Iako je od Pavelićeve smrti prošlo više od pola stoljeća, on u dobroj mjeri i danas dijeli hrvatsko društvo. U novoj knjizi Ispovijed iz pakla, donosimo zatajenu ispovijed zapovjednika šefa Pavelićeva osiguranja, četvrti nastavak
FELJTON: USPON I PAD PAVELIĆA (4)
Ogadio se i nesuđenom zetu: 'Prikrivao je svoj kukavičluk'
4.
Ante Moškov zna točno dan, sat i lokaciju na kojoj se njegov idol srozao u prašinu. Taj mu je prijelom na puno načina morao teško pasti, jer je Ante Pavelić bio ne samo njegov idol, već i nesuđeni punac.
U Antu Moškova bila je, naime, fatalno zaljubljena Pavelićeva kćer Višnja, 20-godišnja studentica prava. Moškov joj je – otkrio je to Pero Zlatar – darovao prsten kojega je Moškovu u Sarajevu dao njegov prijatelj i sudrug iz talijanske emigracije, zapovjednik Crne legije Jure Francetić.
Pokretanje videa...
02:15
- Ante Moškov se 11. svibnja 1943. sjetio Višnjina dvadesetoga rođendana, a to je bila prigoda da proslave i dvogodišnjicu veze, napisao je Zlatar. Darovao joj je prsten s kamejom. Suzdržano mu se obradovala. Nije joj smio kazati da ga je prošle godine dobio od prijatelja iz izbjegličkih dana, opjevanoga zapovjednika Crne legije, pukovnika Jure Francetića. Bio mu je na piru nedugo poslije uspostave NDH, u drugoj polovici travnja 1941. U sarajevskoj crkvi Svetoga Josipa, župnik, velečasni Božidar Praho vjenčao ga je s Talijankom Beatrice Ariendi.
Dva mjeseca nakon njegove smrti - u nerazjašnjenim okolnostima, Francetić je doživio nesreću s avionom, u blizini Slunja, nakon koje su ga srpski seljaci zatukli – iz tog je braka rođeno dijete Jure i Beatrice Francetić, a Francetića je na čelu Crne legije zamijenio Rafael Boban.
Poteškoća se sastojala u tome što Ante Moškov nije bio lud za Višnjom Pavelić – on je bio strašno zaljubljen u kazališnu divu, ultimativnu ljepoticu Mariju Crnobori. Marija Crnobori je, pak, bila bivša zaručnica Ivana Gorana Kovačića, koji je tek pobjegao u partizane, nakon čega je ušla u vezu s režiserom Markom Fotezom, također „crvenim“. Brat Marije Crnobori, slikar Josip, 1943 napravio je (neuspješan) Pavelićev portret, zbog čega je nakon rata pobjegao u emigraciju pa se u Hrvatsku vratio tek 1999. godine.
Quod licet Jovi, non licet Bovi – Antun Augustinčić napravio je uspjelu bistu Poglavnika, ali je – kao konspirativac i „crveni“ nakon rata ta činjenica služila samo za viceve. Crnoboriju je fatalno promijenila život, mada ga nije uništila – umro je sa 99 godina…
Uglavnom, politička je aritmetika ovdje bila vrlo složena: da je Marija Crnobori pokleknula pred Moškovljevim udvaranjima, od njegove zapanjujuće karijere vjerojatno ne bi bilo ništa, ili ne bi bila tako strelovita, kao što je bila (dijelom) zahvaljujući zaljubljenosti Višnje Pavelić u ovog borbenog, visokog, elokventnog Bokelja. Glumica Crnobori s teretom svojih komunističkih ljubavnika pokopala bi ga, no ne bi ni sebi napravila uslugu: ući u 'fajt' s obitelji Pavelić, Antom i Marom, nije bilo pametno. Od uspona u HNK, koji se tada nazivao Hrvatsko državno kazalište, ne bi bilo ništa – u najboljem slučaju, bila bi osuđena na epizodne uloge. I Moškova i Crnobori spasio je slučaj, odnosno vrijeme – 1944 Moškov je poslan u Dalmaciju, pa je ostao podalje i od Višnje i od Marije, a naredne godine, on će se krvavo zakačiti s dojučerašnjom ikonom.
