Hoće li izbacivanje Marija Banožića iz Vlade konačno pomiriti Plenkovića i Milanovića
Foto: Ilustracija
Milanović je kao premijer godinu dana vukao teret slučaja Čačić i tvrdio kako je njegova prometna nesreća "etički neutralna". Plenković si nije mogao dozvoliti taj luksuz i riješio se ministra kojeg je Zoki volio mrziti.
Ako ništa drugo, Andrej Plenković potrudio se biti bolji od Zorana Milanovića.
Sadašnji predsjednik države u vrijeme dok je bio predsjednik Vlade tvrdio je kako je prometna nesreća njegova prvog potpredsjednika Radimira Čačića "etički neutralna".
"Taj djelić sekunde u kojem se život promijeni, to je u božjim rukama", odgovarao je Milanović 2012. godine na pritiske da izbaci Čačića iz Vlade zbog toga što je u Mađarskoj, ali ne kao ministar, prouzročio prometnu nesreću s tragičnim ishodom.
I tada je Milanović, tradicionalno, svoj stav podupro osobnim iskustvom opisujući kako se on "jednom našao u situaciji gdje je u Austriji vozio 130 na sat, ušao u dugačak zavoj te u djeliću sekunde izgubio nadzor nad autom". "Tada sam se sjetio njegova slučaja i pitao se jesam li nakon toga lošiji čovjek", kazao je tadašnji premijer.
Pitanje je misli li Milanović danas to isto za ministra obrane Marija Banožića.
Ono što je sigurno jest da je Plenković ove subote mislio na Radimira Čačića, ali još više na samoga sebe, vodeći računa o tome da s Banožićem ne prolazi političku kalvariju kakvu je HDZ - ali ne samo on - svojedobno priuštio Milanoviću.
Nije Plenković tumačio etičnost Banožićeve nesreće, nije čekao pravomoćnost presude, čak ni njegovo eventualno odvođenje u pritvor, već je promptno smijenio Banožića, a da ministra obrane toga u bolničkoj postelji još navodno nije bio ni svjestan. Drugog rješenja naprosto nije bilo.
Plenković se na ulasku u izbornu godinu morao riješiti ministra koji je u gustoj magli (slično kao i Čačić, iako Čačić nije pretjecao) izazvao sudar u kojoj je poginula jedna osoba. Nije bilo apsolutno nikakve šanse da Plenković provede svoju kampanju u superizbornoj 2024. godini tumačeći biračima etičke nijanse Banožićeve nesreće, braneći njegovu nevinost do pravomoćnosti presude i pozivajući se na slične slučajeve. Primjerice, Čačićev.
Pogotovo dok mu iznad glave visi slučaj prometne nesreće njegove druge stranačke uzdanice u Vinkovačko-srijemskoj županiji, župana Damira Dekanića, koji u svojoj pijanoj vožnji nije nikoga ubio, ali je zato naknadno pokušao "ubiti" sustav, nalaze vještaka, izvještaj policije.
Plenković je istoga dana obavio formalnost i krenuo dalje.
Što dalje od Banožića, ali možda - paradoksalno - sve bliže Milanoviću.
Bane kao vreća
Milanović je vukao Čačića kao betonsku ormu oko vrata prvu godinu mandata, no isto tako Milanović se prvih godina predsjedničkog mandata služio Banožićem kao vrećom za napucavanje. Predsjednik je s ministrom obrane vodio otvoreni rat, javno pozivao da se Banožića strpa u zatvor, rugao mu se, bojkotirao i odbijao surađivati s ministrom u jednom od najvažnijih resora u državi.
Istodobno, Banožić je premijeru Plenkoviću bio opterećenje u odnosima s Milanovićem, koliko god mu je bio i gromobran pred prekomjernim granatiranjem s Pantovčaka.
Hoće li Plenkoviću, ali i Milanoviću, sada biti lakše kad je Banožić ispao iz Vlade?
Hoće li se predsjednik i premijer zbližiti, pomiriti i napokon koordinirati?
Ili će se vidjeti kako Banožić uopće nikad nije ni bio smetnja?
Dugo se nagađalo kako si Plenković ne može dozvoliti da smijeni Banožića pod pritiskom Milanovića, jer bi se u tom slučaju činilo kako popušta svom rivalu i da dozvoljava da mu Pantovčak diktira kadrovsku politiku. Bolje mu je bilo da Banožića ostavi kao tampon zonu, ali i crvenu krpu pred Milanovićevim očima.
Međutim, odnos premijera i predsjednika nikad se nije zadržao samo na Banožiću. Njihov rivalitet i neskriveni prezir sezali su mnogo dalje od resora obrane, daleko u ideološke, svjetonazorske, političke, ali i osobne sfere.
Na tome su obojica gradila rejting: Milanović je razveseljavao svoje birače cipelarenjem Plenkovića i njegovih ministara, Plenković je mobilizirao svoju stranku, vladu i koaliciju na obračunu s razuzdanim predsjednikom države.
Javnost je to navodno prezirala i optuživala dvojicu državnika da ugrožavaju funkcioniranje državne vlasti. Ali građani su to u anketama evidentno honorirali.
Stoga se njihova svađa, barem iz njihove perspektive, ne smije ispuhati na Banožiću, bez obzira što bi se to trebalo očekivati i moralo dogoditi. Njihov rat je njihova kampanja.
Slao ga u zatvor
Milanović je godinama slao Banožića u zatvor, sada bi mu se ta želja mogla ispuniti. Plenković je godinama tražio način kako da se riješi Banožića, a sad je ministar jedne maglovite subote pronašao način da se - grubo rečeno - sam izbaci iz Vlade.
A sada bi trebali otvoriti novo poglavlje njihove "tvrde kohabitacije". Plenković će tražiti novog ministra obrane. Hoće li tražiti onoga tko uživa Milanovićevo povjerenje, čime bi približio Pantovčak Banskim dvorima, ili onoga tko će predsjednika nervirati i tako mu olakšati situaciju da u kampanji i dalje brusi retorički arsenal na Vladi?
Premijer Milanović je nakon odlaska Radimira Čačića iz Vlade pokrenuo bratoubilački rat sa svojim drugim potpredsjednikom, Slavkom Linićem. Hoće li onda nakon odlaska Marija Banožića pronaći u Plenkovićevoj Vladi drugu omiljenu metu?
