One odgajaju napuštenu djecu: S njima žive, uče, hrane ih...

Iako im nisam biološka mama, ja sam mama u punom smislu riječi. To petero mališana puno mi znači, vezala sam se za njih i volim ih, iskrenim glasom, punim topline govori nam SOS mama Martina Vlašić (50).

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:11

SOS mame odu na godišnji odmor, svejedno razmišljaju o djeci, nazivaju ih jer se ne mogu isključiti. kad se ponovno susretnu, veselju nema kraja

Ova ekonomistica iz Siska u SOS Dječje selo Lekenik stigla je prije šest godina. Nakon posla trgovkinje, u potrazi za boljim životom, javila se na natječaj, prošla testiranja i prve dvije godine radila kao SOS teta. Danas u jednoj od 16 kuća u SOS Dječjem selu brine se o petero braće i sestara o kojima se roditelji nisu mogli brinuti.

- Upoznala sam ih u listopadu 2015. Karla je imala dvije godine, Lucija tri, Luka četiri, Jana šest, a Dario devet. Bili su uplašeni, zbunjeni, nepovjerljivi. U Selu su bili tek tri mjeseca i nisu znali što ih očekuje. Od početka smo puno razgovarali, družili se, upoznavali i vrlo brzo shvatili su da je okruženje u kojem žive drukčije nego kod kuće. Pažljivo sam ih slušala dok su mi pričali kako su se osjećali i što su doživljavali kad su bili s biološkom obitelji. Kako je vrijeme odmicalo, sve su se više htjeli maziti. Čak su se i natjecali i gurali tko će mi biti bliže. Nedostajalo im je nježnosti - sa smiješkom se prisjeća Martina. Tri i pol godine kasnije mališani su otvorena, vesela, dobra i zadovoljna djeca. Martinin radni dan počinje u sedam sati. Prvo se budi Lucija. Došulja se do Martinine sobe samo da joj javi da mora na toalet. Tad se diže i Martina, povede malenu u prizemlje, a ostalu djecu pušta da odspavaju.

- Prvo upalim crtiće, skuham kavu i napravim doručak. I tako Lucija i ja gledamo crtiće dok se ne probude ostali. Nakon doručka za koji im uvijek pripremim salamu, sir, neki namaz, Čokolino, cornflakes ili čokoladne kuglice, školarci idu u školu, a mali u vrtić, koji je preko puta. Ručak pristavim već u 10 sati i obično kombiniram meso i varivo. I moram priznati da vole jesti sve. Na početku sam ih morala nutkati da nešto probaju, ali sad jedu bez problema - objašnjava Martina.

Foto: Željko Hladika/24sata; Privatni album

Sve radi s puno topline

Dok razgovaramo, Lucija i Luka gledaju crtiće, no Martinin pogled svako malo odluta na njih. Spontano dođe do njih, pogladi ih po kosi, zagrli, a oni joj uzvrate poljupcem i zagrljajem.

Nakon ručka djeca imaju poslijepodnevni odmor. Školarci pišu zadaću, Karla odradi popodnevno spavanje, a ponekad joj se pridruži i sestrica Lucija. U 16 sati djeca dobivaju voće, keksiće i kolače za užinu, a potom s Martinom dogovaraju što će za večeru, koja je uvijek u 19 sati.

- Nakon večere svatko u kuhinju odnese svoj tanjur i pomognu mi raspremiti stol. U kući na katu imamo dvije kupaonice. Dario i Jana se tuširaju sami, a mlađi su pod mojim nadzorom. Pustim ih da se sami šamponiraju i tuširaju, ali još ih nadgledam. Kad je škola ili vrtić, na spavanje odlaze u 21 sat, a kad su na praznicima i vikendom, pustim ih do 21.30 ili do 22 sata - objašnjava nam Martina svoj dnevni raspored. Priznaje nam da je osnova njezinog odgoja puno razgovora, pokazivanja i motiviranja. Uči ih urednosti, vrijednostima i brine se da imaju sve što im je potrebno. A sve to radi s puno topline.

