Orit i Roey Taub u Hrvatsku su došli sasvim slučajno na medeni mjesec. Postala im je dom...

Najmlađa zagrebačka umjetnica, glumica i pjevačica Lea Deutsch bila je tek nekoliko godina starija od Darie i Hane kad su je 1943. nacistički suradnici odveli iz njezina doma u Gundulićevoj 29. Lea je umrla u stočnom vagonu dok su nju, njezinu obitelj i mnoge druge nevine sugrađane vozili u zloglasni Auschwitz. 

Upravo su dvanaestogodišnje Daria i Hana, učenice zagrebačke privatne židovske osnovne škole Hugo Kon Lauder prije dva tjedna postavile prvi Kamen spoticanja u Zagrebu, posvećen Lei Deutsch.

Od strašnih događaja tijekom Holokausta u II. svjetskom ratu prošlo je gotovo 80 godina, a projekt Stolpersteina pokrenut je kako bi i dalje podsjećao na važnost tolerancije i zajedništva.

To su vrijednosti kojima svoje kćeri prenose i u zagrebačko-izraelsko-moldavskoj obitelji Taub, iz koje dolazi i Daria, te njezine tri mlađe sestre: Tahel (11) i sedmogodišnje blizanke Shefa i Orian. Kako kažu, u Hrvatsku su došli potpuno slučajno, a danas je ovdje njihov dom.

'Htjeli smo ići negdje gdje je lijepa priroda'

- Kad smo se vjenčali u Izraelu te 2006., Izrael je bio u sukobu s Libanonom. Htjeli smo se barem za medeni mjesec maknuti iz tih crnih vijesti. Na internetu smo potražili najpovoljnije ponude i lijepu prirodu i iskočila je Opatija. Došli smo i zaljubili se - započinju svoju priču Orit i Roey Taub.

'Život u razvijenijoj zemlji ne bi bio bolji'

Kako su došli, smiju se, tako su i ostali. Velike promjene životnih planova, smiju se, nimalo im nisu strane. Orit (41), kao desetogodišnja djevojčica imena Svetlana u Izrael se preselila iz rodne Moldavije. Svoje ime, koje je njezinim vršnjacima bilo teško za izgovarati, prevela je na hebrejski, te postala Orit.

U Zagrebu, kaže, koristi oba imena koja označavaju svjetlost - Orit i Svetlana.
Ona i Roey (41) nakon nekoliko turističkih tjedana po Hrvatskoj shvatili su kako im Zagreb pruža sve ono što im je bilo važno. Mir, jednostavnost, ali i dobru kvalitetu života. Pokrenuli su tvrtku za prodaju luksuzne kozmetike, mjeseci su se pretvorili u godine, a od Hrvatske, kažu, neće odustati ni nakon otrežnjujućeg iskustva s koronom.

- Život u nekoj razvijenijoj zemlji ne bi bio bolji. U Izraelu je situacija što se tiče epidemije još gora. No mi na sve ovo gledamo kao na poruku iz prirode, bolest je tu da nas natjera da razmišljamo o tome što je važno. Mi osjećamo da će se promjene osjetiti kod svih, nazvao bih ovo "restartom" čovječanstva - govori Roey, dok se Orit nadovezuje:

- Jako nam je važno i naše kćeri naučiti tim univerzalnim vrijednostima, toleranciji, mirnom rješavanju sukoba, poštivanju drugih, ali i prirode. Sve to primjenjujemo i u svakodnevnom životu.

Govore hebrejski, hrvatski, engleski, ruski...

A taj život s četvero djece i privatnim poslom izuzetno je živahan. Daria je krenula u sedmi razred, Tahel u šesti, a Shefa i Orian ove jeseni upisane su u prvi razred. Sve su učenice škole Hugo Kon Lauder.

Kod kuće razgovaraju na hebrejskom, a dok se Orit i Roey više služe engleskim, sestre sjajno barataju hrvatskim jezikom. Ruski im je također dio svakodnevice, na kojem razgovaraju s maminom obitelji u Moldaviji. Veseo razgovor koji se prelijeva iz jezika u jezik savršeno dočarava bogatstvo života u multikulturalnoj obitelji. 

