Bile smo male, ja sam imala tri i pol godine, ali znam da je bilo oko sedam sati ujutro i da je došao tata koji će poginuti tog dana i kojeg se sjećam samo u obrisima. Lica mu se ne sjećam. Sjećam se straha, priča Antonija...
TUGA I BOL U ŠKABRNJI
'Ove plave trenerke smo imale na sebi kad su nas zarobili, a danas su ih obukla naša djeca'
- Ove smo trenerke sestra imale na sebi 18. studenog 1991. godine kad su nas zarobili. Danas smo ih obukle svojoj djeci. Plakale smo kad smo shvatile da je došao taj dan, da im pašu po veličini - rekla nam je Antonija Barišić (32) u srijedu u Škarbrnji, na 29. obljetnicu pokolja civila i vojnika u tom malenom ravnokotarskom mjestu. Antonija je u kolonu sjećanja na taj dan dovela Šimuna i Stošiju, a njezina sestra Katarina Desnica (30) Ritu i Krešimira.
POGLEDAJTE VIDEO IZ ŠKABRNJE
Pokretanje videa...
01:40
Rita i Šimun još su bebe u kolicima koja se u snu smješkaju kad čuju majčine glasove. Krešimir i Stošija, dječica dobi u kojoj su im bile majke kad su doživjele najveći strah i targediju u životu. Taman su stala u plave trenerčice svojih mama. Trčkarali su po suncu okupanom trgu ispred crkve Uznesenja Blažene djevice Marije, bez jakni jer je bio lijep i topao jesenjski dan. Čuvala ih je baka Negzana Pavičić (50), žena koje je svoju djecu na današnji dan prije 29 godina morala probuditi rano i odvesti u podrum jer su se tenkovi tog dana najprije oglasili brujanjem iz daljine.
U ratu su joj na isti dan poginuli tata, dva djeda, baka i pradjed
- Bile smo male, ja sam imala tri i pol godine, ali znam da je bilo oko sedam sati ujutro i da je došao tata koji će poginuti tog dana i kojeg se sjećam samo u obrisima. Lica mu se ne sjećam. Sjećam se straha. Sjećam se da sam osjećala neki bezdan, bila sam izgubljena, jer gledala sam mamu i nisam mogla pronaći sigurnost u njezinom pogledu. Spustili smo se u podrum. Sjećam se da su došli ljudi kojih me bilo strah, nisam znala ni tko su ni što su. Izgledali su mi strašno. I sjećam se paštete koje smo dobili u vrtiću u Benkovcu nakon što su me zarobili. Bila je jetrena. Dan danas je ne mogu pojesti - kaže nam Antonija kojoj je jako bitno da se na dan obljetnice pojave ljudi koji se žele sjetiti tog dana, da zna da nije jedina koja ima ranu u srcu.
- Nas su izvukli iz skloništa i potrpali u kamione te odvezli u dječji vrtić u Benkovcu gdje smo bili par dana. Sjećam se osjećaja da nisam u svojoj kući nego negdje drugdje, sjećam se deka kojima smo se pokrivali jer je bilo hladno, da sam bila gladna i da su nam davali te paštete. Još mi se želudac diže na njih. I sjećam se da je bila jetrena, ne čajna - kazuje nam Antonija.
U ratu su joj tog dana poginuli tata, dva djeda, odnosno mamin i tatin tata, baka - mamina mama i pradjed, mamin djed.
- Svi su taj dan ubijeni. Nakon toga svaki dan je težak, ali mjesec studeni pogotovo. Tada posebno teško živimo s time. Sad nas obje imamo obitelji i našu djecu, a ubijeni članovi obitelji nedostaju nam posebno jako u vrijeme obiteljskih okupljanja, za rođendane, za krstitke, obiteljska okupljanja. I čini se, svaki dan sve više i više. Setra i ja sad živimo kroz našu djecu, muževe i obitelj, uz vjeru i molitvu uspjevamo gledati u budućnost i zajedništvo. Mama seka i ja s našim obiteljima, pogotovo s djecom, idemo dalje. Ali znači mi puno kad ljudi dođu na obljetnicu, hvala svima što su došli pod ovim uvijetima, jer nije svejedno doći, a biti svjestan da postoji mogućnost da se zaraziš, ali svejedno si došao s tim rizikom. Osjećamo da tada nismo same. Osjećamo zajedništvo ljudi koji se sjećaju i bude nam lakše - kaže Antonija Barišić.
