'Poljubila sam sestru, spremila stvari i vratila se braniti grad'

Imaš 19 godina, živiš u Vukovaru, prijatelji su ti i Srbi i Hrvati, misliš da je pred tobom cijeli život, tražiš posao, radiš, imaš svoju ekipu za zezanje vikendom. A onda napadnu hrvatske redarstvenike u Borovu Selu i preko noći shvatiš da će se uskoro dogoditi nešto vrlo loše. Tata govori o uzimanju oružja, branjenju hrvatske države, mama kaže da ni ona ne ide nikamo jer je Vukovar njen dom i da će i ona uzeti pušku. Ekipa za zezanje već ima uniforme koje su nabavili tko zna gdje i neke pištolje. A ja i mlađa sestra upitno gledamo što se zbiva, počinje svoju priču Irena Đuđar (47). 

Jednog dana, pred kraj ljeta, u zoru je pogledala kroz prozor kuće u vukovarskom naselju Lužac i ugledala tenkove JNA, čula avione u niskom letu kako pucaju po krovovima kuća. Irena je shvatila da se probudila na prvoj liniji fronte.


- Mama i tata govorili su da sestra i ja moramo otići iz grada na sigurno. Iako mi se ta pomisao nije svidjela, spakirala sam svoje i sestrine stvari i krenula s njom u Đurđenovac kod djeda. Kad nas je vidio, s vrata je povikao: ‘Stigle pobjeglice!”. Ma kakve pobjeglice?! Njegove su me riječi naljutile. Poljubila sam sestru, uzela svoje stvari i krenula nazad u Vukovar.

Ispostavilo se da to neće biti baš lako. Došla sam do Đakova, pa taksijem do Vinkovaca i, jedna od 400-tinjak Vukovarki koje su tijekom Domovinskog rata ostale u svom gradu i branile ga oružjem i srcem. Kad sam vozaču autobusa rekla da želim u Vukovar, rekao je da razmislim o tome jer se tamo puca. Bila sam jedini putnik za Vukovar u autobusu. Tata nije mogao vjerovati da sam se vratila - niže svoja ratna sjećanja narednica HV-a.

'Nisam mogla samo sjediti i čekati sudnji dan'

Priključila se ZNG-u. Kako nije bilo oružja i branitelji su jedan drugome predavali jedinu pušku na stražama koje su držali, nije se osjećala korisnom u svom naselju, pa je otišla u zapovjedništvo obrane grada, gdje su je dočekali Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković, Mladi Jastreb. 

- Nisam mogla samo sjediti i čekati sudnji dan, htjela sam nešto učiniti, biti u središtu zbivanja.  Zadužila sam kalašnjikov i beretu. Rekli su mi da se snađem, pa sam sama naučila kako rastavljati pušku i čistiti je, bez ikakvih predznanja o tome, Vodila sam se samo intuicijom. Dok sam bila u zapovjedništvu, radila sam svašta. Bio je rujan, sve se još zahuktavalo. U početku su me više držali na sigurnom, pa sam razvozila pozive za sastanke, bavila se mobilizacijom, stražarila, obilazila skloništa, razvozila hranu, pomagala braniteljima koji su dolazili iz drugih dijelova Hrvatske da se snađu u gradu kako ne bi nepotrebno stradali. Ako vidiš ranjenika na cesti, staneš, priskočiš u pomoć. Uvijek sam imala neke zavoje kod sebe. Nisam imala pojma kako očistiti ranu, zaustaviti krvarenje, previti je, ali sve sam naučila u hodu. Odradiš, ne razmišljaš. Noću sam trčala paliti vatre na otvorenom kako bi piloti znali gdje treba iskrcati zlata vrijedne pakete sa streljivom i sanitetskim materijalom. To bih kupila i razvozila u bolnicu. Dakako, nisam imala ni položen vozački ispit, ali nitko tad za to nije pitao. Ako padaju granate, bježiš kako stigneš, sjedneš u auto ili kamion i voziš - prisjeća se Irena tih paklenih dana u Vukovaru, koje je, kaže, samo preživljavala, jedan za drugim, bez puno razmišljanja o svom tom užasu koji je okružuje. 

U zapovjedništvu je bila dio interventnog voda. Suborci su sve više vjerovali maloj tvrdoglavoj Ireni koja se nije ničeg plašila te su je vodili u sve više akcija. U jednom trenutku, kad je Vukovar već bio u svakodnevnom paklu granata, trčala je Olajnicom sa suborcem iz voda. Granata je pala u njihovoj neposrednoj blizini. Ona je prošla bez ozljeda, a on je danas stopostotni invalid.
 Jedan za drugim, dečki iz njenog voda ginuli su ili se oporavljali od ranjavanja. Krajem rujna Irena je prešla u Vojnu policiju, kojom je tad zapovijedao Alfred Hill.

