Na Baškim Oštarijama Prpa se rodio u obitelji stočara. Do 15. godine živio je na visoravni čuvajući ovce. Odselio se u Zagreb, a Domovinski rat ga je vratio u rodno selo, koje je branio...
IMA STRUJU I VODU
Pustinjak s Velebita: 'Ništa mi ne fali, u spilji živim 20 godina'
Bio sam na Velebitu, a nisam vidio Prpu, k’o da nisam bio, tako znaju reći planinari koji se popnu na Baške Oštarije iznad Karlobaga, a u domu ne zateknu njezina domara Vladu Prpića zvanog Prpa (70).
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:23
Ako nisu razmijenili koju riječ s legendom Velebita, kao da su uzalud dolazili. A dobri duh te planine često sam luta njezinim vrletima, traži biljke, izgubljene rimske ceste, hrani životinje, markira planinarske staze ili slaže kamenje u “Prpa land art”. Prpa je druželjubiv čovjek, ali voli i samoću pa je dom ostavio sinu, a on se uputio na obližnje brdo te tamo sebi sagradio novi dom u polušpilji. Stari dom mu je postao preblizu civilizacije, a brdo kraj Dabarskih kukova, na koje se odselio, ima čarobnu energiju i širi spokoj.
Cijela priroda je moje platno
- Odavde poslije kiše mogu se jasno vidjeti talijanski Apenini, a ako zapuše bura, vidi se i Ancona. Pag i svi otoci ovog arhipelaga kao da su na dlanu. Napravio sam nekoliko mirila kao spomenik za neke drage ljude te podignuo kamena obilježja, a prijatelji i prijateljice koji me posjete formirali su kameni cvijet i sunce. Na padini slažem kamenje u obliku ženske figure, to će biti Vila Velebita. Nije još gotova jer moram silaziti u podnožje da je vidim, zapamtiti što želim izmijeniti, a onda se opet popeti gore da to i učinim. Pa opet dolje da vidim je li ispalo kako treba - smije se Prpa dok uživa u jesenskom suncu koje kupa pitome livade po padinama i visoku bjelogoricu kojoj su se krošnje tek počele mijenjati iz zelene u crvenu, žutu i nijanse smeđe.
Gorštak Prpa napisao je dvije knjige o flori Velebita i njezinim zmijama otrovnicama. Ima svoju metodu postupanja kod ugriza poskoka, koju je dobro naučio jer ga je ta otrovnica ugrizla dosad, kaže, barem desetak puta.
Poskoka na Velebitu ima svuda, ali najotrovnije i najopasnije europske ljutice su Prpini prijatelji. Rekao nam je da u slučaju ugriza trebamo razlikovati ubod i ugriz po količini ispuštenog otrova. No najvažnije je probiti vlastitu kožu i meso nečim oštrim kako bismo izvukli što više otrova u što kraćem vremenu, do pola minute.
- Imunološki zavod je imao najbolji protuotrov za poskoke, ali toga više nema. Sad je u uporabi neka talijanska varijanta koja nije dobra. Poskoci su prekrasne životinje. Nemalo puta sam im priskočio u pomoć kad je trebalo. Znao sam se spustiti u suhi bunar u kojem su zaglavili tražeći vodu. Donio bih ljestve, košaru i štap za hvatanje poskoka. Spustio bih se unutra, uhvatio ga, stavio u košaricu, pa ga preko konopa izvukao i pustio dvjestotinjak metara dalje, da opet ne upadne u zamku - priča Prpa.
Životinje su moji prijatelji
Velebitski istraživač često surađuje i s različitim institutima i fakultetima te je znanstvenicima vodič i suradnik kojemu ime završi u publikacijama kao koautoru.
- Prohodao sam Velebit uzduž i poprijeko, uključujući i svaku morsku uvalu u podnožju planine, a najbolji lijek za psihičke i fizičke probleme meni je hodanje do iznemoglosti. Tako sam dobro upoznao planinu pa je poznam kao svoj džep. Volim čitati pa znam oko 1500 latinskih naziva za biljke. Prije nekoliko godina pronašao sam cijelu trasu rimske ceste za koju se znalo da ovuda prolazi, ali ne i kuda. Tragove sam nalazio i po metar i pol iznad tla jer je zemlja erodirala pa su nekadašnji putevi bili zapravo iznad ovih današnjih. Sve je to dokumentirano. Zbilja se volim družiti s biljkama i životinjama, kao što su srne, risovi, medvjedi, vukovi, divlje svinje i ptice, a volim biti i sam u svojem društvu pa mi planina savršeno paše - kaže velebitski domar.
Na Baškim Oštarijama, baš u zaseoku Prpići, Prpa se rodio u obitelji stočara. Do 15. godine živio je na visoravni čuvajući ovce. Odselio se u Zagreb, a Domovinski rat ga je vratio u rodno selo, koje je branio.
Civilizacija? Ne, hvala...
Nakon rata se vratio za stalno domu svome. Sagradio si je drvenu kućicu, a kako je stari planinarski dom stradao u požaru tijekom rata, planinari su malo po malo počeli dolaziti Prpi. Pa je on gradio nove i nove drvene šatore za spavanje i stvar je poprilično narasla, a Prpa je sebi našao novo utočište. Između dvije stijene montirao je krov, doveo vodu tekućicu, koja se zimi ne ledi jer je ukopana u zemlju, a njome se služi preko pipe, kao da je usred grada.
Štoviše, u pećini ima i toplu vodu koju grije preko solarnih panela na padini brda, a ima i struju pa može čitati dugo u noć. Koliko metara drva potroši zimi, ne može ni pretpostaviti jer se vatra u njegovu “brlogu” nikad ne gasi. Pokraj vrata uvijek drži zidarsku žlicu špatulu jer ga preko noći snijeg zna zatrpati do krova pa se ujutro mora malo po malo otkopavati. Oštra velebitska zima tako mu je 2012. godine debelo preko krova zatrpala stari Renault četvorku, pa tri mjeseca nije znao gdje mu je limeni ljubimac.
Posjetio ga i medvjed
Prije tri godine, na 140. obljetnicu Hrvatskog planinarskog saveza i 80. obljetnicu gradnje Premužićeve staze na Velebitu, Prpa je sa svojim planinarskim društvom organizirao utrku Premužićevom stazom u samo jednom danu. Staza je dugačka gotovo 60 kilometara i planinarima obično trebaju tri dana da je pređu.
- To je bilo prvi put da smo organizirali nešto takvo i ljudi su završavali put obično za 15 sati. Od tada ljudi ruše rekorde. Ove godine je planinar došao sav krvav, ali je prešišao lanjski rekord. Staza je zapuštena i vapi za obnovom, a u nekim dijelovima ima medvjeda, dok poskoka ima svugdje. Kad naletiš na medvjeda, moraš se umiriti jer bježanje od njega nema nikakvog smisla. Stari ljudi su znali leći na zemlju da medvjed odustane od napada. Susreta je bilo, ali napada ipak nije - kaže Prpa, kojega su medvjedi dosad posjetili samo jednom.
Pitali smo ga postoji li ikakva šansa da se vrati u Zagreb.
- Ni u ludilu ni na mukama, nipošto! - “ispalio” je velebitski vilenjak.
- Tu sam sretan. Volim se družiti sa životinjama, a volim biti i sam u svojem društvu - rekao nam je simpatični domar.
Na planini mu, kaže, nije dosadno, jer uvijek ima nekog posla.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
00:23
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