- Ja ih volim, ali ih i odgajam. Svatko od njih ima svoje zaduženje. Subotom se pospremaju sobe, oni usisavaju i brišu prašinu. Uključujem ih u sve aktivnosti, a čak me i mlađi znaju pitati što mi mogu pomoći. Njima je bitno da su uz mene. Čak mi znaju reći: ‘Teta, ja ću te tu samo gledati’ - govori Martina.

Sva djeca zovu je teta, no najmlađa Karla jedno ju je vrijeme čak zvala mama. Posebno je to bilo izraženo kad bi se vratila iz posjeta biološkoj obitelji.

- Ovisno o slučaju, djeca imaju pravo ostvariti kontakte s biološkom obitelji. Tako je bilo i s mojim mališanima. Kad bi odlazili k njima, izljubili bi me i izgrlili na rastanku, a kad se vraćaju, to je takva sreća, kao da me nisu vidjeli stotinu godina. Već s ceste viču: ‘Tetaaaaa!’ Obično se prije ulaska u kuću pozdrave s biološkim roditeljima i naguraju se oko mene. Nakon što se jednom vratila od bioloških roditelja, Karla me nazvala mamom. Oči su mi zasuzile i utrobu mi je preplavila toplina. Zagrlila sam je i rekla: ‘Lutko, ja sam teta. Tvoja mama je kod kuće’. Znate, svi mi u SOS Dječjem selu odgajamo ih u saznanju da njihovi biološki roditelji postoje - kazuje Martina. Svaka SOS mama prima plaću, a mjesečno za svoju obitelj dobiva budžet, iz kojega kupuje namirnice, odjeću za djecu i sve potrepštine. Po namirnice Martina odlazi u Sisak, dok u kupnju garderobe za djecu odlaze u Zagreb.

Foto: Željko Hladika/24sata; Privatni album

Kao prava mala obitelj

- Baš smo nedavno svi šestero otišli u kupnju odjeće. Sami si biraju što žele i ja poštujem njihov odabir. Nakon šopinga otišli smo u kino pogledati ‘Ledenu kraljicu’, a znamo svratiti i do McDonald’sa, što ih posebno oduševi - govori Martina. Kao prava mala obitelj ljeti odlaze na godišnji odmor. Martina je s klincima prošlo ljeto bila u Rovanjskoj, a svako malo odlaze i na izlete. Budući da je zaposlenica SOS Dječjeg sela Lekenik, Martina ima pravo i na godišnji odmor i slobodne dane. Tad je mijenja i o djeci se brine druga SOS teta, no i tad je Martina s njima u kontaktu.

- Bilo kakvo odvajanje od njih meni je teško. Kad odu k biološkim roditeljima, razmišljam jesu li dobro, jesu li jeli, je li im lijepo. A kad odlazim na godišnji, tužni smo i oni i ja. Taj godišnji odmor ja provodim sa svojim sinom (30) i kćeri (28) te unučicom, koja je napunila godinu dana. Ali i u tim trenucima s mojom obitelji, mislim na moje mališane. Vezana sam za njih, ne mogu se isključiti, pa ih nazivam, razgovaram s njima. Iako me nema, znam sve što se događa. A kad se vratim, ma to je veselje koje se ne može opisati riječima. Ne znam koga bih prvog zagrlila i izljubila - priznaje Martina. Sa svojom je malom obitelji u Lekeniku proslavila i Novu godinu. Bili su, kaže, budni do ponoći, gledali “Sam u kući”, slušali pjesme i plesali.

- Curke su se uredile i obukle u haljinice. Puno smo plesali, smijali se, pili sokove, jeli kolače i na kraju se obukli i izašli gledati vatromet - sa smiješkom govori Martina. Svjesna je da će za nekoliko godina, nakon završenog osmog razreda, najstariji Dario otići u SOS Zajednicu mladih u Veliku Goricu ili Zagreb. O tome, ka??e, još uopće ne želi razmišljati. To će joj biti prvo odvajanje.