U gradu ostala sve do njegovog pada

- Sve što sam radila sa svojim dečkima tad sam nastavila s drugom ekipom, kako je zapovjednik tražio. U jedinici smo bile tri djevojke, pomagale smo na sve moguće načine, kako smo znale, mogle i umjele. Moram istaknuti da su naši suborci vodili brigu o nama, pazili da ne padnemo neprijatelju u ruke. Oni s kojima sam bila baš jako dobra često bi me upitali znam li što o svojim roditeljima. Tih dana kad je baš jako gruvalo nisam imala pojma gdje su i kako su mi mama i tata. Tata Mihajlo ostao je braniti Lužac, a mama Nada na tom je položaju bila sve dok nije postalo kritično. Potom se povukla na položaje oko bolnice. Bila sam zabrinuta za njih, nisam ih vidjela ni čula, ali sam nekako po osjećaju, intuiciji, znala da su dobro. Tata je izašao u proboju, nakon pada Lušca, a mama je iz Vukovara izašla s tranzitnim konvojem iz bolnice. Preko Srbije i Bosne dospjela je do Hrvatske - pripovijeda Irena, koja zapravo ne želi dublje kopati po svojim sjećanjima na tri mjeseca vukovarskog pakla. 

Tek se sad nekako smirila, našla svoj duhovni balans, prestala imati noćne more, plakati u sebi za poginulim prijateljima. 
U gradu na Dunavu ostala je sve do njegova pada. Obruč je napustila u proboju, i na slobodnom se teritoriju priključila Hrvatskoj vojsci, u kojoj je ostala sve do umirovljenja. 

'Više nikad poslije nisam doživjela takvu slogu i zajedništvo'

- Da, imam PTSP. Ili sam ga imala. Čim sam izašla iz Vukovara, već  nakon proboja, oduzela sam se od struka naniže. Čim sam došla u Zagreb, u bolnici Sveti Duh zatražila sam pomoć i otišla psihijatru. Liječnik je rekao da je to za nas Vukovarce normalno, ali nije bilo. Mučila me nesanica, a potom i noćne more ako bih i uspjela usnuti. Nemaš novca, gaća, svoje kuće, ničega nemaš. Sve mi se vraćalo, pa i srpska glazba kojom su nas terorizirali tijekom opsade Vukovara. Godinama me mučilo što sam zapravo željela nazad u taj Vukovar, u te granate, tu strahotu. Jer, koliko god je bilo užasno, tamo sam osjećala takvo povjerenje u ljude, u suborce, slogu, zajedništvo, solidarnost, to više nikad poslije u životu nisam doživjela. Odlaskom iz Vukovara ostala sam bez svega, a nisam imala s kim o tome razgovarati - povjerava nam Irena, koja je iz Vukovara izašla u proboju kroz kukuruzni put, s još 40-ak pripadnika Vojne policije koji su preko Bogdanovaca, Petrovaca i Marinaca, nakon dva dana, došli na sigurno.


Imali su sreće pa su proboj prošli u dva dana i nisu upali ni u jednu zasjedu.

- Čim sam izašla iz grada, čula sam da je i tata izašao u proboju i da je u  Bogdanovcima. S mamom sam se našla u Zagrebu. Svi smo bili živi i zdravi, hvala Bogu. Iako sam imala taj PTSP, nisam imala mira. U prosincu 1991. javila sam se u borongajsku vojarnu i radila na formiranju 204. brigade, potom radila u Odsjeku za skrb te u prosincu 1993. prešla u 5. gardijsku brigadu u Vinkovce, gdje sam radila u Odjelu za političke djelatnosti. Vojni put me dalje odveo u oklopnu bojnu u Đakovu, gdje sam bila jedina žena u satniji. Nakon 20 godina aktivne vojne službe odlučila sam odložiti oružje i otići u mirovinu - kaže Irena Đuđar, koja  je u međuvremenu postala i majka sad već odraslog sina Marka. 


' Udruga braniteljica Vukovara puno mi znači'

U Vukovar se vratila 2007. godine. 

- U početku je bilo kao da sam došla u neki drugi grad, u neki drugi svijet, ništa mi nije  bilo poznato, na sve sam se morala privikavati. Na nove ljude, atmosferu. Ako možeš, sve prihvatiš. Liječila sam svoj PTSP, nastojala se kretati u krugu ljudi koji su prošli put sličan ili isti kao moj i, nasreću, imala sam njihovu pomoć i razumijevanje - govori Irena. 
Istaknula je kako joj puno znači Udruga braniteljica Vukovara koju su osnovale.

- Radimo društveno koristan rad, zabavljamo se, a kad upadnemo u krize, jedna drugu izvlačimo. O svemu što sam prošla nastojim ne razmišljati. Dala sam svoj doprinos koliko god sam mogla i vjerujem da bih, da opet dođem u istu situaciju, postupila potpuno jednako - rekla je na rastanku Irena Đuđar, jedna od hrabrih braniteljica Vukovara.