Ovako će opisati taj, prijelomni događaj u odnosu prema Poglavniku, koji je tada u njegovom očima postao samo Ante Pavelić.
- Pavelić je nastojao zadiviti ljude radi svoje popularnosti i drugim načinom, na primjer time da se pokaže kako nije strašljiv čovjek, kako je nebojša. Samo je u tu svrhu bez pratnje dva puta išao prošetati se po Zagrebu. Doista su te njegove šetnje svima, a i meni izgledale 1943. ili 1944. godine kao nešto junačko, ali je Pavelić, stari konspirator, vrlo dobro računao i znao kako ne riskira ništa i to je bio samo njegov trik da zadivi druge. Da je to tako posve je sigurno, jer sam upoznao Pavelića na povlačenju u Austriji kao nevjerojatno kukavičkog, upravo sramno kukavičkog čovjeka. Nije nikako mogao biti razlog "da vidim kako izgleda Zagreb" - kako je tom prilikom rekao, jer je te šetnje pravio kad je već bilo zanoćilo, Zagreb je isto tako mogao dobro, još i mnogo više vidjeti iz zatvorenog automobila, što koliko mi je poznato nije nikad napravio.
Pavelić nije unaprijed nikome ni riječi rekao, nego je iznenada naredio da ga pratnja pričeka na početku Ribnjaka (tako je Kirin pričao), a on se spustio kolima do kazališta, uputio se pješice u pratnji Kirina i mislim Lisaka prema Zrinjevcu te preko Jelačićevog trga kroz Jurišićevu, zaokrenuvši zatim na Ribnjak. Jedanput su me telefonom obavijestili, netko iz grada, i stigao sam ga u Jurišićevoj ulici, a drugi puta sam doznao tek kad je prošlo nakon više od jedan sat. Svakako da su ovi izleti izazvali kod svih divljenje, čemu su i bili namijenjeni. Da bi se što sigurnije pronio glas o njegovim šetnjama po Zagrebu, Pavelić je otišao k jednoj piljarici, koja je prodavala voće na Jelačićevom trgu i s njom se zadržao par minuta u razgovoru. Mnogima je Pavelić radi ovoga izgledao kao hrabar čovjek i bez straha.
Danas mi je jasno da se u tome lako svatko vara, te jedino onaj koji se dugo godina pripremao, jačajući se posebnim moralom za atentatora, kasnijim hladnim razmišljanjem i točnom analizom može znati kako je upravo psihološki nemoguće izvršenje atentata u takvoj nenadanoj prilici. Paveliću je i te kako dobro bila poznata psihologija atentatora koje je on sam odgajao, te je znao da su više nego dovoljne dvije osobe uz njega kod ovakvog iznenadnog izlaska. Mogu sa sigurnošću reći da ni za jedan pothvat ne treba toliko psihološke pripreme za odlučni trenutak kao kod atentata. I kod najboljih priprema, pa i potpune odlučnosti da se izgubi život, ako nema nekih unaprijed točno određenih uvjeta npr. prvenstveno sigurnost apsolutnog uspjeha, atentator će zatajiti. Odluka o gubitku vlastitog života ne stvara se trenutačno, bez ranije pripreme, a s tim svaki atentator uvijek računa i zato je slučajni atentat isključen i u analizama nepoznat. Da je pak Pavelić osobno najveća kukavica, uvjerio sam se prilikom bijega iz zemlje u svibnju 1945. godine, kad sam ga susreo na cesti u Austriji, sjeverno od raskrižja Wolfsberg-Graz- Judenburg u smjeru Judenburga. Mogu reći da je to bio prvi odlučni udarac koji je u meni rušio Pavelića kao osobu. Tada sam prvi put točno uvidio da je Pavelić sasvim drugačiji nego što sam vjerovao i ja i drugi.
(nastavlja se)
Pokretanje videa...
00:58
Knjigu Ispovijed iz pakla: Uspon i pad Ante Pavelića od srijede možete kupiti po cijeni od 49,90 kuna na svim kioscima i u svim boljim knjižarama u Hrvatskoj.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