- Ovo su mi prva djeca u SOS Dječjem selu. Ali vidim što proživljavaju moje kolegice svake jeseni kad se opraštaju od svoje djece. Plaču i one i djeca, za sve je to jako emotivno i veliki je to korak za dijete. Ovisno u koju srednju školu žele ići, iz Lekenika odlaze ili u Veliku Goricu ili u SOS Zajednicu mladih u Zagreb. Za razliku od Martine, kroz zagrljaje SOS mame Gordane Horvat (55) u proteklih 26 godina prošlo je već 17-ero djece.

Nema biološke djece

U njezinoj SOS kući u Lekeniku trenutačno su dva dječaka od 13 i 11 godina te dvije sestrice stare 11 i 6 godina. Ovu diplomiranu odgojiteljicu iz Samobora u Lekenik je, reći će, dovela nezaposlenost. Biološku djecu nikad nije imala, a s 29 godina javila se na natječaj za posao u tad novoosnovanom SOS Dječjem selu Lekenik.

- Kad sam počela raditi s dvije kolegice, Selo je bilo u gradnji. Svaka od 16 kuća imala je osnovni namještaj, stol, stolce i krevete. Djece je bilo puno manje. Zavoljela sam ovakav život s djecom. Mi jesmo zaposlene i za taj posao primamo plaću, ali to nije samo posao. S njima ste danonoćno, učite ih, dijelite s njima i lijepe i tužne stvari. I kad vidite da toj djeci doista znači to što vam u svakom trenutku mogu prići i potražiti savjet. Kad vidite da su djeca o kojoj ste se godinama brinuli izrasli u vrijedne i odgovorne ljude i zasnovali sretne obitelji, to vas drži - otvoreno nam priznaje Gordana. Njezino prvo SOS dijete bio je 17-mjesečni dječak. Uz nju je prohodao, propričao i sve što zna naučila ga je upravo Gordana. Kako je koje dijete dolazilo u kuću, Gordana ga je učila pomaganju, rješavanju problema razgovorom, otvorenoj i iskrenoj komunikaciji, zajedništvu i dogovoru.

Foto: Željko Hladika/24sata; Privatni album

Ponosne na ostvareno

- Učila sam ih da je dogovor i prihvaćanje pravila osnova i to se pokazalo kao moj najbolji put. Učila bih ih da slušaju jedni druge. I sad s tim odmakom od 26 godina shvatila sam da su me ta djeca naučila strpljivosti, uz njih sam postala mudrija, a što je najvažnije, oplemenila su me. Ovo ljeto k meni su u posjet došla djeca čija sam bila SOS mama. Oni su danas odrasli i uspješni ljudi. Preplavile su me emocije, ali i ponos kad sam vidjela da su uspješni, da je sve ono što sam im govorila i savjetovala palo na plodno tlo i da su poslušali moje savjete - pripovijeda Gordana. Kako koje dijete dođe, kaže, uvijek je isto. Prihvatite ga, zavolite, naviknete se na tu privrženost i činjenicu da vas doživljava kao majku, kao ženu uz koju osjeća sigurnost. A onda ga morate pustiti da ode.

- Nije to rastanak u smislu da se više nikad nećete vidjeti, ali ipak ode. Odlazak u Veliku Goricu ili Zagreb nakon osnovne škole je novi korak u životu koji ću uvijek poticati. Jer djeca se osamostaljuju, odgovornija su i brže se prilagode toj promjeni. Ali ti rastanci su emotivni - kaže Gordana. Iako u odgajanju djece nikad nije bilo nikakvih izgreda, Gordana je s njima prošla razne dječje spačke, muljanja i nestašluke. Ističe da u 26 godina rada nikad ništa nije požalila.

- Mislim da je vrijedilo biti tu sve ove godine i mislim da sam život korisno provela. Ovo četvero djece koja su sad sa mnom poštuju se i vole kao braća i sestre. Iako mi nisu biološka djeca, oni su meni moja djeca, volim ih i nema toga što za njih ne bih napravila. I uvijek su mi na prvome mjestu. Svoj djeci pamtim imena, lica. Oni su mi svi jednako dragi, jednako važni i vrijedni - zaključila je Gordana.

SOS Dječje selo Lekenik traži SOS mame/tate. Sve informacije mogu se naći na natjecaj.sos-dsh.hr.