Pohvala stadionu u Maksimiru, kakvim su ga zamišljali Vladimir, Tommaso i Alberto

Kantridu sam volio, premda na njoj nikada nisam bio. Volio sam je zbog one čudesne stijene. Stadion na Bilinom polju, što ga je za Čelik sagradila Željezara, bio mi je drag jer je izgledao kao engleski stadioni. Igralište za Bežigradom bilo je spomenik kulture, lijep kao cijela Ljubljana, jer ga je projektirao Jože Plečnik. Ali tih sedamdesetih, sve dok na njihovom kraju nije sagrađen Poljud, najljepši od svih stadiona domaćeg nogometnog prvenstva bio je onaj u Maksimiru. Ni na jednom stadionu, osim na onom na Grbavici, ali to je već neka druga priča koja s arhitekturom nema veze, nisam se osjećao tako dobro.

Stadioni u Jugoslaviji bili su građeni odmah poslije rata (Stadion JNA, kao i onaj na Koševu), krajem pedesetih (Stadion Crvene zvezde), sedamdesetih (u Zenici i Skoplju), ili ih nije ni bilo, nego bi tribine nicale oko nogometnog igrališta, a unutar četiri-pet metara visokog zida, duž kojeg bila bi razvučena bodljikava žica. Pravi stadioni podsjećali su na koncentracijske logore s četiri stupa s reflektorima, kao četiri nadzorna mitraljeska gnijezda, dok su ta igrališta s tribinama i zidovima s bodljikavom žicom izgledala kao zatvorski objekti.

Krajem devedesetih sa sjeverne strane maksimirskog stadiona počeo je rasti zloćudni betonsko-stakleni tumor. Bilo je to u sklopu ideje rekonstrukcije i nadogradnje stadiona, koja zapravo nikad nije razjašnjena. Ili je ideja bila da jednom dotad lijepom čovjeku ispod pazuha iznikne još jedna glava, još ljepša i genijalnija nego ona prethodna. Tumor je munjevitom brzinom ubio stadion. Dogodilo se to kada su dvojica čuvenih arhitekata predali njegov nacrt i izvedbeni plan, još prije nego što je srušena pa nanovo sazidana sjeverna tribina. Smrt je ustanovljena kada su Zagrepčani ugledali ono što je sagrađeno. Nakon toga svi su se ponašali kao da je jedno arhitektonsko remek-djelo umrlo prirodnom smrću, ili kao da su građevine ljudi, pa ih ubija vrijeme.

Kada je raspisan međunarodni natječaj za novi stadion u Maksimiru, čovjek se nije mogao nadati ničemu dobrom. Da bi onda jednog ponedjeljka u rujnu bili objavljeni rezultati, a s rezultatima i nekoliko sličica s vizualnom simulacijom prvonagrađenog rada. Te sličice prikazuju buduću građevinu koja izgleda kao napredno dijete preminulog Turinina remek-djela, a istovremeno izdaleka podsjeća na stadion u Bragi, koji je projektirao jedan od najvećih genija našeg doba Eduardo Souto de Moura. Izrugujući ljepotu njegove jednostavnosti, netko na društvenim mrežama je uz sličicu stadiona prikazao kartonsku kutiju čije se stranice sklapaju. Nehotice je pohvalio projektante: armirani beton koji djeluje lako, fragilno i prozračno istodobno fascinira promatrača i govori mu da je ova građevina oduvijek tu. Kroz nju se nastavlja tradicija mjesta u koje se građevina smješta, te nogometnog kluba koji je na maksimirskom stadionu najviše igrao, pa ga je s razlogom smatrao svojim domaćim mjestom, ali i tradicija grada Zagreba.

U Europi danas postoji nekoliko različitih vrsta stadiona na kojima se povremeno ili stalno igra nogomet. Stadioni u čiju izgradnju svoj novac investiraju velike multinacionalne korporacije, kao i despotski režimi s arapskog poluotoka, grade se po velikim gradovima Zapada, često se nazivaju arenama i izgledaju kao predimenzionirani, guliverovski šoping molovi, koji u svome šarenom stakleno-čeličnom središtu imaju nogometno igralište s ovalnim, skoro i kružnim amfiteatarskim tribinama. Ovakvi stadioni obično su vrlo skupi, ali svojim investitorima nude veliki izravni ili neizravni povrat novca, te se uvijek i posvuda grade kao privremene građevine, koje će, kao i svaki šoping mol, biti srušene po isteku investicijskog ciklusa. Druga vrsta su stadioni koji se grade i održavaju kao objekti javne namjene, traju dugo, katkad su stariji od vlastite nogometne namjene, i simbolički baštine tradiciju i kulturno sjećanje jedne zajednice. Među ovakve stadione spadaju i europski olimpijski stadioni, ali i Santiago Bernabéu i Camp Nou, koji su prošli kroz toliko rekonstrukcija i modernizacija da sadrže malo od svojih izvornih oblika i vizura, no takvi se stadioni ne ruše ni kada je to jeftinije od obnove i modernizacije. Treću, najrjeđu i najdragocjeniju vrstu predstavljaju arhitektonska remek-djela, od lijepog malog čuda u Bragi do Ptičjeg gnijezda u Pekingu.

