Peričina obitelj predaje papire: Želimo 'oživjeti' našega brata

Zagrebački policajci u četvrtak poslijepodne na kućnom pragu kazali su mi kako je DNK analizom nepobitno utvrđeno da bezimeni čovjek iz rapske bolnice kojeg su tamo prozvali imenom Perica naš bliži srodnik, odnosno moj davno nestali brat Said.

Također su mi rekli da im u najkraćem roku za njegovo ‘oživljavanje’ dostavim izvod iz matice rođenih i smrtni list kojim je prije četiri godine proglašen mrtvim, priča Saida M. (61), najstarija sestra Saida Kešića, koji bezimen već 36 godina u Psihijatrijskoj bolnici Rab čeka da mu netko odgovori na pitanje tko je on i tko mu je obitelj.

Presretna Peričina, odnosno Saidova obitelj, tri sestre i dva brata, doslovce razasuta od Hrvatske do Norveške i Švedske, sad nastoji što prije administrativno oživjeti brata Saida, koji ih čeka u rapskoj bolnici.

Naime, Huse, najmlađi brat iz obitelji Kešić, još prije 10-ak godina namjeravao je na obiteljskom imanju u Kešićima pokraj Prijedora sagraditi kući. Kako im je otac već bio umro, a majka je umrla prije četiri godine, za ishođenje građevinske dozvole bilo je nužno da se nasljedni dijelovi među braćom i sestrama podijele.

Morali su ga proglasiti mrtvim

Svi su se odrekli svojeg dijela, a kako je Said, ili Perica iz naše priče, nestao još daleke 1980., tu pravnu zavrzlamu mogli su, pojašnjava sestra Saida, razriješiti jedino na jedan način, da ga u sudskom postupku proglase mrtvim jer desetljeća traganja za njim nisu dala rezultata. Sud u Prijedoru prije četiri godine donio je upravo takvo rješenje da je naš Perica, odnosno Said Kešić, proglašen mrtvim.

Rješenje o proglašenju smrti i izvod iz matice rođenih prvi su dokumenti koje trebaju pribaviti te su, uz one o DNK analizi, koje još službeno nisu dobili od policije, potrebni za njihovo pojavljivanje u rapskoj bolnici, gdje će se prvi put susresti s bratom, koji je, nasreću, još živ. Da su odavno u obitelji izgubili svaku nadu da će ga ikad živog pronaći, leži u činjenici službenog proglašenja njegove smrti.

Sve to vrijeme, gotovo četiri desetljeća, nadasve nesretni Perica, kako ga sasvim slučajno prozvaše u bolnici, a na koje ime se i odaziva, sam, ostavljen i zaboravljen od svih čekao je milostinju, da mu samo kažu tko je i odakle je. Svi osim bolnice bili su bešćutni. Na njegovu sreću i sreću njegove obitelji, šokantno-nevjerojatne priče dokopali smo se mi, mi u 24sata.

Ipak je sretno završilo

Samo 36 dana nakon što je priča o bezimenom čovjeku osvanula u 24sata, dobila je nadasve sretan završetak. Državi je trebalo 36 godina da kaže kako je bezimeni Perica Matas zapravo Said Kešić, golobradi mladić kojeg su u kolovoško ljeto daleke 1980. godine našli u središtu Drniša kako luta. Samo zato što nije znao izreći svoje ime i ime svojih bližnjih, skončao je najprije u splitskoj bolnici, a ubrzo potom u Psihijatrijskoj bolnici Rab, gdje je ostao do danas. Ni danas nije posve jasno kako je Said dospio iz Prijedora u Drniš i davne 1980. prešao tih dvjestotinjak kilometara.

Njegov brat Nisvet pretpostavlja da se negdje ukrcao na autobus, ali mu nije jasno kako nitko nije reagirao na dječaka s intelektualnim poteškoćama koji za kartu sigurno nije imao novca. Na dan kad je nestao roditelji, sestre i braća pretpostavljali su da je odšetao do susjednog sela, kao što je i inače običavao. Jako je volio kombajne i traktore pa je išao okolo proučavati kako rade. No tog dana nije došao kući. Vrsni psihijatri rapske bolnice, koji se o našem Perici brinu punih 36 godina, spremaju mu se, na njemu koliko-toliko razumljiv i najprihvatljiviji način, priopćiti tko je on zapravo, odakle je, tko mu je i gdje mu je obitelj. Polako ga već pripremaju i na skori susret s braćom i sestrama, koji su ga već davno izbrisali iz svojeg života izgubivši svaku nadu da je među živima.