Otkrivamo! Kafane u kojima su se rješavala politička pitanja

Otto von Bismarck svojedobno je izjavio, 'zakoni su poput kobasica, bolje je ne vidjeti kako nastaju'. 

Što je nekadašnji njemački predsjednik vlade pod tim mislio, jasno je: niti je čovjeku slabijeg želuca preporučljivo gledati kako se prave krvavice, niti se može živjeti u iluziji da većina političkih odluka, dobrih ili loših, nije donesena upravo u birtiji. Hrvatski bi političari, unazad desetljećima, kad bi htjeli, o tome imali štošta za ispričati.

Iz tajnih sastanaka čelnika vlasti, ondašnje, i sadašnje u Okrugljaku, Taču, Hennessyju, Charlieju, Marcellinu, Baltazaru, Pimpinelli, Zrnu Soli ili Pepermintu, sve od reda omiljenim ugostiteljskim destinacijama političara, dale bi se ispisati tisuće kartica o stranačkom koaliranju, dogovorenim poslovima, lobiranju, agitiranju, mitu, korupciji, smjenama i postavljanjima na visoke dužnosti.

Vlast se oduvijek voljela gostiti u uglednim restoranima. Baltazar se tako s godinama profilirao kao prvoklasno gastronomsko odredište u kojem gazda svojoj stalnoj političkoj klijenteli u svako doba može osigurati jedan mirniji kutak, s konobarom od povjerenja, istreniranog da ne sluša tuđe razgovore. 

Bobo Čimbur se zaista s ponosom može pohvaliti da je jedini ugostitelj s trideset godina neprekidna vođenja privatnog restorana jer za njega pada prometa nikada nije bilo. Ako jednom odluči napisati autobiografiju, vjeruje se da bi mnogo stranica u njoj sigurno bilo posvećeno Andriji Hebrangu i Žarku Domljanu koji su gore sa svojim pristašama, za Tuđmanove vlasti, imali svoj dnevni boravak. Dvorana lijevo, stol do kraja. 

Za takvo društvo Čimburu njihov eventualno nenajavljeni posjet nikada nije bio problem i uvijek se mogla napraviti sitna preraspodjela gostiju u restoranu ako stalni stol nije bio slobodan.

>>> Više pročitajte u Expressu