News

Komentari 46

Prijatelji se opraštaju od lovca na oluje: 'Svaki put kad grmi i sijeva, sjetit ćemo se Hrvoja'

Prijatelji se opraštaju od lovca na oluje: 'Svaki put kad grmi i sijeva, sjetit ćemo se Hrvoja'

Prijatelji, poznanici i obitelj tuguju za Hrvojem Batinićem, 30-godišnjim fotografom i dubrovačkim lovcem na oluje koji je iznenada preminuo

Strastveni fotograf, lovac na oluje, prijatelj. Ovim riječima opisuju Hrvoja Batinića, 30-godišnjaka iz Dubrovnika koji je jučer naglo preminuo. Hrvoju je naglo pozlilo, završio je u bolnici i potom preminuo. Njegove fotografije oluja i munja vidjela je cijela Hrvatska, a i šire.

Osnovao je dubrovačke Storm Chasere, skupinu strastvenih fotografa koji, umjesto u zaklon, za vrijeme oluja uzimaju opremu i 'staju maleni ispod snage prirode'. U intervjuu za Crometeo 2014. godine objasnio je da je upravo ta sila prirode ono što ga je fasciniralo.

 - Vremenske (ne)prilike i meteo fotografiju volim zbog toga što je to spoj sile koji uvijek i iznova oduševljava i dokazuje koliko smo mali pred prirodom.... Želio sam to gledati iz blizine, a i zabilježiti munje, pijavice, valove i oblake i tako je sve krenulo… - objasnio je tad Hrvoje, čiji je san bio fotografirati mega pijavicu.

Njegovi kolege Chaseri još su u šoku. 

 - Hrvoja sam upoznao preko zajedničke strasti za fotografijom i hvatanjem oluja. On je jedan od ljudi koji me uveo u svijet fotografije. Hrvoje je bio tih, samozatajan i skroman mladić koji se ničega ne boji i pravi prijatelj. Hrvoje je bio čovjek čeličnih živaca i uvijek spreman za akciju. Hrvoje nije znao reći "NE" uvijek je bio spreman pomoći koliko god to nekada i njemu samom bilo fizički teško i naporno, nikada nije bježao od problema i posla... Osim fotografije, drona i strasti za old timer autima jako je volio modeliranje ratnih brodova i aviona, uvijek je sa mnom dijelio i pokazivao mi njegove najbolje makete. Jako mi je teško išta pisati jer Hrvoje je bio jedan odličan prijatelj i teško je riječima opisati koliko ćeš faliti imenjače - napisao nam je njegov kolega Chaser, Hrvoje M.  

Danijel se rado prisjeća njegove poduzetnosti i opuštenosti.

 - Hrvoja sam, iako smo iz istog grada, upoznao najprije online, dijelili smo istu strast prema fotografiji i vremenu, nalazili smo se po istim grupama i 'kutcima' društvenih mreža koji su okupljali ljubitelje fotografije i prirode. Uživo sam ga upoznao preko Borisa, kad smo skupa išli fotografirati neku oluju 2010. godine. Odmah se moglo vidjeti koliko je zaljubljen u taj đir i moram priznati da sam rijetko kod nekoga vidio toliko volje za izaći na teren bilo kad, u podne ili u ponoć, kao kod njega. Osim strasti prema tome što je volio, i u što je išao do kraja, bio je i vrlo poduzetan. Odmah je napravio svoju stranicu i Facebook stranicu Storm Chasers Dubrovnik i pozvao nas nekoliko unutra, što se pokazalo kao odličan potez za sve nas. Malo iza sam nabavio automatsku meteorološku postaju, a Hrvoje kad je vidio doslovno je isti dan jednu naručio kako bi je postavio kod sebe u Trsteno i tako pridonio zajedničkoj mreži automatskih postaja. Nije kod njega bilo malo kasnije, sutra...nego odmah. Zaista sam ga doživljavao da živi iz trenutka za trenutak i da svaki od njih maksimalno iskorištava. Sve je stizao, a djelovao jako opušteno. Nikad mrzovoljan i uvijek raspoložen za šalu, obično u obliku neke uzrečice koja bi svakoga nasmijala, tim više kad bi odjednom izletjela u nekim težim trenucima kada je nitko ne bi očekivao. Takav je bio, kao onaj neočekivani tračak sunca kad je izgledalo da kiša neće nikad prestati - opisuje Danijel. 

Boris pak, Hrvoja zna godinama. 