Dodaje da je mama Negzana bila ta koja je sačuvala trenerke.
- U njima smo u njima zarobljeni i protjerani u u prognaništvo. Mama ih je sačuvala kroz Njemačku i Švicarsku pa nazad u Hrvatsku, gdje nismo imali gdje živjeti, jer nam je kuća srušena u ratu pa smo selile od jednog do drugog stana dok nismo napokon dobile svoj te su trenerke s nama putovale. Kad smo se vratile u obnovljenu kuću u Škabrnji, mislim da je to bilo 1998. godine, mama ih je izvadila i pokazala nam ih. Danas su velike taman toliko da nam starija djeca stanu u njih. Jučer smo ih probale, plakale smo kad smo ih vidjele u njima. Ne možeš ih vidjeti, a ne zaplakati - govori nam mlada majka.
U Škabrnji je u srijedu bilo oko 2500 ljudi, tek dio od gotovo 15 tisuća koliko ih zna doći na taj spomendan. Covid redari, maske na licu, razmaci i dezinfekcisjka sredstav podsjećala su na mjere kojih se moramo pridržavati zbog pandemije virusa korone. Na dan obljetnice škabrnjske tragedije, brojevi zaraženih najveći su ikad u zadarskoj županiji, čak 91 novozaraženi.
U samoj Škabrnji prije kolone sjećanja, zarazilo ih se 28. Općinski naćelnik Nediljko Bubnjar i zadarski nadbiskup Vinko Puljić pozvali su ljude da ne dolaze, da svijeće zapale drugdje ili da bar ne dođu na taj dan, ali zaludu. Očekivali su 500 ljudi, došlo je pet puta više. Uglavnom su se pridržavali mjera, ali bilo je i onih bez maski.
U mjesnom kafiću naišli smo na Predraga Mišića, Vukovarca i hrvatskog vojnika koji uz sve ratne strahote ima i dodatnu bol u srcu. On je od '91. branio domovinu koju je zajedno sa srpskom vojskom napadao i njegov vlastiti brat: Predrag je bio u HV-u, a njegov brat na srpskoj strani.
- Iskreno, kad vam netko napada domovinu, ulicu i grad u kojem živite, onda vam je to ispred svega drugoga. To što je moj brat bio na drugoj strani je njegova osobna sramota i donekle možda i moja. Zašto? Pa zato što mi je brat. Svake sekunde sam razmišljao o tome hoću li se naći s bratom na ratištu. No, to se nije dogodilo. Možda i jest u nekom trenutku, ali ja to ne znam - rekao je Mišić, koji vjeruje da mu je brat živ i da stanuje u Beogradu.
Ono što Škabranjane najviše boli jest što osim medicinske sestre Zorane Banić nitko nije odgovarao za stravične zločine i masakr 44 civila i vojnika tog dana. Ni krvnika Ratka Mladića nisu osudili za Škabrnju, samo za Srebrenicu.
- Svaki zločin se mora procesuirati i to je prioritet hrvatske vlade - rekao je u srijedu ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman u Škabrnji.
Na obiljetnicu je došao kao izaslanik premijera, a istaknuo je kako je današnji dan na poticaj vlade proglašen neradnim kako bi se njime „komemorirale sve žrtve i iskazao poseban pijetet gradu Vukovaru, gradu heroja koji je najviše pretrpio u Domovinskom ratu“.
Šef hrvatske diplomacije ponovio je kako svaki zločin mora biti procesuiran, da je po tom pitanju vladu dočekalo teško nasljeđe, ali da ona aktivno radi na tome te da se „istina svakako mora utvrđivati i dalje“.
Naglasio je da se aktivno radi i na potrazi za nestalima kojih je 1869, pa dodao da „nikoga ne može zaobići ruka pravde“.
„Na tome će raditi ova vlada, ministarstvo pravosuđa i sve institucije. Nitko nije ravnodušan i želimo zaliječiti sve rane u našoj lijepoj domovini“, a to je i „zadovoljština“ obrambenom i pravednom Domovinskom ratu, dodao je. Zaključio je kako „dobro ipak pobjeđuje“ jer je Hrvatska danas slobodna, suverena i međunarodno priznata država.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
