Posjetili smo zonu katastrofe i pomogli Rajevom Selu i Gunji

Kako prirodne katastrofe u naseljenim mjestima za sobom povlače i štete po okoliš, nije bilo druge nego da se 24sata s partnerima, prijateljima i aktivistima autobusom zaputi i u ovaj kraj kao dio Velike EKO akcije.

Policijski kontrolni punkt, sanitarci u odijelima, ogromne spužve na cesti za dekontaminaciju guma. Pored autobusa pogledavamo brda raznog krša koji kamioni svaki dan dovoze iz ova dva mjesta. Pritišće nas sparina, a jedan od policajaca nam objašnjava da se voda povukla tek, eto, neki dan.

S nekoliko desetaka volontera iz Zagreba i okolice, te specijalcima iz ATJ Lučko, naš Autoprijevoznik Požega polako nas vozi kroz Gunju. Što više odmičemo, primjećujemo pukotine po kućama; od temelja do krova. Nakon nekoliko stotina metara nailazimo i na porušene zidove na nečijim domovima. Sa sobom vozimo i Meblove madrace kao još jednu donaciju i pitamo se gdje bismo to uopće mogli istovariti.

S načelnikom Općine Gunja razgovaramo pored jedne od mnogih starijih kuća koju je bujica srušila do temelja.

- Još se u Gunju ulazi u sedam ujutro, izlazi u sedam navečer. Ovdje još uvijek nitko ne živi, još nema pitke vode – raportira nam Lucić, dok nas povremenu zapuhuju valovi smrada.

Napadaju nas i komarci, mnogobrojni i vrlo žedni, no načelnik općine kao da je već oguglao na njih, pa nastavlja.

- Procjenjujem da će se morati rušiti možda i 400 kuća, dakle oko jedne četvrtine. Već dva tjedna čistimo punom parom. Iz kuća sve treba izbaciti; parkete, namještaj, sve je uništeno. 70 kamiona svakodnevno odvozi otpad. Imamo tri reciklažna dvorišta, jedno u Gunji, jedno između Rajevog Sela i Posavskih Podgajaca, jedno u Drenovcima. Tu se to melje i dalje odvozi za Županju i, da, reciklira se – kaže Lucić.

Mještani procjenjuju da kamioni svaki dan odvezu stotine tona otpada. Sve kako bi se kuće što prije mogle početi prati i dezinficirati.

- Najviše nam treba sada pajsera za vađenje podova, parketa, zatim lopata i metli. Ljudi se vraćaju, a nemaju ništa – apelira Lucić.

On se nada da bi prvi stanovnici mogli nastaviti normalan život do zime. Dok tražimo kuću u Gunji čije su čišćenje dogovorili naši volonteri, prolazimo pored dvorišta u kojima svi nešto skupljaju lopatama, iznose, prevoze na tačkama izbjegavajući podlokani asfalt. U prolazu nam netko objašnjava da je, evo, ovaj pas proveo toliko i toliko dana dok nije spašen iz vode. Prolazimo pored kafića koji, ne bi čovjek vjerovao, radi. U njemu je samo neki prilično turoban tip. Na kafiću su izvješene hrvatska, bosanskohercegovačka i zastava Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu. Prvi detalj normalnog života u sivom i žutom kovitlacu prašine, blata i krša.

Već iza sljedećeg ugla nailazimo na Ivana Sivrića koji je uzgajao povrće prije nego što mu je izlivena Sava sve uništila.

- Prvi dan kako se moglo doći, došao sam sam i stao rješavati ovu moju novu kuću. Zadao sam si do Božića. Ako mi netko pomogne, onda možda i prije – kaže on i vodi nas do stare kuće u kojoj je odrastao.

Ona je određena za rušenje kao previše oštećena. Pod joj je razrovan. Zidovi oguljeni i prljavi. Ivan nabraja koliko mu se podavilo peradi, što mu je sve odnijela voda i puca mu glas. Iz svoje uništene rodne kuće gleda kroz prozor sa suzama u očima. Ali ovdje za previše tuge nema vremena. Stanovnici Gunje žure spasiti čim više ostataka onoga što su stjecali cijeli život.

U jednoj solidnijoj kući koja pamti još i Austrougarsku monarhiju, naši volonteri im pomažu u tome. Nije im lako, a poslu, čini se, nema kraja.

Pozdravljamo ih i odvozimo se do Rajevog Sela, do kuće na rubu naselja, samo nekoliko desetaka metara od mjesta na kojem je rijeka provalila kroz nasip. TV kamera ne može dočarati atmosferu kao da je mjestom divljao žestoki rat desetak godina. Ovdje je još gore nego u Gunji. Mnogi nemaju ni što za jesti. Puno je više porušenih kuća, čak i komarci nalijeću u oblacima.

Neki nam ljudi dobro raspoloženi u predahu od krampanja dovikuju da je sada još i dobro. Da su do prije nekoliko dana posvuda bili nanosi mulja i pijeska.

Za neke od njih iz druge ruke doznajemo da su iz poplave spasili stotinjak mještana.

Naše volontere nalazimo dok se probijaju kroz podrum Janje Bijelić, umirovljenice koja sama nikada ne bi mogla iole raskrčiti naneseni mulj i hrpe smeća. Nekoliko dana prije dolaska naših volontera ovuda je nekolicina domaćih dečki raščišćavala leševe krava.

- Kad će se to dotjerati u red? Evo vidite, pijesak i sve to. Ja sam tu već dva dana i sretna sam. Pa makar neka sve vidim. Ali opet, kažem, vratit će se to. Hvala ovim ljudima što su nam pomogli raščistiti. Kako bismo to ja i moj muž sami? Sretna sam makar da opet sjedim pred svojom kućom – kaže gospođa Bijelić.

Tek nakon što su gotovi s poslom uspijevamo uhvatiti jednog volontera za komentar, Bojana Marića.

- Mulj je doslovno do koljena. Kaže gospođa da joj fale životinje. Pokućstvo smo bacili, laminate, parkete, sve što smo našli smo bacili. Podrum se mora rušiti jer je sve otišlo. Prvi put sam na ovakvoj akciji. Ovo što sam vidio definitivno promijeni perspektivu. Ono što se vidi na televiziji nije pola posto onoga što je tu. Kako se ljudi snalaze, kako žive u ovom trenutku, svaka im čast.

U svakom slučaju svaka čast njemu, jer zahvaljujući volonterima gospođa Janja i njen suprug, invalid bez noge, trebali bi se uskoro moći vratiti u svoju kuću. Teško je ostati po strani nakon ovakvog posjeta. A mjesta po Hrvatskoj za učiniti nešto je puno i već sljedeće subote Velika EKO akcija nastavlja svoj ciklus s čišćenjem podmorja u Bakarskom zaljevu. A Rajevo Selo i Gunju nećemo zaboraviti.

Rad volontera i organizacija okupljenih oko 24sata logistički su pomagali Konzum, Jana voda s porukom, Ledo, Tisak, Opel, Pevec, Vipnet, HP, Janaf, Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, te JGL.

Pratite nas i na Facebook stranici Velika EKO akcija.