Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
Nije pobijedio ni Sanadera, ni Karamarka, ni Plenkovića, ali Milanovićevo ime uporno se spominje u kontekstu priče da bi mogao voditi lijevu oporbu na parlamentarnim izborima i napokon srušiti Plenkovića i HDZ.
Neke priče nikako da se ugase.
Žarko Puhovski jutros je na N1 televiziji ponovno odgovarao na pitanje može li se očekivati kandidatura Zorana Milanovića na parlamentarnim izborima.
"Premijer mora raditi 16 sati na dan, a nisam siguran da je on to spreman i voljan", odgovorio je Puhovski, "ali jedini se realno može suprostaviti Plenkoviću".
Premda je od Plenkovića kao lider SDP-a izgubio na izborima 2016. godine, kao predsjednik države/premijerski kandidat na izborima 2024. godine, dok na izborima 2020. godine nije čak ni izašao na izbore kako bi glasao protiv Plenkovića.
Svejedno, priče o Milanoviću kao spasitelju oporbene ljevice nikako da se iscrpe, iscijede i izližu, pa makar i u gluhim ljetnim mjesecima.
Dokle god Milanović odbija rezolutno ugasiti tu priču, dapače, pušta probne balone o svojoj izbornoj listi, ili svojim programiranim političkim nastupima otvara prostor nagađanjima o daljnjim političkim ambicijama, dotle će ljevica imati problem s pripremama za osvajanje vlasti.
Još gore, Milanovića se već sada može doživljavati kao saharinsku verziju hrvatskog Vučića ili Putina, političara koji je bio premijer, pa postao predsjednik, pa se opet želi ubaciti na mjesto premijera...
Bez stvarne želje za moći, pogotovo one diktatorske kao u slučaju ruskog i srpskog predsjednika, tek s ambicijom za osiguravanjem pozicije i egzistencije.
Uglavnom, hrvatska ljevica godinama živi pod psihozom Milanovićeva utjecaja, čak i s primjesama mesijanstva. "On jedini može ugroziti Plenkovića". "Bez njega ljevica nema lidera, ni pravog orijentira". "On je jedini pobjednik i spasitelj".
Premda će u njegovu mandatu HDZ vladati punih deset godina.
Sve dok se pred očima javnosti, birača i simpatizera ljevice maše Milanovićevim imenom, kao nekakvom šarenom igračkom ili sretnom amajlijom, dotle će politički lideri SDP-a i Možemo! gubiti utjecaj, tavoriti u njegovoj sjeni i percipirati se kao mali pioniri.
Bez karizme, važnosti i političke težine.
SDP i Možemo! trebali bi se, radi vlastite dobrobiti, snažnije i odlučnije odrediti prema kalkulacijama o Milanovićevoj kandidaturi. Jer će ih ona ponovno pojesti.
Osim toga, treba postaviti pitanje je li Milanović doista sposoban pobijediti Plenkovića. Jasno, pobijedio je kandidate koje mu je Plenković bacio pod noge, ali i na prošlim izborima Milanović se kao predsjednik države spustio s Pantovčaka da bi pobijedio aktualnog premijera, pa nam je ostavio još goru vlast s HDZ-om i Domovinskim pokretom.
Milanović nije pobijedio ni Ivu Sanadera, ni Tomislava Karamarka, ni Andreja Plenkovića, tek je odradio formalnost s Jadrankom Kosor na parlamentarnim izborima 2011. godine, a onda i s pogubljenom Kolindom Grabar Kitarović 2019. godine te sa žrtvovanim Draganom Primorcem 2024. godine.
Tako da tek treba u praksi potvrditi famu o Milanovićevoj sposobnosti da ugrozi Plenkovića.
I osim svega toga, ljevica se mora zapitati je li Milanović doista osoba koja bi na idućim izborima mogla zastupati njezine vrijednosti, stavove i program. Jer gotovo ništa od onoga što je Milanović zastupao protekla dva predsjednička mandata ne uklapa se u viziju liberalne ljevice.
Od koketiranja s nacionalizmom i suverenizmom, preko Trumpove retorike, mizoginije i šovinizma, do proruskih ratova s NATO savezom i prezira prema Europskoj uniji.
Još važnije, Milanović nikada nije ratovao sa čitavim HDZ-om, strankom za koju je otvoreno priznao da je nikad neće nazvati "zločinačkom organizacijom", već samo s Andrejom Plenkovićem i njegovim resorskim ministrima koji su gazili po Milanovićevim prstima.
Nastupajući pritom s desničarskih, populističkih ili nacionalističkih pozicija.
Niti je Plenković sam doveo HDZ do izborne pobjede, niti će Milanović sam dovući SDP na vlast, jer je to uspio samo jednom u životu, pa to svođenje parlamentarnih izbora na obračun lidera zapravo ide na mlin HDZ-u koji je sposoban mobilizirati se iza svog vođe, neovisno o programu, planovima i porukama.
Ljevica bi put prema vlasti ipak trebala graditi na politici, a ne osobnosti. Pa čak ni - ili nipošto ne - na Milanovićevoj osobnosti.
Veoma slična situacija događala se i uoči izbora 2007. godine kad se spekuliralo o tome da bi predsjednik Stipe Mesić mogao biti nositelj takozvane "predsjednikove liste" koja bi okupljala široku koaliciju lijevog centra. Pogađate već, Ivo Sanader tada je uvjerljivo pobijedio SDP i Zorana Milanovića te osvojio drugi mandat.
Nije sigurno kome je Mesić tada pomogao.
Milanović je najavio odlazak u političku mirovinu nakon drugog predsjedničkog mandata, ali još uvijek se poput aveti nadvija nad strankama lijeve oporbe i njihovi biračima.
Čak i u gluhim ljetnim mjesecima.
24sata © 2026
