Posvojili djecu iz domova: 'Neki se rode iz trbuha, neki iz srca'

Ne zamjeram ništa teti koja me rodila i ostavila u Domu. Sigurno je imala opravdane razloge. Imam predivnu obitelj, iako mi nisu biološki, jedino su oni moji mama, tata i brat. Kaže nam Lucija (15), djevojka kojoj je ime nadjenula socijalna radnica.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Pokretanje videa...

02:15

Video: Luka Stanzl/PIXSELL - ILUSTRACIJA

- Sin Filip imao je pet godina kad smo razmišljali o drugom djetetu. Silno je htio bracu ili seku, a ja sam oduvijek htjela posvojiti dijete te mu pružiti ljubav, sreću i dom. To mi je bila životna želja i doma smo se svi složili s tim - kaže nam Tina Puhalo (47) dodajući kako su zbog toga imali problema prilikom posvojenja.

Uporno je slala molbe

- S obzirom na to da smo imali biološko dijete, nisu nas baš htjeli uzeti u obzir. To nikako nisam htjela prihvatiti. Bila sam uporna, dosadna, slala molbe i to se na kraju isplatilo.Nakon dvije godine su nas zvali da upoznamo bebu Luciju - priča i prisjeća se prvog susreta u tom Domu.

- Kad sam je došla vidjeti, socijalna radnica mi je rekla da mi ova beba baš odgovara. Hodajući hodnikom razmišljala sam što joj to znači. Kad sam ugledala Luciju, plavu, okruglu, preslatku, bilo mi je jasno zašto mi je to rekla. Zaista je izgledala kao da je moja. I odmah je postala moja, naša - smije se Tina i grli svoju djevojčicu. Lucija ja imala tad šest i pol mjeseci. Obje plave kose i svijetlih očiju, nitko ne bi rekao da nisu u krvnom srodstvu.

- Ja nemam problema s tim što sam posvojena, znam to odmalena i to znaju svi moji prijatelji. Oni koji tek saznaju ne mogu vjerovati, ostanu zabezeknuti jer mama i ja zaista fizički sličimo - dodaje Lucija s osmijehom od uha do uha.

Mama joj je, kaže, najbolja prijateljica.

- Jako smo povezani u obitelji, puno se družimo i pričamo o svemu. Često svi zajedno idemo u kazalište, kino, muzeje, na putovanja. Ali s mamom najviše volim provoditi vrijeme. Ona je baš super, luckasta, nikad nam nije dosadno, po cijele dane ‘umiremo’ od smijeha, pjevamo, plešemo - priča Lucija koja ide u prvi razred srednje škole, a bavi se i plesom. Unatoč tinejdžerskim godinama, ima odličan odnos s bratom Filipom (22).

- Znamo se posvađati, ali super se slažemo. Dali bismo sve jedno za drugo, a mama i tata nikad nisu pravili nikakvu razliku među nama - kaže Lucija.

Mamin i tatin primjer želi u životu slijediti i ona:

- Jednog dana ću i ja posvojiti dijete. Puno je djece u Domovima koja zaslužuju ljepši i sretniji život od toga. Ja sam najsretnija, toliko ljubavi imamo jedni za druge, baš nam je lijepo zajedno i ne bih ih mijenjala ni za što i ni za koga.

Mama Tina razdragano je grli, ljubi i mazi po kosi te pojašnjava kako su Luciji od prvog dana, kad je počela shvaćati svijet oko sebe, govorili da su je posvojili.

- Kad bi prošla trudnica, ona me kao mala ispitivala jesam li i ja nju tako nosila u trbuhu, a ja sam joj objašnjavala da sam je nosila u svojem srcu, a da ju je u trbuhu nosila druga teta. Nikad nismo imali problema s njom zbog toga, kao beba je došla u naš dom, ona je odrastala s tom spoznajom. Cijela obitelj - bake, djedovi, braća, sestre, nećaci - bila nam je potpora i od prvog dana je postala svima njima mezimica. Nikad u životu nam u ljutnji nije rekla da nas neće poslušati jer joj mi nismo mama i tata - kaže Tina dodajući kako ne misli da su oni zbog toga posebni i veliki humanitarci.

- Mi smo jedna najnormalnija obitelj - kaže.

I zastupnik Mirando Mrsić ima sretnu, četveročlanu obitelj. On i supruga Diana usvojili su dva dječaka, braću.

- Luka i Leon su naša djeca. Biologija nema nikakve veze s roditeljstvom. Mi se volimo najviše na svijetu - pričaju nam sa sjajem u očima.

Iako Mirando iz prvog braka ima kćer, nisu dugo razmišljali o odluci koja im je promijenila i svakako uljepšala život. Odlučili su posvojiti jedno dijete te mu pružiti ljubav, brigu, sreću i topao dom. Na lijepu vijest iz Doma čekali su preduge tri godine. I konačno dočekali.

