Prvi pisani tragovi o stranim snajperistima u Sarajevu: 'Kako je Talijan odao Talijane...'

Bosanskohercegovački ratni novinar Šefko Hodžić jedan je od prvih koji je još u travnju 1995. u vlastitom rokovniku zabilježio informacije o tzv. safari turistima – stranim državljanima koji su, prema tadašnjim saznanjima, plaćali da u opkoljenom Sarajevu pucaju na civile. U razgovoru za N1 prisjetio se kako je došao do tih šokantnih podataka koji su u to vrijeme zvučali nestvarno.

Sve je počelo 1. travnja 1995., kada je na naslovnici dnevnog lista Oslobođenje objavljen tekst “Safari na Sarajevo”. Hodžić kaže kako je isprva pomislio da se radi o pretjerivanju ili mogućem sukobu obavještajnih službi. “Bio je miran dan, na snazi je bilo primirje. Pomislio sam da to možda nije istina,” govori. No samo nekoliko dana poslije, 5. travnja, dobio je zadatak izvještavati s obilježavanja treće godišnjice Vikićevih specijalaca na Skenderiji. Ondje ga je čekao Mustafa Hajrulahović Talijan, tadašnji zapovjednik specijalnih postrojbi MUP-a RBiH.

“Pitao sam ga što je s tim safarijem na Sarajevo. Rekao je da su to već podigli na razinu talijanske vlade. Pet dana nakon objave teksta već je uspio pokrenuti ozbiljnu proceduru, vjerojatno zahvaljujući svojim vezama u Italiji,” prisjeća se Hodžić. Talijan mu je tada objasnio kako su informacije koje su stizale bile zastrašujuće: strani državljani navodno su plaćali vojnicima na položajima oko Sarajeva da pucaju po civilima, a posebno jezikom ratnih monstruoznosti odzvanjao podatak da je ubojstvo djeteta postalo “vrijednija” vijest od ubijenog odraslog civila.

POTRESNA SVJEDOČANSTVA Talijani traži pomoć u istrazi o snajperistima u Sarajevu: Bogati plaćali da ubijaju civile?

Hodžić je svoje bilješke kasnije uključio u knjigu “Alija Izetbegović, službeno i neslužbeno”, a danas kaže kako su glasine o safari turistima tada kružile cijelim Sarajevom, no da se o njima nije previše javno govorilo. “Bilo je četrdesetak do pedeset snajperskih gnijezda oko grada. Ubijali su nas mnogi. Preživljavali smo kako smo mogli. Uvijek se postavljalo pitanje – je li to istina ili ne? Danas sam skloniji vjerovati da jest.”

U godinama koje su slijedile, nove informacije izranjale su na površinu, često još potresnije. Hodžić se prisjetio i prizora iz 1995. godine ispred hotela Holiday Inn. “Sve oko muzeja bilo je razrušeno. UNPROFOR-ov transporter stajao je u blizini. Vidio sam dvadesetak fotoreportera kako čekaju. Snajperisti su upravo ubili nekoga. Prošao sam pored njih, požurivali su me. Tada sam se pitao je li moguće da je postojala neka vrsta dogovora između pojedinih novinara i onih koji pucaju. Danas mi se čini da je i to moguće.”

Govoreći o vlastitom iskustvu preživljavanja pod snajperskom vatrom, kaže kako je strah na početku bio ogroman, ali je s vremenom postao dio ratne svakodnevnice. Ono što ga danas najviše brine jest pitanje pravde. “Plašim se da ni trideset godina poslije talijanski tužitelji neće imati dovoljno pisanih dokaza da bi obiteljima žrtava donijeli barem djelić satisfakcije.”

Priče o „safari turistima“, koje su u ratnom Sarajevu nekoć zvučale gotovo nevjerojatno, danas se sve češće potvrđuju kao mračan dio stvarnosti opsade – još jedan podsjetnik na neizmjernu brutalnost kojoj je grad bio izložen.