Peron zvan 'Sigurnost': Danima bježe, to je prvo mjesto gdje mogu vidjeti nebo bez granata

Put kojeg izbjeglice iz Ukrajine moraju prijeći pun je opasnosti i neizvjesnosti. Rusi pucaju po autobusima, dižu željeznice u zrak, zaustavljaju automobile. Kada se i ukrcaju na vlak, to ne znači da će s tim istim vlakom izaći iz Ukrajine. Ako krenu iz Kijiva vlakom, staju u Rivnu. Tamo prelaze u autobus do Lviva otkud ih drugim autobusom voze u Užgorod. U Užgorodu sjedaju na taksi ili manji autobus i prelaze granicu u mjestu Višnye Nemecké. Neki tih pet kilometara prijeđu pješke.

 Drugi put je vlakom od Kijiva do Čopa pa na drugi vlak, koji ih dovede do Košica. Na željeznički kolodvor u Košicama, prvom većem gradu blizu slovačke granice s Ukrajinom, dnevno pristignu četiri vlaka s izbjeglicama. Tamo ih dočekuju volonteri, mahom srednjoškolci.

- Kad vlak stane, Miša koji govori ukrajinski uđe unutra i kaže im upute. Zatim izlaze kupe po kupe. Mi držimo ove table s imenima gradova i vodimo ih do blagajne na kojoj preuzmu svoju besplatnu kartu do grada u koji već žele ići - objašnjava nam Bogdan.

Ima 16 godina i ide u srednju školu za računarstvo. Miša, Ukrajinac koji živi u Košicama cijeli život, ide u gimnaziju. Tu su i Petra, Petar, Sonya.

- Kada dođu, pitaju nas zašto ovo radimo. A zašto ne? Treba im pomoć, mi bi ionako bili doma uz igrice ili mobitel - objašnjava Bogdan.

On je povukao sve svoje prijatelje da pomažu.

- Prvih  par dana sam imao noćne more jer je ovo sve jako tužno. Ali sad sam dobro. Ne mogu ja biti loše kad moram pomagati, njima je gore nego meni - govori.

Ujutro idu u školu, popodne volontiraju s roditeljima i ostalim sugrađanima. Organizirali su prijevoz, hranu, privremeni smještaj, bolnicu u šatoru. S njima čekamo vlak koji je trebao stići u 18:31, ali kasnio je 80 minuta. 

- Zaustavili su ih Rusi - dobacuje jedan volonter. 

Bogdan nas vodi po društvenom domu pored kolodvora dok čekamo. Na ulazu su dvije policajke. Kroz rampu se prolazi u dvorište gdje ljudi s djecom piju čaj ili jedu. Vani je dva stupnja, ali unutra nema mjesta. U velikoj prostoriji majke s djecom i stariji sjede na stolicama i na podu. Petra nas vodi do kantine.

- Ovdje dobivaju hranu i piće. Tamo iza mogu premotati bebe - govori i pokazuje nam prostoriju koja je inače kuhinja kantine za zaposlenike. Sad služi kao mjesto za prematanje i pranje beba i djece. 

- Treba nam pomoć iza s kolicima - govori jedna starija žena. 

Kako je to izgovorila, Petra, Petar i Bogdan nestaju za njom. Vraćamo se na kolodvor. Čini nam se da je i hladnije od dva stupnja zbog vjetra. Unutar kolodvora, grijanje je na maksimumu. 

U 19: 51 vlak napokon pristiže na peron zvan 'Sigurnost'. To je prvo što izbjeglice čuju: 'Sad ste na sigurnome'. Miša uletava unutra, viče upute i iskrcavanje počinje. 115 ljudi. 115 žena i djece.

Pitamo jednog od mladića, koji je pridržavao svoju baku dok je izlazila iz vlaka, otkuda su.

- Nižih - odgovara.

Blizu Černihiva, mjesta u kojem su ruski vojnici izrešetali desetero ljudi dok su čekali u redu za kruh. Umoran je, preplašen i smrznut. On i baka nastavljaju put prema Budimpešti.

- Tamo je bakina sestra. Moram ići - dobacuje i nestaje u gomili.

Njihov put bi inače trajao 14 sati. U ovim okolnostima, putovali su osam dana. Na prednjim vratima Miša prihvaća u ruke curicu staru oko godinu dana.

Majka ju je zabundala u rozi skafander. Bogdan uzima njihove torbe, Petra pruža ruku majci.

- Hvala, hvala - govori sitna žena.

Omotala je oko sebe plavu šal, jedino što je uzela od muža. On se ostao boriti.

- Ne mogu ga dobiti, ne znam gdje je. Bori se za nas, za svoju zemlju. Vratit ćemo se, znam to. Opet ću ga grliti - govori.

Na peronu se miješaju emocije. Umorni su od puta, tužni jer su morali napustiti svoje domove i malo im je lakše sad kad su na sigurnom.

- Stigli smo. Jeste dobili Javeline - pita mlada djevojka osobu s druge strane linije.

Kasnije nam je rekla da je pričala kratko s mužem. Vjenčali su se prije pola godine.

- Htjela sam ostati, ali trudna sam s prvim djetetom i muž je rekao da moram ići - govori nam.

Oči joj se pune suzama. Nitko ne bi ovo trebao prolaziti. Nijedna mlada majka ne bi trebala bježati od granata sama, bez partnera, majke, sestre, podrške.

Nitko od ove djece sa smrznutim prstićima ne bi smjelo danima slušati granate i borbene avione umjesto ptica i pjesme. Igrališta su zamijenili skloništima i kupeima. Topli dom će im nakon vlaka biti kolodvor.

- Idemo, za mnom - dovikuje Miša.

Teško je vjerovati da ima 16 godina. Uvodi ih u unutrašnjost kolodvora gdje dobiju kavu, čaj, hranu i informacije što dalje. Sjede na stolicama i podu, čekaju prijevoz dalje. Mladić puni mobitel na stepenicama, na mjestu gdje je žena iz mjenjačnice spustila produžni kabel za njih.

Udaljene od svih, dvije sestre sjede sklupčane uz ogradu. Ira ima 21 godinu, Ljuba 30.

- Došle smo iz Kijiva. Tjedan dana nam je trebalo. Idemo u Prag - objašnjavaju.

Izabrale su Prag jer je Ira tamo bila u srednjoj školi na izletu i svidio joj se. Svi koje imaju su u Ukrajini.

- Nas dvije protiv svijeta - govori Ljuba.

Njen zaručnik, kao i Irin dečko, brane Ukrajinu. Roditelji nisu htjeli otići.

- Jako se brinemo, svako malo zovemo mamu - objašnjavaju.

Ljuba je profesorica matematike, Ira je blagajnica. Taman su našle smještaj kad smo ih sreli. Još samo da dođe autobus koji će ih odvesti. S perona 'Sigurnost' u neizvjesnu budućnost.