Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
132 komentara

Početak okupacije: Barikade na cesti zbog 'straha od genocida'

Prve srpske barikade niknule su na današnji dan 1990. na kninskom području, oko Kijeva. Lokalni pobunjenici su preko noći posjekli stabla i preko prometnica postavili barikade

Foto: screenshot/HRT
132 komentara

Tog vrelog ljeta 1990. mnogi su uživali na moru u Dalmaciji ne misleći da će im put svojim kućama na kontinet postati prava noćna mora. Naime, mnogi se nisu vraćali kući onim putem kojim su došli. Bilo je preriskatno pa su koristili sporedne puteve. Razlog je bio taj što su htjeli izbjeći balvane i barikade. Željeli su sačuvati živu glavu.
A svi oni koji su te jeseni 1990. morali ići preko Knina ili nekih drugih mjesta sa srpskom većinom bili su često izloženi zlostavljanju lokalnih pobunjenika.

Hrvatski vojnik | Autor: Hrvatski vojnik Foto: Hrvatski vojnik

Oni su, nakon najave MUP-a da će uzeti oružje iz policijskih postaja na području u kojem žive pobunjeni Srbi, preko noći posjekli stabla i preko prometnica postavili barikade. Noću su oko srpskih sela kružile naoružane straže, s izlikom da se boje “ustaškoga genocida”. Bio je to dio smišljenog plana iz Beograda.

Na kraju dana mnogi bi pokupili balvane, koje su potom prodavali, a onda noću rezali nove. Rat je, ukratko, počeo kao hajdučija - a taj je termin često koristio i predsjednik Franjo Tuđman.

Foto: screenshot/HRT

Gorana je pokosilo 7 metaka

Sve do noći s 22 na 23. studenog bilo je incidenata ali nije bilo prolijevanja krvi. Te hladne noći srpski pobunjenici s kninskog područja postavili su zasjedu na razmeđi cesta Obrovac - Zadar - Žegar - Knin.

Tri policajca bila su tu noć na ophodnji i imali su zadatak: Kontrolirati osobe i promet s ciljem sprečavanja stvaranja nereda, kao i s namjerom da se otkriju osobe koje su nedopušteno nabavljale i držale oružje i eksplozivne tvari u okolnostima kada su po hrvatskim prometnicama već bile postavljene barikade i tijekom čega su maltretirani građani".

Hrvatski vojnik | Autor: Hrvatski vojnik Foto: Hrvatski vojnik

Policajce Jozu Bukaricu, Stevana Graovca i Gorana Alavanju iz mraka je, oko 1.40 sati nakon ponoći, u jednom trenutku zasuo rafal iz strojnice. Goran Alavanja (27) iz Karina, pripadnik MUP-a Hrvatske, inače Srbin po nacionalnosti, pogođen je sa sedam metaka. Njegov kolega Bukarica je ranjen, a Stevan Graovac prošao je neozlijeđen.

Dino Stanin/Večernji list | Autor: Dino Stanin/Večernji list Foto: Dino Stanin/Večernji list

Ne znaju tko im je točno ubio sina

Milan i Milija Alavanja, roditelji ubijenoga Gorana s kojima smo svojedobno razgovarali imali su troje djece. Stariji sin Goran imao je tek 27 godina kad je ubijen. 

Ni danas ne znaju tko im je točno ubio sina, ali više kao da su svjesni da im taj podatak, to neko ime i prezime, ne bi značilo ništa. 

Dino Stanin/Vecernji list | Autor: Dino Stanin/Vecernji list Foto: Dino Stanin/Vecernji list

- Mi smo Srbi, ali nikad nismo mrzili Hrvate. Njega Hrvati nisu ubili. I dalje se pitam zašto se sve to dogodilo - kazao nam tada je Milan (82).
Nakon Oluje obitelj Alavanja je u Srbiji živjela dvije godine, nakon čega su se vratili u obiteljsku kuću u Karinu.

Balvan revolucija: "Strah od genocida" kao opravdanje za politiku ekstremizma

Pobuna dijela Srba u Hrvatskoj, koja je počela cestovnim barikadama 17. kolovoza 1990. u sjevernom predgrađu Benkovca, pravdala se strahom od genocida nad Srbima, ali je zapravo bila motivirana politikom isključivanja bile kakve mogućnosti zajedništva i suradnje s drugima u Hrvatskoj, ističu povijesna istraživanja.

