Preživio je strijeljanje i koronu, sad čeka 100.: 'Temperaturu sam imao danima i teško disao'

Nemam snage, ustanem se, a noge me ne slušaju. Nikad se ovako nisam osjećao, ne znam. Jednostavno nisam jak, započeo je priču Mijo Juhar (94), najstariji stanovnik Velikog Trgovišća, koji je uspješno prebolio korona virus.

- Imao sam temperaturu danima, to mi je bilo najteže. Ne znam gdje sam se zarazio, ali tko će to i znati. Opasnost svugdje vreba. Pazim se dosta, a i nemam gdje izlaziti kad je sve zatvoreno. Bio sam na rehabilitaciji u toplicama, a onda malo i na Krk da se oporavim. Sad sam dobro, ali još uvijek imam problema s disanjem, a nagore od svega mi je umor. Nisam navikao da se umaram - govori nam Mijo, koji iako je u poznim godinama vrlo je vitalan te nas je kao pravi domaćin dočekao u svojoj kući.

Rođen je 1927. godine u Družilovcu, a priženio se u obitelj Miška Capara i sa suprugom Jagicom imao je kćer koja je, nažalost, poginula u prometnoj nesreći u Novim Dvorima. Iza nje ostala su dva sina te unuka koji su sad djedu Mišku pomoć i podrška u vođenju gospodarstva.

- Djetinjstvo je bilo teško, ali gladni nismo bili. Meso smo jeli jednom tjedno, nedjeljom, a nekad nismo ni tad. Znao se red u kući i bili smo sretniji nego vi danas. Bavili smo se poljoprivredom, a nisam ni neke škole završio, ali sam magistrirao životnu školu, meni je to bilo dovoljno - govori nam Mijo kroz smijeh. Pitali smo ga i je li poznavao Franju Tuđmana.

- Znao je dolaziti kod nas, tamo prije rata kad su osnivali pokrete otpora, dolazio je i u našu kuću pojesti i popiti. Već je tada bio neka faca - rekao je Mijo, koji se prisjetio Drugog svjetskog rata i kako je za dlaku izbjegao streljanje.

- Kad su već Nijemci bili na našem području znalo je biti sukoba između njih i partizana. Jednom prilikom su nedaleko od našeg mjesta partizani iz zasjede ubili nekoliko njemačkih vojnika, i tako su nas seljane odveli iz kuća jer su mislili da surađujemo s njima. Poredali su nas i mislili smo da je gotovo, ali desio se obrat. Moj otac je bio u austrougarskoj vojsci u onom prvom ratu pa je znao njemački. Kad je progovorio, jedan od njemačkih oficira je rekao: “Ove pusti, to su naši”. I tako smo spasili živu glavu - ispričao je Mijo i nadodao kako rat nikome ništa dobro nije donio.

- Nisam sudjelovao u niti jednom ratu, nikad nisam uzeo pušku u ruke, a kamoli nekog upucao. Rat je zlo, unesrećuje ljude - kazao je Mijo. Htjeli smo se maknuti od crnila pa smo ga upitali kako je upoznao i čime je osvojio svoju suprugu.

- Ha-ha. Radio sam u općini u Velikom Trgovišću i tu smo se upoznali. Ona je bila velika vjernica i nije bilo puno priče već odmah u Crkvu. A ja vam nisam jedan od velikih vjernika, ali žena je tako tražila i tako je moralo i biti. Zbog crkvenog vjenčanja sam dobio i otkaz, ali ne žalim. Bilo nam je lijepo u braku. Treba znati slušati, a što je najbitnije treba znati i pretrpjeti, ali i prešutjeti nekad. To vam je ključ za uspješan i skladan brak - govori nam Mijo.

MODERNINO CJEPIVO 11. SIJEČNJA Beroš: Hrvatska je prema broju cijepljenih na 100 stanovnika peta u EU i to daje vjetar u leđa

Punih 35 godina nakon toga je radio u ''Centralnoj opremi'' u Zagrebu gdje su se na 12 traka pakirali lijekovi. Njegov je posao bio pakiranje sokova. Tu je radilo i dvadesetak žena, pa mu kaže, nikad nije bilo dosadno. Vlakom se vraćao iz Zagreba i nastavio do mraka rad na zemlji.

- To je bilo normalno tada. Probudio bi se u zoru i krenuo na posao, a tad nije bilo ovih cesta i puteva kao danas. Tad se išlo dužim putevima, a kad smo putovali kočijama znalo je biti i razbojnika koji su nas pljačkali pa je znalo biti i tučnjava. Kad smo se vraćali s posla, čekala nas je poljoprivreda. To smo obrađivali, sredili sve što smo morali pa smo tek onda išli na spavanje, to je bila rutina života - prepričava nam Mijo, koji niti danas u 94. ne odmara.

- Prije nego sam dobio koronu išao sam u šumu napraviti drva, to radim svake godine. Imao sam i zemlju koju obrađujem, a u vrtu imam koke, purane i purice, ali tu mi pomaze i moj unuk. Imam svoj traktor s kojim sve to obavljam, ali sad ne znam kako ću s tim. Nemam snage, a srce hoće - kaže Mijo, koji još uvijek vozi i auto. Vozačku ima od 1968.

- Imam svoju crvenu Corsu i dobro me služi. Auto mi treba kad idem u grad nešto obavljati i nikad nisam napravio niti jedan prekršaja. U životu sam imao četiri prometne, ali nikad nisam bio ja kriv - rekao je Mijo, koji je opisao kako provodi slobodno vrijeme.

- Išao sam u kafić, popio bih kavu, a znao sam i s društvom otići na kartanje, ali toga sad nema. Moramo pričekati da sve ovo završi, pa da se vratimo u normalu - rekao je Mijo i pojasnio recept dugog i zdravog života.

- Umjerenost! U svemu imajte mjeru, ni u čemu nemojte pretjerivati. Sve jedite i pijte, ali s mjerom i radite. To vam je spas - zaključio je Mijo.