U projekt novog maksimirskog stadiona upisano je ono isto društveno i kulturno samopoštovanje koje se očitovalo u onom stadionu Vladimira Turine. On je, naime, gradio vodeći računa ne samo o parku, šumi, ruži vjetrova, zemlji i zraku, nego i o kompleksnim identitetima zajednice i o gradu u kojem je njegova generacija arhitekata, te jedva još poneko stariji, prva gradila nešto što neće biti kopija, imitacija ili periferija imperija. Neobično, a promatraču koji u Zagrebu živi s naročitim poštovanjem prema armiranobetonskim kulturno-povijesnim obilježjima ovoga grada pomalo i ganutljivo je da su s takvom pažnjom i brigom, s razumijevanjem i s odistinskom poniznošću stvarno kultiviranih stvaraoca, ideji novog stadiona u Maksimiru prišli mladi arhitekti iz Milana. Naime, tako je lako i jednostavno siromašnim sueuropljanima ili prieuropljanima ponuditi ono što su oni sa zahvalnošću prihvaćali kad im je Bollé projektirao katedralu ili kad su im Fellner i Helmer proslijedili toliko puta ponovljeni projekt kazališta. Umjesto privida tradicije i siromašnije verzije nečega što drugdje već postoji mnogo autentičnije i solidnije, milanski arhitekti radosno su se podčinili nekoj dobroj lokalnoj tradiciji. Većeg dara ni komplimenta hrvatska kultura u najširem smislu riječi nije dobila u posljednjih trideset i pet godina.

Nogometni stadion nije borilište, nego je igralište. Moda šoping molova s nogometnim arenama u središtu inzistira na borilištima umjesto igrališta. Hiperbola je temeljna figura za sezonski advertajzing i marketing, pa se tako pretjeruje i u predstavljanju igre. Na borilištima i u arenama publika se zabavlja promatrajući različite imitacije ratova i ratovanja, ali svaka od tih imitacija s vremenom dosadi. Kao ono lažno američko hrvanje u blatu, kao onaj smiješni keč ez keč ken, kao dječji superjunaci na baterije… Igra je mnogo ozbiljnija stvar od imitacije borbe po raznim arenama današnjice, uključujući i one nogometne. Igra je život. Ništa manje i ništa više od toga. Za igrače na igralištu, kao i za sve koji igru promatraju s tribina, nogomet je život. Zato mu i nije mjesto na borilištima, nego mu je mjesto na igralištima. I zato su nogometne arene privremeni objekti, koji će biti srušeni onoga trenutka kada investitori pronađu nešto još isplativije, ili kada se kupci umore od dućana u tim šoping molovima. Ljudi se od igre ne umaraju. Kada se umori od igre, čovjek umire. Čovjek umire onako kako je umro stadion u Maksimiru, arhitekta Vladimira Turine. A živi onako kako u pogledu promatrača živi stadion u Maksimiru arhitekata Tommasa Fantinija i Alberta Rossija.

Nogometni stadion koji se gradi javnim novcem smio bi biti samo objekt javne namjene. I tu nije riječ samo o tome što Hrvatska nije velika i bogata zemlja, nego je riječ o tome da sa stanovišta zajednice nema smisla graditi šoping mol i borilačku arenu kojim će se okoristiti multinacionalne kompanije i despotski režimi s arapskog poluotoka. Radi se o tome da takva građevina nikome drugom u Zagrebu i u Hrvatskoj nije potrebna. Stadion koji će biti igralište i čije će tribine i krovovi biti tanahni, laki i dječjim rukama sklopivi kao stranice kartonske kutije, Zagrebu i Hrvatskoj je potreban. Kao mjera vlastitog pogleda na svijet, kao mjesto igre, nogometne i one druge, ponešto kompleksnije, a onda i kao mjesto nekog vrlo specifičnog samopoštovanja, koje bi se moglo opisati ovako: ako u očima i u svom duhu imate zagrebačku katedralu i zgradu HNK, pogotovu ako ih volite iz vlastitih doživljaja, često će vam se događati da se nađete ispred europskih katedrala, kazališnih ili opernih zgrada, i da ostanete zatravljeni njihovom dominantnom ljepotom. Ili da naprosto budete poraženi usporedbom neusporedivog. To vam se s novim maksimirskim stadionom neće dogoditi (naravno bude li ovakav sagrađen), kao što vam se ni sa starim nije događalo, dok je bio živ. Čak i neuko ljudsko oko vidi ono što u arhitekturi ostaje izvan mogućnosti usporedbe, jer je svoje i jer je drukčije. Jer je lijepo i jer ne prijeti.