Pavelićeva politika je četnicima išla na ruku. Opet se stvarala mržnja, anarhija i kaos...
Slavko Kvaternik je pisao: Dok sam ja živ, neće mi se nijedan Talijan uvući u domobranstvo. Tko pozna despotsku Pavelićevu narav prema vlastitom narodu, zna da je time nastala ogorčena mržnja...
Kako je, uistinu, došlo do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske? Što je mislio Pavelić a što Mussolini? Kako su počeli sukobi po Zagrebu, Mostaru, Srbu, Drvaru, Kulen Vakufu, Gackom, Gospiću, Foči, Sarajevu? Kakav je bio odnos Pavelića i njegovih „rasova“? Koja je bila uloga Maksa Luburića i Dide Kvaternika? Zašto su u NDH osnovani koncentracioni logori, među kojima je ključni bio onaj u Jasenovcu? Jesu li ustanak digli četnici ili partizani? Zašto je već 1942. Pavelić morao smirivati politiku progona manjina i političkih protivnika? Kakav je bio njegov stvarni karakter i zašto je tako uspješno savladao sve svoje oponente i protivnike u vrhu ustaškog pokreta? Zašto je Nezavisna Država Hrvatska propala?
O svemu tome – u memoarima koje je, dijelom u prisilnoj emigraciji u Slovačkoj a dijelom u zatvoru Udbe ispisao Slavko Kvaternik – svjedoči senzacionalna knjiga „Moj obračun s Poglavnikom“ koja je u prodaji na svim kioscima u u knjižarama diljem Hrvatske. U njoj Kvaternik iznosi zapanjujuću tezu prema kojoj je NDH proglasio – posve na svoju ruku, bez znanja Pavelića i Mussolinija ali i niz drugih ocjena koje će izazvati nove javne rasprave o ustaškom režimu i državi, njenoj politici, uzrocima i posljedicama njena nastanka i nestanka.
KVATERNIK: PAVELIĆ, TALIJANI I ČETNICI STVORILI SU NEVIĐENI RASKOL
- Ako usporedimo moja tumačenja o državnoj i društvenoj načelnoj politici s mišljenjima i namjerama dr. Pavelića, jasno je, i ne treba komentara, da su od prvog dana njegove vladavine nastale suprotnosti koje su bile nepremostive i dolazile su u cijeloj djelatnosti do izražaja kao dvije politike i dvije taktike, najprije u blažoj, pa u sve jačoj i žešćoj formi, već prema agresivnim akcijama dr. Pavelića i mojoj politici obrane i sprečavanja tih štetnih akcija - piše Slavko Kvaternik pa nastavlja:
- Te suprotnosti i sukobi nastali su, ponavljali stalni i neprekidni u provađanju i odnosu naše unutarnje politike i rješavanju problema koji su bili nametnuti izgredima, progonima, nečovječnim postupcima, paljevinom sela, nemirima i ustancima, koje su izazivali rasovi, divlji ustaše i četnici. Vjeran stečenom uvjerenju da nismo nemoćni i da se moramo oduprijeti agresiji Talijana, odupirao sam se svim snagama i svakom zgodom njihovim prohtjevima na političkom, vojnom i gospodarskom sektoru i time sprječava politiku služništva dr. Pavelića interesima Talijana, koju je on morao provađati na temelju svima nama onda još nepoznatih obaveza da se održi na vlasti. Tom politikom sprečavanja služništva Talijanima Pavelić je bio gađan i pogađan u srž i bit, jer je od njegovog služništva ovisio njegov opstanak. Naročito u zajednici s talijanskom vojnom misijom, htio je svom silom nametnuti domobranstvu talijanske generalšteblere instruktore, osigurati njima djelovanje u školstvu, izobrazbi, organizaciji i vodstvu domobranstva. Ta je borba trajala bez prestanka sve do moga odlaska, bez da je Pavelić postigao i najmanju koncesiju za suradnju Talijana. Čak nije polučio ni to da imademo urede pod istim krovom.
Pavelić je bjesnio, kipio, upotrebljavao sve vrste taktika i smicalica da im izađem donekle u susret, jer da je to bojkot Rimskog ugovora i da će za Hrvatsku iz toga nastati rđave i kobne posljedice, no ja sam neustrašivo ostao kod svoje dogme, odbivši sve njegove pokušaje odgovorom: „Dok sam ja živ, neće mi se nijedan Talijan uvući u domobranstvo, kod mene nema trojanskog konja. “ Razumljivo je, tko pozna despotsku Pavelićevu narav prema vlastitom narodu, a služničku i obvezatnu naprama Italiji, da je time nastala ogorčena mržnja i osveta na domobranstvo i oružništvo, protiv moje osobe i cijelog časničkog zbora domobranstva koji je u svom djelokrugu i bez izričitih naloga provadjao taj bojkot i otpor prema talijanskim nasrtajima.