I dok su Daria i Tahel rođene u Izraelu, Orian i Šhefa i po rođenju su Zagrepčanke. S prve dvije kćeri bilo joj je jako važno imati uz sebe obitelj da joj pomogne, a nakon rođenja blizanki, smije se Orit, svi su došli Zagreb. A tijekom karantene obitelji se pridružio i veseli Citkon, sedmomjesečni mješanac kojem su ime dali prema proteinu koji pomaže zdravim stanicama da se bore s koronom.

Tako je, kažu, i on njih povezao.

- U školi najviše volim pisati zadaće i crtati - viču najmlađe školarke, a Tahel nam pokazuje najnoviji zajednički obiteljski projekt za hebrejski starozavjetni blagdan Sukot, kojim se obilježava putovanje Židova prema obećanoj zemlji. Taubovi obično za Sukot okupe obitelj i prijatelje, no ove jeseni zbog korone su odustali od velikog druženja. Stoga su djevojčice napravile kućicu kako bi simbolički okupile sve koje vole. 

'I zaposlenici su nam obitelj'

- Super mi je što smo se vratili u školu, draže mi je ovako, kad sam s prijateljima. Mada ni online nije bilo loše - kaže mi Tahel, koja od zajedničkih obiteljskih projekata najviše voli kuhanje.

Već sama priprema proljetne rolice kojima se svi vesele.

- Stalno smišljamo zajedničke projekte, dijelimo sve poslove u kući. Tako smo, konačno, lakše prošli i kroz lockdown, a cure su tad zaista usvojile i kućne poslove. Ja uvijek planiram gomilu aktivnosti, pa smo sve izvukli, složili rasporede, imali smo filmsku večer, sport, vježbale smo s Dariom koja trenira gimnastiku - smije se Orit, dodajući kako se trenutno bore zadržati glavu iznad vode i sačuvati sve zaposlenike.

- Oni su naša obitelj i takav pristup pokazao se spasonosnim tijekom lockdowna,pa onda i potresa, kad smo, kao i ostali, preko noći morali obustaviti posao. No odmah smo se povezali sa svim svojim zaposlenicima, održavali smo online sastanke i po tri sata na dan, zvali jedni druge, osigurali smo im psihološku pomoć. I to se pokazalo iznimno važno. Nakon početnog šoka, svi su počeli smišljati najrazličitije poslovne ideje da sačuvamo tvrtku - ponosno ističe Orit. 

U Zagrebu, ističu, pronalaze iste vrijednosti koje i sami žive i koje prenose i na svoju djecu. Mi u Hrvatskoj volimo se uvlačiti u teške teme, nismo skloni drugima i drugačijima, podijeljeni smo, kakva su vaša iskustva, pitam ih. Roey nema dvojbi.

 - Čuo sam da ljudima nedostaje zajedništvo iz doba komunizma. Iako se nakupilo mnogo loših iskustava, zajedništvo je ostalo i to se itekako osjeti. A netolerancija, to je ljudska priroda, nije specifična samo za Hrvatsku. Svađe mogu biti oko bilo čega, no mi nikad nismo imali problema oko toga tko smo. Svijet je i s ovom koronom postao još manji i moramo paziti jedni na druge. Ne pazimo na prirodu i to je promjena koju ćemo morati učiniti zbog svih nas. Svi trebaju osnovno, stan, hranu, no kao čovječanstvo moramo biti povezani i to je ono što učimo naše kćeri. Čak i kad se svađamo, ne treba bježati, već rješavati sukobe, bilo u poslu, bilo u obitelji, partnerskim vezama.

- Ne možemo im predvidjeti budućnost, no možemo ih naučiti da budu ljudi. Tko zna što će nam ta budućnost donijeti, mi smo pravi primjer kako se stvari mogu temeljito mijenjati, no zajedništvo je uvijek važno - nadovezuje se Orit Taub.

A da vrijednosti zbog kojih i danas pamtimo Leu Deutsch nasljeđuju i nove generacije, potvrđuje nam i Daria. Naravno da i ona i njezini vršnjaci znaju priču o nesretnoj zagrebačkoj mladoj glumici.

- Moraju to svi znati. Važno je da se takve stvari nikada više ne dogode. Ona je bila poput nas - zaključuje tinejdžerica Daria. Obitelj zasad ostaje u Zagrebu, jer dom ionako nije geografska pozicija.