U temelju te politike nalazila se šovinistička i ekstremistička interpretacija prošlosti a rezultirala je kriminaliziranom tvorevinom Republikom Srpskom Krajinom koja je završila tragično po sebe i Hrvate koji su živjeli na tome teritoriju, kaže povjesničar Vjeran Pavlaković u časopisu Politička misao.

Foto: screenshot/HRT

Službenici Stanice javne sigurnosti Benkovac napravili su nakon prvih barikada "službenu zabilješku" u kojoj je jedan od sudionika, Dušan Raić (1940.) iz Benkovačkog Sela, objasnio kako su on i još nekoliko mještana natovarili traktore kamenom ili su ih već imali natovarene, te su ih istresli na cestu kod Kule Atlagića.

"Idemo pregraditi cestu prema Karinu jer iz pravca Obrovca dolaze specijalci", rekli su mještani prema bilješci, u kojoj je Raić izrazio kajanje što je "tako nešto učinio", i odlučnost da "sigurno više to nikada" neće učiniti.

Ekstremistička interpretacija prošlosti

Barikade su objasnili kao otpor hrvatskim specijalcima, u čijem dolasku su vidjeli najavu novog genocida nad Srbima i "ponovno punjenje jama", jer je, po njima, vlast Franje Tuđmana napustila antifašističku ostavštinu i opredijelila se za ustaštvo i genocid nad Srbima.

Hrvatski Vojnik | Autor: Hrvatski Vojnik Foto: Hrvatski Vojnik

U članku o simbolima i kulturi sjećanja u Republici Srpskoj Krajini, o čemu se prije malo istraživalo, Pavlaković ističe da su ondje optuživali Tuđmana da je napustio antifašizam, a da su to i sami napravili.

Zapravo, u svim državama nasljednicama bivše Jugoslavije izvršena je revizija povijesti i konstruirana su objašnjenja koja su ideološki bila jednaka komunističkim, ali su im dodali primjese nacionalizma.

U interpretaciji prošlosti klasifikacija otpora i kolaboracije, odnosno antifašizma i fašizma, zamijenjena je diskursom žrtve i agresora koji se nastavlja do danas i tjera sve sudionike u jugoslavenskom sukobu da preuzmu ulogu najveće žrtve jer jedina je alternativa, ako je suditi prema dominantnom javnom diskursu, uloga agresora, ističe Pavlaković.

Fokusirani na traumatične trenutke prošlosti

Pobunjeni lideri paradržave hrvatskih Srba, odabrali su oružano rješenje legitimnih društveno-ekonomskih problema Srba u Hrvatskoj i nerazriješenih pitanja iz Drugog svjetskog rata, koja su svakako zaslužila pažnju u razdoblju kada je SFRJ bila suočena s iscrpljujućom ekonomskom krizom i tranzicijom prema demokraciji, kaže se.

Hrvatski vojnik | Autor: Hrvatski vojnik Foto: Hrvatski vojnik

No kultura pamćenja RSK-a posve se fokusirala na odabrane traumatične trenutke iz nedavne prošlosti koja je isključivala suživot sa svim ostalim etničkim skupinama. Ona je potpuno okrenula leđa multinacionalnom i antifašističkom naslijeđu zajedničkog partizanskog otpora, te se oslonila na četničko naslijeđe i njemu srodnoj šovinističkoj ideologiji Velike Srbije, kaže se u tekstu i dodaje da je rezultirat toga strašan krvavi rat protiv Hrvatske te konačni bijeg više od 150 tisuća hrvatskih Srba nakon sloma RSK-a.

Krajinski Srbi upotrebljavali su diskurs o obrani Jugoslavije od neofašizma i prisvajali partizanska spomen-obilježja "kako bi se mobilizirali protiv uskrslog neprijatelja iz Drugog svjetskog rata i tražili pomoć od međunarodne zajednice", ali su rehabilitirali fašističke kolaboratore u puno većoj mjeri nego što je to činila Hrvatska, navodi se u tekstu.

Odnos prema komunizmu

Vođe RSK svaki su hrvatski nacionalizam izjednačavali s ustašama, što je bilo u skladu s partizanskim narativima koji su u potpunosti demonizirali nacističke kolaboratore. Međutim, nova paradržava nije htjela imati mnogo toga zajedničkog s diskreditiranom komunističkom prošlošću, ističe Pavlaković.

