Preživio pakao: Lomili su mi rebra, po meni gasili cigarete

Mi smo bili baranjska obitelj koja se deklarirala kao mađarska manjina, ali kada je došao rat, nas tri brata nismo dvojili oko stupanja u obranu svoje domovine i svog sela, kaže nam Šandor Šileš (48) iz Bilja, branitelj, dragovoljac, zatočenik, danas vojni umirovljenik.

Već nakon događaja u Borovu selu, pristupio sam rezervnom sastavu policije, a braća u ZNG. Imao sam 22 godine, a oni su bili po šest godina stariji. Ujutro 3. kolovoza 1991.počeo je strašan napad na Baranju. Taj dan je bio neopisiv. Granate odsvakud, meci frcaju, ne znaš odakle što dolazi. Od života i smrti dijele te vrata. Mi smo u kući, a četnik sa druge strane. Dijeli vas 20 cm, ako te otkrije, gotov si - priča Šileš.     

Nakon pada Bilja četnici su uhitili mene i braću. Kako sam bio pripadnik rezervnog sastava policije, odvojili su me i odvezli u Beli Manastir, a onda u Srbiju, u Sombor. Vozili su nas policijskom maricom. Nas par. U Somboru smo dobili prve batine. Već nakon par sati ponovo su nas ugurali u maricu i vozili za Bubanj potok. Tamo je bio neki obučni centar za Arkanovce. Izlazimo iz marice, dolaze neki ljudi, tuku nas. Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri. Bio sam šokiran, kao u nekom polusvijetu sam ulazio i izlazio iz te marice, tamo i vamo.

Istuku te i šalju dalje - priča Šandor kojega su u Bubanj potoku neprestano ispitivali o tome koliko je ljudi ubio, koliko žena silovao. Svako ispitivanje trajalo je satima, za svaku minutu šutnje dobivao je silovite udarce u glavu, bubrege, među rebra, u trbuh.

- Njih desetak vojnika bilo je u sobi. Kapetan me je probudio i rekao mi da se ništa ne bojim jer me neće ubiti, ali će me tući dok ne umrem. Počeo mi je glavom udarati o rešetke na krevetu. Obila me krv, uhvatila me nesvjestica. Probudio sam se u krevetu sav u krvi. Ponovo su me izvukli, polili vodom i opet počeli tući. Stavljali su mi pištolj u grlo, urlali da kleknem i molim za život.

Svaki put to je trajalo pola sata i onda prekid od par sati, pa opet zlostavljanje. Vrijeme tu prolazi a da ga uopće nisi svjestan. A onda su nas odjednom opet strpali u maricu i rekli da idem u Topčider - priča Šandor otkrivajući da je sedam dana zatočeništva u Topčideru bilo najgorih sedam dana u njegovih 117 dana zatočeništva.

- Dočekali su me vojnici JNA. Ubacili su me u mračnu ćeliju. Pomislio sam, ajd' bar nešto dobro. Sam sam, a i ovo su vojnici, a ne četnici. Oni nisu agresivni prema Hrvatima zarobljenicima. Taj dan, i narednih sedam, neću zaboraviti dok sam živ. To je najgorih sedam dana u mom životu. Svaki od tih dana molio sam se za smrt - rekao je Šilješ kome su gasili cigarete po nogama i rukama, lomili mu rebra, udarali po glavi.

- Šamarali me toliko da sam pljuvao komade zubi. Oni su se svemu smijali. Svako novo ispitivanje bilo je drugačije. Sadržavalo je nove torture. Gušili su me žicom, bockali iglama po tijelu. Opet se gubim u vremenu i nesvjestici. Budim se u svojoj ćeliji, u kojoj sam bio sam. Čujem druge zatvorenike kako jauču, mole ih da ih puste na miru.

Meni ulaze petorica. Dvojica me drže, jedan me udara, a jedan mi skida hlače. Špagom su mi svezali mošnje i vuku me po sobi. Viču: “Šta je ustašo, dereš se, plačeš, boli”. Pa, kako neću plakati, boli- tiho priča Šandor sjedeći u svom dvorištu u Bilju, odakle su ga i odveli u zatočeništvo. Suze mu se i sad slijevaju niz lice. Njegova supruga je pored njega. Iskolačenih očiju i otvorenih usta od užasa gleda suze svoga supruga. On hvata dah.

- Pao sam u nesvijest jer to je nezamisliva bol. Polili su me kantom vode da me probude. Nakon nekog vremena dolazi nekakva

komisija u ćeliju i čitaju mi presudu. Osuđen sam na 20 godina zatvora u Beogradu. Teretili su me i da sam kao Mađar došao u Hrvatsku ubijati Srbe - rekao je Šilješ. A onda su ih 6. listopada 1991. potrpali u autobuse i odvezli u logor u Begejce. Ubrzo nakon njihova dolaska pao je Vukovar i u taj logor dovezeno je 500-tinjak novih zarobljenika, hrvatskih branitelja i civila.

- Smiješno će zvučati, ali naspram Topčidera, Begejci su bili “mila majka”. Nakon dolaska Vukovaraca, uglavnom su se iživljavali na njima. Nadao sam se da ću tu pronaći braću, ali ubrzo sam shvatio da se uzalud nadam, da su vjerojatno ubijeni. Nadao sam se samo da nisu prošli torture kakve sam ja prošao, kada se metak u čelo čini kao dobitak na lutriji - kaže Šandor, koji je razmijenjen 10. prosinca 1991. zatočeništva u srbijanskim logorima dočekuje razmjenu 10.12. 1991. u Slavonskom Šamcu.