Potresne ispovijesti Hrvata koji su preživjeli 'havariju stoljeća'

Moja majka je imala dvanaestero djece, ja sam bio najstariji i otac je polagao u mene nadu da mu pomognem da nekako othranimo obitelj. Čuo sam od nekih ljudi da se u Americi može dobro zaraditi pa sam krenuo na put. Nikada do tada nisam vidio ni more ni parobrod. Dojmio me se Titanic onako grandiozan, ali kamo sreće da ga nikad nisam vidio, te riječi napisao je Ivan Jalševac 1937. godine.

Punih 25 godina je skupljao hrabrost da bi zapisao svoja sjećanja na tragičnu noć s 14. na 15. travnja 1912.

Najveći brod na svijetu, ‘nepotopljivi’ Titanic je iz Southamptona prema New Yorku zaplovio je 10. travnja. Četiri dana kasnije, nešto prije ponoći, udario je u santu leda, a potonuo je u dva sata ujutro povukavši u smrt 1514 ljudi od 2224 koliko ih je bilo na Titanicu.

Jalševac je uz Nikolu Lulića i Maru Osman - Banski jedan od troje preživjelih putnika iz Hrvatske. A na Titanicu ih je bilo 30.

- Nitko od tih ljudi nije ni trebao putovati Titanicom. Tih dana u Britaniji je bio štrajk rudara i svi brodovi su zbog pomanjkanja ugljena otkazali putovanja. Jedini je Titanic isplovio zato što bi bio skandal da je nakon grandioznih najava najveći brod u povijesti ostao u luci, istaknuo je Slobodan Novković, autor knjige ‘Titanic, Hrvati u katastrofi stoljeća’.

Titanic je dobio ugljen od ostalih brodova kako bi mogao doploviti do Amerike, pa su se i putnici iz Hrvatske ukrcali na 300 metara dug brod.

- Za naše ljude je plovidba na Titanicu bila raj na zemlji. Naravno, sve do trenutka kad je brod udario u santu leda. Treći razred na Titanicu je bio na razini drugog razreda na svim drugim brodovima. Ti putnici iz Hrvatske su prvi put doživjeli da ih netko poslužuje za stolom. Imali su konobare, na stolovima je bio stolnjak sa cvijećem. I bili su smješteni u četverokrevetnim sobama, a ne u spavaonicama gdje su stotine njih znalo natiskati - rekao je Novković.

Nikola Lulić Draja iz Konjskog brda kraj Perušića, jedini je od troje preživjelih putnika iz Hrvatske, koji je već bio u Americi. Te 1912. imao je 29 godina i to mu je bilo treće putovanje ‘preko bare’. Kao 19-godišnji mladić regrutiran je u austrougarsku vojsku, no nakon nekoliko dana uspio je pobjeći, navodno zataknuvši pušku u pijesak i ukrasivši je svojom vojničkom kapom. Prvi je puta 1902. godine preplovio Atlantik i tamo se u Minnesoti zaposlio kao rudar.

Solidno je zarađivao. Pune se četiri godine nije vraćao kući. Prva žena Manda, prema jednoj priči, ostavila ga je nakon što je dezertirao. No, prema drugoj priči razvod se nikada nije dogodio već je Manda umrla vrlo brzo nakon rođenja kćeri Marije.

Nikola je s drugom ženom Martom osnovao obitelj, a onda se opet odlučio na putovanje kako bi obitelji osigurao egzistenciju. No, nije bio jedini. Njegove ‘američke priče’ su čuli i mnogi Ličani, koji su onda platili Luliću da im bude vođa puta do Amerike.

- Nikola ili kako su ga od milja zvali Drajić, volio je putovati, bio je svjetski putnik. Zato što je dobro znao engleski jezik ‘glumio’ je vodiča svojim Ličanima, koji su se ‘trbuhom za kruhom’ otputili u Ameriku - priča Mile Lulić (50) unuk Nikolina brata Ivana, koji je bio vrlo bogat i koji je, navodno, financirao prvi Nikolin odlazak u Ameriku.

- Ivan je do te mjere bio bogat da je držao prvu hidroelektranu i mlinove u Perušiću. Bratu nije posuđivao mnogo novaca, pa je i Nikola odlučio da je za njega odlazak u Ameriku najbolja opcija. Ali mislim da Ivan nije Nikoli platio put u Ameriku, Ivan je bio jako bogat ali i škrt. Njegov novac nikad nitko nije ni naslijedio ni vidio. Nikola je bio skroman, takav mu je i grob, dok je Ivanov, recimo, okružen špalirom čempresa - ispričao je Hrvoje Hećimović, liječnik u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica i Nikolin praunuk.

Lulić se u Hrvatsku vratio nakon Prvog svjetskog rata.

- Otac mi je pričao da se Nikola potpuno promijenio. Da je tragedija na Titanicu ostavila na njega traga - rekao je Mile Lulić.

