Prošlost kao samoposluga...

Desničarsku radikalizaciju hrvatskog društva dokazuju incidenti u nekoliko hrvatskih gradova usmjereni prema osobama srpske nacionalnosti ali još i više izjave koje su se mogle čuti nakon nedavno održanih protestnih šetnji “ujedinjenih protiv fašizma”. Jer ta količina relativizacije i normalizacije govora mržnje i agresije, ali i preuveličavanje opasnosti od “radikalne ljevice”, a sve iz usta ministara, saborskih zastupnika i ostalih političara, puno su opasniji od nasilničkog ponašanja maloljetnih ili jedva punoljetnih huligana. Svi oni koji inače šute kad se po tribinama i ulicama slavi ustaštvo, svi oni koji se ne oglašavaju kad maskirani proustaški batinaši s bejzbolskim palicama dolaze plašiti žene i djecu ili kad se ideološkim neistomišljenicima prijeti smrću, procijenili su da sad moraju dići glas i spomenute protestne šetnje nazvati projugoslavenskima, antihrvatskima, protuustavnima i protuzakonitima. A sve zbog par natpisa tipa “Balkanska federacija bez država i nacija”, “Ni jedna nacija nas ne spaja, ni jedna granica nas ne razdvaja”, “Jedan jezik, jedna borba” ili zbog hrvatske trobojnice sa zvijezdom petokrakom, tj. službene zastave Socijalističke Republike Hrvatske koju je jedna djevojka nosila na leđima. Tako su apsolutno mirni skupovi građana svih generacija koji ne skrivaju svoje lice i pozivaju na toleranciju, uvažavanje različitosti, pacifizam i solidarnost izjednačeni s pozivanjem na mržnju i nasilje maskiranih ekstremnih desničara. Tko je u citiranim natpisima prepoznao društveni i politički strah od uključivanja Hrvatske u neku novu Jugoslaviju ili od povratka komunizma taj ili je politički nepismen ili jako zlonamjeran. A čini mi se da je odgovor: oboje.

KRONIKE POVJESNIČARA Strava u Ulici brijestova: Za Kennedyjem je žalovala i komunistička Jugoslavija...

Osvrnuo bih se ovom prilikom na histeriju koju je na desnici izazvala hrvatska zastava sa zvijezdom petokrakom. Kao prvo, isticanje takve zastave niti jednim zakonom nije zabranjeno. Pozivanje na Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira, kojim se zabranjuje isticanje zastava stranih država, u ovom slučaju je pogrešno. SR Hrvatska više ne postoji, niti je (bila) strana država. Naprotiv, današnja Hrvatska je sljednica te socijalističke, što se između ostalog ističe i u hrvatskom Ustavu. Podsjećam da se u izvorišnim osnovama državna suverenost izvodi iz odluka ZAVNOH-a, ali i iz “Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963-1990)”. Pa da podsjetim i dalje. U spomenutim socijalističkim ustavima, kojima su između ostalog definirane i današnje hrvatske granice, stoji da se zastava sastoji od crvene, bijele i plave boje s crvenom petokrakom u sredini. Uostalom, nije ovo prvi put da se takva zastava nakon 1990. može vidjeti u hrvatskoj javnosti. Na Dan državnosti 1997. bio je u Zagrebu vojni mimohod na kojem su hrvatski vojnici na inzistiranje Franje Tuđmana nosili čak četiri trobojnice s petokrakom. Naravno, kao simbol pobjedničkog partizanskog pokreta. I nitko to tad nije vidio kao projugoslavensku provokaciju ili kao manjak hrvatskog domoljublja.

Foto: profimedia

Sve što ovih dana možemo čuti još je jedan u nizu dokaza da se desničari prema prošlosti odnose kao prema samoposluzi. Tj. uđu samo u onaj dio koji im se sviđa i uzmu si samo ono što im odgovara. Kao npr. u slučaju biografije Franje Tuđmana, u kojoj pronalaze isključivo Tuđmana kao političkog zatvorenika i disidenta, ali ne i komunista, partizana i generala JNA koji je 20 godina svaki dan dobrovoljno nosio zvijezdu petokraku na čelu. Za razliku od načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga RH Janka Bobetka, koji je isto to činio, ali 30 godina. Nije li samoposlužni princip ne spomenuti da Dinamo nisu osnovali ustaše nego komunisti i da je najveći uspjeh u svojoj povijesti postigao kad je u grbu imao zvijezdu petokraku? Nije li samoposlužni princip praviti se lud na činjenicu da je Hajduk desetljećima nosio zvijezdu petokraku u grbu, da ga je zbog njegovih zasluga za partizanski pokret odlikovao maršal Tito, ali i to da Torcidu nisu osnovali ustaše ili neki drugi hrvatski nacionalisti nego, kako stoji u jednom partijskom izvještaju iz 1950.: “Organizatori Torcide su komunisti i partijski rukovodioci, a od učesnika 50% je komunista”? Pritom je od organizatora jedan bio djelatnik Udbe a jedan oficir JNA. Naposljetku, trebaju li se, po tom samoposlužnom principu, Splićani odreći najvećih uspjeha svoje košarke zato što ih je postigao klub koji se nije zvao Hrvoplastika nego Jugoplastika?

I da se vratim na početak teksta. Ne, Hrvatska se ne mora bojati obnove komunizma ili neke nove Jugoslavije, a posebno ne (radikalne) ljevice. Ali treba biti zabrinuta zbog sve nasilnijih desničara koji pod maskama siju strah po ulicama, i još više svih onih desničara koji javno ignoriraju ili toleriraju nasilje i time sudjeluju u daljnjoj radikalizaciji. A kako može završiti ignoriranje i toleriranje desnog radikalizma? Za taj odgovor ne treba kristalna kugla. Dovoljan je samo udžbenik povijesti za 8. razred osnovne škole.