Foto: Calimero Sport

Istina, raskid s komunističkim simbolizmom u RSK nije bio tako izravan i potpun kao u ostatku Hrvatske, i to iz dva razloga. Prvo, krajinski Srbi bili su pod kontrolom Miloševićeve Socijalističke partije Srbije čiji je režim, stvarajući Veliku Srbiju, zadržao fasadu očuvanja socijalističke Jugoslavije.

Drugo, pitanje hoće li RSK biti neovisna republika ili dio velike ujedinjene srpske države, ostalo je nerazjašnjeno do samog trenutka 1995. kada ju je pregazila Hrvatska vojska, navodi se.

Tumačenje hrvatskih simbola

Krajinski Srbi su se protivili hrvatskom grbu "šahovnici" i gledali na nju kao na isključivo ustaški simbol, iako ona potječe iz kasnog 15. stoljeća i bila je središnji dio službenog grba Socijalističke Republike Hrvatske.

Istina, HDZ se u početku koristio hrvatskom zastavom sa šahovnicom koja je počinjala bijelim poljem, koja je kasnije zamijenjena crvenim poljem, no šteta je bila učinjena, naglašava Pavlaković i dodaje da je zbog te dvosmislene upotrebe simbola Srbima bilo lakše vjerovati u “ustašoidnu” prirodu hrvatske vlasti izabrane u svibnju 1990-e.

Istodobno, RSK je usvojila srpsku verziju trobojnice na kojoj se nalazila simbolika kojom se koristila i srpska kvislinška vlada Milana Nedića tijekom Drugog svjetskog rata, ističe se u članku.

Transformacija javnih prostora

Pavlaković objašnjava kako je u sklopu promjena u Hrvatskoj 1990-ih oštećeno ili potpuno uništeno oko 3000 spomenika, kipova i spomen-ploča koji su obilježavali sjećanje na partizanski pokret i antifašizam. Ti spomenici u RSK nisu sistematski uništavani jer je prijelaz s partizanskog na četnički narativ zbog veze s Miloševićevom Socijalističkom partijom trajao dulje, objašnjava.

Kao i u dijelovima Hrvatske koje je kontrolirao Zagreb, gradovi u RSK transformirali su svoje javne prostore, nadijevajući nova imena ulicama i trgovima kao odraz novog identiteta i ideologije krajinskih separatista.

Poseban primjer je Lovas, selo u istočnoj Slavoniji, koje je na obljetnicu stradanja hrvatskog stanovništva u minskom polju, preimenovano u Dušanovo.

Kao primjer još morbidnije memorijalizacije zločina koje su počinile srpske paravojne jedinice, lokalna osnovna škola preimenovana je u “10. oktobra 1991.”, datum kada su izvršeni napadi na civilno stanovništvo, ističe Pavlaković.

Komemorativna kultura

Za RSK komemoracija u Jasenovcu bio je jedan od najvažnijih kalendarskih rituala pomoću kojeg se dokazivala legitimnost vlade i inzistiralo na nemogućnosti suživota Srba i Hrvata. Paradržava je smatrala da Jasenovac treba služiti isključivo kao simbol srpske viktimizacije. Milan Martić izjavio je da je “Jasenovac sigurno najveći srpski grad smrti” te dokaz da Srbi i Hrvati više nikada ne mogu živjeti u istoj državi.

No, srpske snage okupirale su Spomen-područje Jasenovac 1991. i uništile muzejski kompleks, a dokumente i ostale izložbene materijale prenijele u Bosnu i Hercegovinu, ističe se u članku u Političkoj misli.

Tragedija Drugog svjetskog rata zaslužuje biti upamćena, ali ona ne može služiti kao temelj održive budućnosti u regiji. Svi narodi bivše Jugoslavije doživjeli su povijesne traume, često stradavajući od ruke svojih susjeda. Ali uvijek je bilo primjera suradnje, čak i u najmračnijim trenucima masovnog nasilja, ističe Pavlaković i zaključuje da je, suprotno od toga, politika krajinskih Srba uhvaćena u klopku morbidnih narativa, što je vodilo do katastrofalnih stradanja.

Tema: Domovinski rat

Možda vas zanima i ovo:
Message