Nikola se bavio poljoprivredom. Povukao se i živio je skromno.

- Vodio je jednostavan život, ali nije više ništa ni tražio. Iako je živio u kući bez struje i kanalizacije. Privređivao je samo da može prehraniti obitelj - istaknuo je praunuk Hrvoje.

Držao predavanja o tragediji na Titanicu

On se sjeća da mu je otac Anton pričao da je Nikola bio vrlo privržen obitelji. Da mu je ona bila na prvom mjestu.

- Znamo i mi da se otuđio. Vrlo rijetko se spuštao u grad, a više uopće nije putovao. No, držao je do obitelji. Posebno do škole, svu svoju djecu je dao školovati. Moja baka Marija, kćer iz prvog braka, je za ono vrijeme bila vrlo školovana žena. Imala je tri sina, suprug joj je preminuo sa samo 29 godina te je kao samohrana majka otišla u Zagreb. I sva tri njezina sina su završila fakultete. Moje je otac bio liječnik, a njegova dva brata pravnik i ekonomist - rekao je Hrvoje.

Nikola gotovo nikad nije pričao o tragediji na Titanicu. Nije se volio prisjećati te noći.

- Moj otac je često djeda pitao za Titanic, no Nikola se uvijek samo okrenuo i otišao. Nakon takve nesreće morate doživjeti PTSP i zato je nevjerojatno da živiš s tim u sebi i da nemaš potrebu podijeliti to s nekim - istaknuo je Hrvoje.

Nikola je svoju priču ipak ispričao. Nakon brodoloma je putovao po Americi držeći predavanja o tragediji na Titanicu. Organizatori priredbi na plakatima su pisali da nude 1000 dolara onima koji dokažu da Nikola nije bio na brodu u vrijeme katastrofe.

- Bio je bez novaca, nije imao povratnu kartu i morao je nešto zaraditi. Ljude je ta priča oko Titanica fascinirala i on je želio iskoristiti tu plimu interesa - rekao je Hrvoje.

Nikola od predavanja nije mnogo zaradio. Menadžer je uglavnom uzeo većinu love te se Lulić odlučio vratiti u Hrvatsku. Dugo je poživio, umro je 1962., u 80. godini. Umro je od posljedica astme u kući najmlađe kćeri Mare.

Jedan praunuk Nikole Lulića živi u Beogradu, Marko Lulić. I on kaže da je Nikolu mučila savjest što je on jedini preživio od svih koji pošli s njim. Od 16 Ličana spasio se samo Nikola.

- Nitko od obitelji tih stradalnika nije ništa zamjerao Nikoli. Uostalom, Nikola se nije obogatio od njihove smrti, nego je cijeli život živio skromno - rekao je Hrvoje.

'Svuda oko mene su bili ljudi iscerena lica'

Jedini pisani dokument o tragediji na Titanicu od hrvatskih je preživjelih putnika ostavio Ivan Jalševac iz Topolovca kraj Siska. On je u Ameriku otišao kako bi obitelj spasio od siromaštva.

- Mislio sam na oca i suprugu kako će se veseliti kad im budem slao novce - napisao je 1937. Jalševac, koji je vrlo emotivno opisao sve što se događalo na Titanicu za vrijeme dok je tonuo.

- U čamce za spašavanje su mogli ući samo žene i djeca i tu je došlo do vrlo tragičnih scena. Žene su na rastanku grčevito stiskale svoje muževe, a djeca očeve. Čovjeku mora puknuti srce kad to vidi.

Jalševac je bježao prema gornjim palubama i na putu je svjedočio nevjerojatnim scenama.

- Dok sam tražio izlaz iz te tragične situacije, svuda oko mene su bili ljudi iscerena lica. Neki plaču, neki glasno mole, drugi psuju, a treći se luđački smiju. Užasno, Tu čovjek mora da poludi.

Došavši u Ameriku, Jalševac je neko vrijeme živio kod Slovenca koji se također spasio s Titanica. Slovenac je u Americi držao javnu kuhinju te je pomagao ljudima s ovih prostora da se snađu kad dođu ‘preko bare’.

'Amerika mi se zgadila'

- Ali ti su ljudi radeći u rudnicima izgledali užasno. Bili su suhi, žutog lica i ispijenog lica. Užasnuo sam se. Na moje pitanje što im je, odgovorili su mi da će se i meni dogoditi isto za neko vrijeme. Tog trenutka mi se zgadila Amerika i jedina želja mi je bila vratiti se kući - napisao je Jalševac, koji je bio na listi preminulih.

Nakon samo četiri tjedna se vratio u Hrvatsku. A kad se vratio u rodno mjesto svi su bili iznenađeni, ali i sretni što se vratio, što ipak nije poginuo.