Svi se super slažu

- Nazvali su nas da dođemo vidjeti jednog dečkića od dvije i pol godine. Bili smo presretni i uzbuđeni. Došli smo na upoznavanje, a kad sam vidjela Leona, znala sam da je to moje dijete - priča Diana.

A kako je život često puta itekako nepredvidiv, tako su njih dvoje naposljetku postali roditelji dva dječaka. Naime, kad su se počeli družiti s Leonom, otkrio im je kako je u Domu i njegov brat koji je tad imao tri i pol godine.

- Nismo dvojili ni sekunde. Odmah smo predali zahtjev da ćemo posvojiti obojicu, nikako ih nismo htjeli razdvajati. To nam je zaista bila najbolja životna odluka - kaže Mirando.

Jedva su čekali da dječaci dođu živjeti k njima. Jedni drugima su popunili sve praznine i upotpunili živote. Njihovo zajedničko putovanje kroz život, sreću i sve nedaće traje već osam godina.

Od prvog dana s njima pričamo otvoreno i oni znaju da su posvojeni. Objašnjavali smo im i rekli da su neka djeca rođena iz trbuha, a neka, poput njih, iz srca. Mi smo njima od prvog dana mama i tata. Odmah su nas prihvatili, kao da smo oduvijek zajedno - kažu Mrsići.

Leon danas ima 11, a Luka 12 godina. Idu u šesti i sedmi razred te su odlični učenici.

- Prekrasni su dječaci. Jako se vole, još dok su bili u Domu uvijek su pazili jedan na drugog. Obojica su iznimno muzikalni, sviraju klavir. Leon je sportski tip, obožava nogomet, dok je Luka više umjetnička duša - opisuju nam sa smiješkom svoje dječake.

Dugotrajan proces

Voljeli bi da njihov primjer slijedi što više ljudi.

- Zaista je sramotno i žalosno da je ove godine posvojeno opet tek nekoliko djece. Sva djeca zaslužuju ljubav i toplinu, ni jednom djetetu nije mjesto u Domu - zaključuju.

Sličnu poruku ima i obitelj iz okolice Varaždina. Vesna (53) i Ivica (71) Čisar iz Kućana Gornjeg uljepšali su život blizancima, danas tinejdžerima, Ani Mariji i Dinu. Posvojili su ih kad su djeca imala šest godina.

- Bilo je izuzetno teško tad, kao i danas, posvojiti dijete. Prošli smo sve testove i napravili sve moguće. Najprije smo htjeli jedno dijete, no to je ispalo gotovo nemoguće jer, prema tadašnjem zakonu, najveća moguća razlika u godinama između posvojitelja i posvojenika bila je 45 godina, pa je Ivica imao previše godina za posvajanje malog djeteta. No u jednom Domu za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi ponudili su nam blizance, sestru i brata. Odmah smo pristali. Borili smo se rukama i nogama da se proces posvajanja što brže riješi jer smo radili u inozemstvu i htjeli smo da se to što prije završi - kažu.

Njihov put je bio jako trnovit, toliko da su u pomoć zvali i tadašnjeg predsjednika Stipu Mesića. Tijekom posvajanja djeci su promijenili imena, a nakon toga im napravili putovnice i poveli ih sa sobom u inozemstvo. U roku od nekoliko mjeseci Ana Maria i Dino su perfektno naučili jezik. Dobili su sve moguće terapije koje su im bile potrebne da bolje napreduju: psihomotoričku, ergoterapiju, logopedsku, fizioterapiju...

- Do šeste godine imali su pokvarene zube i trebalo ih je cijepiti. Premalo se tad s njima radilo, rekla bih da su bili biljke koje se samo zalijevalo. Mozak im nije uopće bio stimuliran. Jedino što su bili u stanju bilo je gledanje crtanih filmova. Nisu znali raspoznati boje niti brojiti, a da o čitanju i pisanju ne govorimo. Prvi put su se s nama vozili vlakom i brodom. Svaki topli čaj koji bismo im pripremili za njih je bio vruć jer su prije dobivali sve mlako - kaže Vesna.

U Hrvatsku su se vratili kad je Ivica otišao u mirovinu. Mama Vesna se posvetila Ani Mariji i Dinu, tim više jer je trebalo unijeti mnogo energije zato što su blizanci djeca s posebnim potrebama. Posebno je to vidljivo kod Ane Marije, koja je završila srednju školu za pomoćnu kuharicu i slastičarku po posebnom programu, a sad je upisala Srednju glazbenu školu, koju pohađa i njezin brat. Dino svira violončelo i pohađa nastavu solo pjevanja, a trenutačno ide u autoškolu, pa će od roditelja dobiti i auto.

Divna i sretna obitelj

- Tek malo se sjećam prave majke. Uopće mi ne nedostaje. Nismo bile u kontaktu ni dok smo bili u domu. Na neki način sam je čak i mrzila. Ovdje mi je lijepo s mojim roditeljima. Imam sve što mi treba. Kad smo tek došli iz doma, jako smo se bojali. Spavali smo na razmaknutim krevetima, a ja bih ih spajala.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Pokretanje videa...

