Andrej Plenković rotirao je ili smijenio čak 14 ministara. Mnogi su otišli zbog “pogrešaka” u imovinskoj kartici. Neke je branio do posljednjeg daha. Neke je pak smijenio bez da je trepnuo...
ALI NE ZBOG 'ZLIH MEDIJA'
Plenkoviću se mora priznati: On svoje barem smjenjuje...
Nije mu bilo lako, ali uvažio je javnu kritiku, pa je kratkoročni gubitak - skopčan sa stanovitim rizikom - pretpostavio dugoročnoj koristi.
Bilo bi dobro da je jasnije rekao da su ministri otišli zbog afera; umjesto toga, očešao se o medije, jednu od rijetkih institucija - ako se mediji mogu nazvati institucijom - koja u ovoj zemlji radi svoj posao bez navodnika. U tom su smislu mediji pomogli i Hrvatskoj i njemu. Uz pomoć novinara na kraju je ipak smijenio sve te ljude i politički preživio, izranjavan do kostiju. (Zašto “institucije” nisu radile svoj posao?)
Njemu osobno nitko nije zamjerio ništa od onoga što se zamjera njegovim ljudima. Olakotne su mu okolnosti da je većinu kadrova zapravo naslijedio u trenutku kad je preuzeo HDZ na rubu provalije. Nije imao puno izbora - on je šef stranke a ne apsolutni monarh. Usput je rješavao neke od najtežih problema hrvatske tranzicije, s kojima se nitko nije usudio hvatati u koštac - Agrokor, Petrokemiju, Uljanik, Treći maj, Đuru Đakovića... Riješio ih je, više ili manje uspješno: njegovi nasljednici neće na dnevnom redu imati taj problem.
No u tom rješavanju svi su uočili manjkavost u njegovoj taktici: on previše oklijeva, čeka do kraja, povlači iznuđene poteze, nema inicijativu. Njegova retorika nalik je na Račanovo “odlučno možda”. Lider koji toliko oklijeva jedva može biti danski kraljević, ministar okolišanja, a kamoli predsjednik vlade u državi koja je u ovakvom stanju i traži odlučnog kapetana. Premijeru, više odlučnosti ili, kako bi rekao Nietzsche, više mesa u prehrani!
Ako je shvatio poruku - a iz HDZ-a smo u zadnje vrijeme na nekoliko razina i od nekoliko važnih ljudi čuli da je HDZ poruku razumio, no nitko od njih nije objasnio koja je to poruka i kako su je rastumačili - to je dobro. Poruka, kako je mi shvaćamo, glasi ovako. Hrvatska je shvatila da bi bila prosperitetna zemlja kad bi dužnosnici radili za opće, a ne za privatno dobro. Kad bi povećavali nacionalno, a ne privatno bogatstvo. Kad bi poštivali i branili zakone umjesto što ih krše. Što je sukob interesa? To je, među ostalim, situacija u kojoj dužnosnik koristi svoju moć u donošenju odluka i kontroli javnog novca da, recimo, nekome povjeri posao, a onda mu taj netko uslugu vrati - sagradi kuću, stan, daruje automobil, novac, bilo kakvu vrijednost.
Imovinske kartice su alat koji treba pokazati kako se imovina nekog dužnosnika mijenjala za vrijeme mandata. Većina smijenjenih se obogatila. Za rast bogatstva nemaju uvjerljiva objašnjenja. Ni jedan nije prikazao da ima više, svi su napisali da imaju manje no što stvarno posjeduju. Čini se da su neki preuzeli dužnosti samo zato da ih mogu iskoristiti. Plenković se previše zamara ideologijom. Djeluje skoro nevjerojatno da ustrajno traži uzroke pada rejtinga u desnim ili lijevim skretanjima ili u medijima, a ne u činjenici da je uz sebe imao korumpirane prevarante. Pronađe li besprijekorne ljude, može ići i desnije i ljevije i centralnije; kako mu volja. S ovakvima kakve je smijenio, nijedan smjer ga neće drdugi puta dovesti na Markov trg broj 2.
Ne riješi li se - ukratko - HDZ ljudi koji ne mogu objasniti i dokazati podrijetlo svoje imovine, i njegova i njihova će dionica biti privedena kraju. Hrvatskoj je svanulo. Izbori su blizu, i Plenković još može iskoristiti svoj osobni autoritet za pročišćavanje stranke. HDZ mora u vrh lansirati besprijekorno čiste ljude, a Plenković mora pokazati puno više odlučnosti i spremnosti na jake poteze.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