- Kad sam se vratio obolio sam na živce. Nisam smio vidjeti vodu, jer bi me spopao čudan osjećaj. Trzao bih se prestrašeno i pred očima bi mi lebdio nagnuti Titanic, a u ušima bi mi odzvanjali krici nesretnika.

Jalševac je do kraja života živio u Topolovcu gdje se bavio poljoprivredom. Umro je 1945. godine, no prije smrti je ipak skupio hrabrosti napisati proživljeno na Titanicu. Svoju priču je izdiktirao zapisničaru, a tekst je sačuvao sin mu Zvonimir, koji je taj zapis zatim predao Ivanovu nećaku Miroslavu Matovini, uglednom hrvatskom novinaru, koji se također kroz novinarski rad mnogo bavio Titanicom.

Mara je nakon tragedija izgubila kosu

U selu Vagovini kraj Čazme još uvijek živi obitelj Mare Osman - Banski, posljednje preživjele putnice s Titanica. Mara je u Ameriku otputovala sama, a kasnije su joj se trebali pridružiti sinovi.

- U Americi je željela nešto i zaraditi. Imala je ideju da na maminu imanju napravi mlin kako bi obitelj lakše živjela - priča njena obitelj. Mara je kao mlada cura voljela izlaske, no često su je na plesnjacima salijetali lokalni mladići.

- Mara je bila lijepa žena i zaista je imala problema. Bratu je kupila pištolj da je brani od tih mladića.

Mara se više nije vratila u Hrvatsku i ideja o mlinu na maminu imanju je propala. Nakon brodoloma dugo je provela u bolnici. Oporavljala se od tragedije.

- Čuli smo da joj je otpala kosa od stresa. Kasnije joj je narasla, ali sigurno je prošla kroz užas.

Obitelji Vinceković je oporukom pripala Marina zemlja u Vagovinu.

- Da, ali prodali smo je jer nam nije trebala. sad je tamo neka farma.

Mara se kasnije rastala od Miška, a preudala se za Amerikanca hrvatskog podrijetla Isaaca Kolicha. Preminula 1930. od raka želuca.

Svi troje ukrcali su se na čamac broj 13 ili 15

Zanimljiva je priča kako su se Nikola, Ivan i Mare spasili s tonućeg Titanica. Svi troje pričali su da su skočili u more i da su čak spasili i neko dijete, netko i dvoje...

- Nikola Lulić je navodno skinuo s glave kapu nekom časniku u moru, pa su ga ukrcali u čamac misleći da je mornar. Ivan je s dvojicom prijatelja do samog kraja pjevao neku lokalnu pjesmicu, dok je Mara, kako sama tvrdi, na ruke navukla dvije bundeve
i također skočila u vodu - kaže pisac knjige o Titaniku Slobodan Novković.

Novković pretpostavlja da su se svi troje nekako ukrcali na čamac broj 13 ili 15.

- Najviše muškaraca s treće palube se spasilo u ta dva čamca, jer su časnici s broda pri samom kraju puštali svakoga tko je došao do čamaca za spašavanje, a ne samo žene i djecu - zaključio je.

Ono što se događalo u glavama ljudi koji su proživljavali dramu na Titanicu najbolje je opisao Ivan Jalševac.

- Tko da se u takvoj situaciji brine za druge ljude. Tu onaj kruti i nesmiljeni egoizam stopljen s nagonom za samoodržanje dirigira našim osjećajima i našim djelima - riječi su Jalševca.

Obitelji nisu dobile odštetu

Najveća drama se,pak, odvijala u obiteljima poginulih putnika. Karta za put u Ameriku koštala je, u današnjem novcu, pet prosječnih plaća, nekih 25 tisuća kuna.

- Da bi imali taj novac obitelji su se zaduživali kod imućnijih ljudi ili, najčešće, u zadrugama. I obvezali su se da će iz Amerike slati novac i vratiti posuđeno - objasnio je Novković.

Nažalost, kad su ti ljudi poginuli u tragediji, njihove supruge i obitelji taj novac više nisu mogli vraćati te su se našli u velikim problemima.

- Mnogi su morali prodati kuće i stoku - rekao je Novković. Bilo je čak i slučajeva da se udovica morala udati za muževa brata kako bi mogla ostati na imanju.

- Vlasnici tvrtke White Star Line su tim ljudima trebali isplatiti odštete u dvije rate. Platili su jednu, no onda je izbio Prvi svjetski rat i ostatak novca više nitko nije vidio.

Ono što još boli obitelji preživjelih i umrli putnika iz Hrvatske na Titanicu što u Hrvatskoj nema nijedan spomenik ili spomenploča u znak sjećanja na stradale. Dok neke zemlje koje imaju samo jednog poginulog imaju spomenik.

- Želja mi je obnoviti grob Nikole Lulića. Možda onda i na grobu dodam da mi je pradjed preživjeli s Titanica. Bilo bi to lijepo - zaključio je praunuk Hrvoje.