Hrvoje i ja se toliko dugo poznamo da se čini da smo oduvijek povezani, iako nas je život zadnjih par godina odveo u različitim smjerovima, uvijek smo bili tu jedan za drugog. Proveli smo neizbrojive sate skupa čekajući neverine, često pokisli, promrzli...Dijelili smo zajedničku ljubav prema fotografiji i prirodi..Hrvoje je uvijek bio prvi kada je trebalo ići u akciju, zračio je nekom neiscrpnom životnom energijom, motiviran željom da uvijek izvuče maksimum iz situacije. Hrvoje je živio sa željom da ostavi trag. I uspio je...ostavio je trag u fotografskoj zajednici, svojim fotkama vremenskih prilika, ali je ostavio i neizbrisiv trag u našim srcima!
Hrvoje prijatelju, nećeš biti zaboravljen - priča nam Boris o svom dugogodišnjem prijatelju. 
 

Prijatelj i fotograf Dario Darko Vuletić, od Hrvoja se oprostio fotografijom njegovog Dubrovnika u suton, mirne vode i crvenkastog neba. 

'Uvijek smo bili Hrvoje, Antonio, Đivo i ja'

Prijatelji iz djetinjstva, Tea, Antonija i Đivo, sjećat će se Hrvoja kao divne osobe koja je živjela život i ostavila velik trag u njihovim.

 - Hrvoje je bio osoba s kojom bi mogao pričati o bilo kojoj mogućoj temi. Za svaki blagdan bi se okupila naša ekipa. Obavezno se pravila pizza i gledali filmovi. Nije bilo večeri da se mi ne bi išli šetati do mora. Rekli bi doma da idemo napraviti đir. Momci bi me čekali da dođem uvečer iz škole i da idemo u šetnju. U mene doma je bilo mjesto sastajanja. Obožavali smo njegove priče i doživljaje kako je snimio neke fotografije. Obožavali smo povijest, mislim da smo knjige Dana Browna pročitali u jednom dahu. Bilo je nešto čudno što nas je spajalo. Ali to čudno nam je dalo puno suza radosnica i puno uspomena. Kad se sjetim noćne vožnje i slušanja glazbe. Jednostavno je znao svemu dati posebnu notu. Bio je svestrana osoba koja je živjela život. Nije ga ništa smetalo. Uvijek je gurao dalje. Koliko god loše bilo, šalom bi sve sakrio. Jednostavno je znao kako nasmijati, kako živjeti i kako s ljudima. On je jedinstvena osoba i takav se rađaš. Nikad ne znaš kad je nama zadnji dan ali da sam znala gledala bi ga dulje, grlila bi ga jače. Sada ostaju uspomene, slike i podsjetnici na njega. To njega ne može zamijeniti, ali sve te uspomene ne daju da bude izgubljen i zaboravljen u ovom vremenu. Dok je svih nas do tada će njega biti. Njegove slike, njegov auto, njegove makete sve je to nama sada znak koji pokazuje da je tu. Volio je pjesmu, volio je ljude, a ljudi su voljeli njega - opisala nam je Tea. 

Kaže da, koliko god su tužni, sretni su jer su bili dio njega i njegovog života. Njegove šale, izrazi i volja prema životu ostat će im u pamćenju zauvijek. Antonio je zbog studija otišao u Zagreb, a Hrvoje je živio u Dubrovniku. Koliko god na periode odvojeni, kilometri nisu naštetili prijateljstvu. 

 - Zadnji put kad sam vidio Hrvoja je bilo ovog ljeta. Bio sam u Dubrovniku i bilo je nevrijeme. Nisam imao kako doći doma. Nazvao sam ga i pitao je li igdje blizu. Rekao me zvati kad završi sa smjenom taksiranja i povesti doma. I zvao me i vratio me doma u Trsteno. To je sve što je trebalo. Takva je osoba bio. Uvijek spreman pomoći. 2014-te godine sam ga zamolio da me odvede iz Trstenog u Bašku Vodu, da vidim curu s kojom sam tada bio. Bez razmišljanja je pristao. Uvijek spreman pomoći. Bez filozofije,bez pogovora. Trebaš nešto, uz tebe je. I uvijek će bit uz mene. Svaki put kad grmi i sijeva, ću se njega sjetiti, i svih oluja koje smo skupa prošli i slikali - priča Antonio. 

Uzrok smrti mladog Hrvoja Batinića još nije poznat, a iza njega je ostalo na stotine prijatelja i prekrasne fotografije sila prirode kojima se toliko divio: munja, oluja, pijavica i oblaka. 

Najčitaniji članci