Taj otpor s moje strane ponovio se u ljetu 1942. g. i protiv Nijemaca, koji su se zbog opadanja talijanske moći polakomili za prvenstvom na našem prostoru i htjeli dobiti u svoje ruke i uz služinsku pomoć dr. Pavelića domobranstvo. To je dovelo do moga odstranjenja s položaja i izgnanstva u Njemačku. (To sam sve ocrtao u glavnim crtama, podrobnije o tome bit će govora u kasnijim razmatranjima. )
Usporedno, kako sam prije naveo redale su se suprotnosti, sukobi i borba u unutrašnjoj politici. Pavelić je podmuklo i prikriveno, a kasnije kad se osilio otvoreno, putem rasova i divljih ustaša, provađao politiku izgreda uopće; politiku osvete protiv Srba i komunista; politiku kojoj je bio cilj stvarati nemire, bune i anarhiju, s posljedicom ustanka pučanstva i umješanja Talijana i Nijemaca u naše unutarnje odnošaje. Pavelić je na taj način provađao politiku protiv svake pameti, protiv zdravog razbora, bezrazložno i očito protiv interesa države i volje naroda, politiku protiv uništenja Hrvatske i biološkog oštećenja Hrvata i Srba, politiku sile i razaranja koju sam godine 1941. okrstio kao politiku „oboljelih moždana i otrovane duše“, što sam rekao dr. Paveliću nebrojeno puta i u lice.
Premda sam za ono prijelazno doba dok ne stvorim novo domobranstvo, bio svjestan svoje nemoćnosti, tj. da ne mogu spriječiti u cijelosti tu politiku stvaranja anarhije, s obzirom na to da je ona odgovarala i bila podupreta od Italije, koja je htjela rat do istrebljenja između Hrvata i Srba, to sam ipak toj politici „samouništenja“ suprotstavio svoju politiku održanja reda, mira, zakonitosti i zaštite nedužnog pučanstva, dosljedno i postupno, svakom zgodom, na svakom koraku, u sitnicama i krupnim pothvatima, priječivši stvaranje i širenje te anarhije starim domobranstvom i oružništvom, uz pomoć svjesnog pučanstva i činovnika. Tu obranu provađao sam uporno, izlažući sebe do potpune osobne tjelesne i duševne malaksalosti i sve do časa dok nisam bio odstranjen kao opća smetnja, u tom jednom jedinom pitanju: služnik Nijemaca, Talijana, dr. Pavelića, rasova, istaknutih ministara i svih funkcionara ustaškog pokreta. Politika dr. Pavelića i rasova imala je za daljnji tok, naravno, i razumljivu posljedicu: da je an blòk proganjano pučanstvo, na čelu s komunistima, postalo ogorčeni neprijatelj i stupilo u borbu protiv hrvatske države i da su u stanovitim krajevima s miješanim pučanstvom, naročito između Srba i Muslimana, izbila na površinu stara neprijateljstva, mržnja i osvete iz doba Jugoslavije, što je opet stvaralo i širilo anarhiju i haos.
Ta politika dr. Pavelića došla je kao naručena četnicima, koji su istodobno i sami stvarali izgrede, nemire, te provadjali zvjerske progone hrvatskog pučanstva. Na zajedničkom poslu, „razaranja i uništavanja“ sreli su se četnici, rasovi i divlje ustaše. U tom savezništvu „zla“ treći je saveznik bila Italija, koja nije samo podupirala četnike, nego ih je naoružavala i podstrekivala na zvjerske progone hrvatskog pučanstva u obalnoj zoni, a s druge strane bila je saveznik dr. Pavelića protiv Srba.
Tako je tokom godine 1941. dr. Paveliću, Italiji i saveznicima Italije četnicima, uspjelo spriječiti konsolidaciju države, stvoriti opći nered, nepromostivi jaz između hrvatske države i naših sugrađana Srba te na sve strane zapaliti naš dom.
U nedjelju sljedeći nastavak na portalu 24sata.hr.
U prodaji je nova knjiga 'Tajna biografija Slavka Kvaternika: Moj obračun s Pavelićem', po cijeni od 99 kn na kioscima i u knjižarama.
