena je do temelja. Kada sam prvi puta nakon rata otišla tamo, u podrumu sam pronašla aluminijsku žlicu i ovu šalicu. One su preživjele. Odlomila sam i temelje kuće i ponijela ih sa sobom u Zagreb. Te temelje radili su moj muž i otac – kazuje Jozefina.

 Nikada nije, veli, digla ruke od traženja supruga. Bilo je puno trenutaka, priznaje, kada je posustala i htjela odustati.
Jednom sam u očaju rekla djeci da ću ga proglasiti mrtvim. No, sin me tada mirnim glasom upitao:" A što ćeš sahraniti? Košulju?" I tu sam stala i podvukla crtu. Ja živim u Zagrebu, ali moje je srce u Vukovaru. Fali mi moj grad na Dunavu, fali mi suprug, fali mi Dunav i fali mi život- kroz suze nam je priznala Jozefina koja će, veli, do zadnjeg trenutka tragati za istinom.