Proročanska fotografija: Godina je 1990. Otac moderne Hrvatske daje intervju, a Ćaća sjedi i uči

Stara, crno bijela fotografija fotoreportera Josipa Bistrovića iz listopada 1990., prikazuje dva dobro poznata lika. Udobno zavaljen u bidermajer fotelju, sjedi dr Franjo Tuđman i čita austrijski Der Standard, ugledni lijevo-liberalni list u Berliner formatu. Dobre je volje, očito. Na manjem dvosjedu je mlađahni novinar lista, a preko puta Oca domovine koji je to tek postao, sjedi Ćaća, koji će to tek postati. 

Dr Ivo Sanader, mladi stručnjak za književnost, nedavno je doktorirao na francuskom klasicizmu, vitak je kao afganistanski hrt, kosa mu ne na glavi još bujna, a ambicija, prikrivena ali , kako ćemo za desetak godina doznati, velika. Tada tek zamjenik ministra vanjskih poslova,  asistira, prevodi i, prije svega, upija svaki pokret velikog vođe.

Sanaderov put do ove bidermajer fotelje bio je, zapravo, prilično strm. Prije no što je postao prvorazredni diplomat koji prevodi knjige, zna se služiti servisom za jelo i ne piša po cesti, Ivo Sanader bio je gastarbajter u Austriji, povremeni sportski novinar i  suradnik agencije Meyer Press, preko koje je zagrebačkom magazinu Start prodavao golišave fotografije nedepiliranih ljepotica bujnog poprsja, kakve su onda bile u modi. Tko zna koliko bi se bavio tim poslom, da se na obzoru nije ukazala HDZ i njen predsjednik. Ušao je u stranku, pa munjevito napredovao. Nakon mjesta intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu  postaje ministar, potom predstojnik Ureda predsjednika, pa premijer s apsolutnom moći, da bi na koncu postao najpoznatija politička pobjegulja, zatvorenik u Remetincu i, konačno, nakon robije, slobodan čovjek koji iza sebe ostavlja cijelo desetljeće sudskih procesa. U političkoj je baštini iza njega ostala presuda za zločinačko udruživanje unutar stranke; poneki rijedak prijatelj  - poput Barba Luke Bebića i Jerka Rošina –  te cijela vojska onih koji su ga se odrekli, poput Branka Bačića, koji je nosio torbe pune novca koji se trošio po poznatoj formuli – dvije trećine ispod stola, trećina iznad stola (dvije trećine za izbore na crno, trećina zakonito). Hadezeovci su biciklisti: saginju se onima koji su gore a gaze one koji padnu. Na zidovima stranke nema njegove slike, kao ni fotografije gđe Kosor, "kud Ivo tud i ja" u ovom se slučaju pokazalo točnim.

Otac je utro put Ćaći. Za vrijeme dr Franje Tuđmana vodio se Domovinski rat, u kojemu su na prvim crtama bili domoljubi, ne tako brojni kao danas, i sirotinja, proleteri, radnici koji su na drugoj fronti – u  Imovinskom ratu, ostajali bez svojih pogona, radnih mjesta,  dionica. Bio Tuđman autor teorije o 200 bogatih obitelji koje trebaju dobiti Hrvatsku ili ne, to se dogodilo i to je aranžirao HDZ.
Iako fotografija sugerira idilu i bliskost, odnos između Tuđmana i Sanadera bio je kompleksan i opterećen unutarstranačkim spletkama. Tuđman nikada nije u potpunosti vjerovao Sanaderu, a konzervativno i tvrdo krilo stranke, predvođeno Gojkom Šuškom i Ivićem Pašalićem, aktivno je radilo na Sanaderovoj diskreditaciji lansiranjem tzv. „gay afere“. Da je prljava politička kampanja unutar stranke stigla do samog predsjedničkog stola, najbolje svjedoče objavljeni predsjednički transkripti. Zabrinut za imidž bliskih suradnika, Tuđman je u jednom od povjerljivih razgovora izravno prorešetao šefa svog ureda, Hrvoja Šarinića:

„Dobro, Hrvoje" upitao ga je, "a što je s tim pričama o pederaštvu? Što je istina o tome?“

"Predsjedniče, čujte, te priče kruže već dugo vremena... " odgovorio je Šarinić, pa nastavio. "Ja se osobno ne bavim tim stvarima, ali gdje ima dima, ima i vatre. Činjenica je da mu to desna struja u stranci žestoko pakira kako bi ga eliminirala.“ Šarinić je bio dobro obaviješten, kod izgradnje nuklearke Krško sam se ponudio Udbi, a u Francuskoj je - tko zna zašto? - odlikovan ordenom legije časti.
Sanader se tada uspio obraniti, izravno se požalivši Tuđmanu da mu Šušak i Pašalić podmeću. Predsjednik ga je privremeno sklonio u Ministarstvo vanjskih poslova kako bi primirio unutarstranačke strasti.

Kada je u prosincu 1999. godine Franjo Tuđman umro, u HDZ-u je otpočeo  bratoubilački rat. Kao glavni Sanaderov suparnik uskrsnuo je dr. Ivić Pašalić, šef desne frakcije i čovjek koji je držao kontrolu nad stranačkom bazom. Ipak, na 5. općem saboru HDZ-a 2000. godine, Sanader je uz potporu Vladimira Šeksa i Branimira Glavaša, uz dramatične optužbe o lažiranju glasova i krađi glasačkih listića, uspio poraziti Pašalića.  Ljudi koje je Glavaš dovezao autobusom iz Osijeka, i kod izbora Tuđmana i prilikom izbora Sanadera, tvorili su presudnu većinu, bili "kingmakeri" ili bar jezičak na vagi.

Sanader je preuzeo je Tuđmanovu fotelju, a stranku iz nacionalističke desnice transformirao u proeuropski demokršćanski pokret, slijedeći put koji je suptilno počeo graditi još devedesetih, sjedeći u bidermajer fotelji dok je prevodio riječi prvog hrvatskog predsjednika za austrijske medije. Uljudio je stranku, koja je, od Oca do Ćaće, ipak zadržala jednu, na žalost fatalnu, osobinu. Pozivanje na Domovinski rat kako onaj drugi, Imovinski, nikad ne bi završio.