01:15

Video: 24sata/pixsell

Nekoliko puta su me u Domu odvojili od brata i uvijek sam se bojala te razdvojenosti - prisjeća se Ana Maria.

I u Ogulinu smo pronašli divnu i sretnu obitelj.

- Kod nas je uvijek veselo, često se okupljamo i družimo, a obavezno proslavimo i svaki rođendan. Svi se lijepo slažemo, pomažemo jedni drugima - govori Ankica Bulić (61). Sa suprugom Radom (66) je prije 18 godina, unatoč tome što su oboje bili nezaposleni i što su tad imali svoje dvoje već odrasle djece, Macu (40) i Božidara (37), odlučila dom pružiti još troje djece, braći bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Danas su Marija (25), Milan (24) i Damir (22) odrasli ljudi. Ankica i Rade su još tijekom rata ostali bez posla. Rade je tek prije godinu dana ostvario pravo na mirovinu, dok Ankica još godinu i pol čeka na to pravo. Danas imaju petero odrasle djece i četvero unučadi.

- Kad ih pogledam i u njima vidim odrasle ljude, znam da sam uspjela. Svi su jako dobri, bili su dobri đaci, završili su škole i rade. Marija završava fakultet i staž. Odmah smo se svi jako dobro snašli. Otpočetka smo mi njima mama i tata, braća i sestre. Lijepo nam je, volimo da nas je više i da se družimo - govori Ankica dodajući kako o brizi za nezbrinutu djecu nije ni razmišljala dok je nisu pozvali iz Centra. Rekli su joj da imaju troje djece koje treba nakratko zbrinuti da ne moraju u Dom. Bili su smješteni u bolnici jer ih je majka ostavila, a otac im je bio bolestan.

- Kad sam ih ugledala, bili su tako mali. Marija je imala šest, Milan pet, a Damir tri godine. Pitali su ih bi li išli sa mnom i svi su uglas rekli: ‘Može’. Nazvala sam supruga i pitala ga što misli. Podržao me zajedno s našom djecom, koja su tad već bila odrasla. Maca je imala 22, a Božidar 19 godina i pomagali su nam oko djece. Uzela sam ih i ostali su do danas te su sad moji, naši - govori Ankica.

Ankica i Rade su, ističe Marija, njoj mama i tata od prvoga dana.

- Imali smo sreću što sam ostala zajedno s braćom i što smo svi zajedno primljeni u ovako divnu obitelj. Najstarija sam od braće i najbolje se sjećam što smo prošli s biološkim roditeljima, a prošli smo sve najgore moguće, noćnu moru. Tata je pio, roditelji su se stalno svađali... Kad smo stigli u ovu obitelj, napokon smo počeli živjeti. Zahvaljujući mami i tati te starijoj braći imali smo sretno djetinjstvo. Odrastali smo u zdravoj i normalnoj sredini. Braća su završila škole i rade, a ja spremam diplomski. Naši roditelji su duhoviti, plemeniti, sve bi dali za nas. Kad ništa nisu imali, sve su nam pružili. Bilo je i jako teških trenutaka, no nama nikad ništa nije nedostajalo - govori Marija koja je nakon punoljetnosti uzela i njihovo prezime. Kći Maca dodaje kako joj je drago što su dobili braću i sestru.

- Sjećam se kad su stigli. Bili su tako slatki, a mali Damir je još bio u pelenama. Odmah smo se povezali, dobili smo braću i sestru, a i oni su nas sve jako dobro prihvatili. Otpočetka smo za njih bili brat i sestra, mama i tata. Ubrzo sam se i ja udala te dobila djecu pa je Marija pazila na moju djecu i još smo se više povezali. Svi smo si međusobno pomagali. Drago nam je svima što su njih troje danas članovi naše obitelji, a shvatili smo i da smo učinili veliku stvar - govori Maca.

Ništa im ne fali

Ističe za svoju majku da je hrabra, uvijek nasmijana i dobre volje.

- Naša mama je u pravom smislu mama. U ratu je, baš kao i otac, ostala bez posla i svakako se snalazila da zaradi. Čistila je noću slastičarnicu. Mi smo se tad školovali, no nikad nismo osjetili da nam nešto nedostaje. Uvijek smo bili vrlo skromni i bez velikih zahtjeva. Ne znam kako to uspijeva niti danas, ali uvijek smo imali ono najvažnije - ljubav. I danas se slave svi rođendani, a ima nas. Drugi nam govore kako je prava rijetkost da se svi ovako super slažemo, ali nama je to normalno - kaže Maca, na koju se nadovezuje brat Božidar:

- Otpočetka smo jako povezani, pa i tijekom njihova odrastanja. Nikad nije bilo nikakvog problema, jala ni zavisti. Tako je i danas. Jedni u drugima imamo i podršku, i prijatelje, i obitelj, i sve - poručuje.

Rade je zaključio da mu je drago što su podigli svih petero djece.