Rajić: "Što si stajao u krivom redu kad su se dijelile firme!"

Bilo je to sredinom devedesetih. Franjo Tuđman je na Pantovčak pozvao sve ključne aktere domaće ekonomije. U nekadašnjoj Titovoj rezidenciji nekoliko ministara i vodstvo HNB-a uz, naravno, samog Tuđmana sastalo se s odabranicima kojima je povjereno vlasništvo nad nekadašnjim društvenim tvrtkama koje su promjenom sistema najprije pretvorene u državne, pa potom podobnima jeftino prodane, odnosno predane, piše Goran Borković za tjednik Express.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:54

Video: 24sata/pixsell

Bili su tamo, kaže naš sugovornik, Ivica Todorić, Luka Rajić, Miroslav Kutle, Josip Gucić..., svi oni koji su odredili sudbinu Hrvatske, a čije posljedice osjećamo i danas.

Među prvima se za riječ javio upravo Todorić. Počeo je jadikovku kako se muči s nelikvidnošću, kako njegovim tvrtkama kronično nedostaje novca, da ga banke ignoriraju, da mu država treba pomoći jer da je on preuzeo odgovornost i spasio tisuće i tisuće radnih mjesta. Sve skupa, kao da ga danas slušamo.

Luka Rajić, bivši vlasnik Dukata, neko vrijeme ga je mirno slušao, a kako se međusobno nisu podnosili, nije dugo izdržao: “Pa zašto ste uzeli sve te tvrtke? Evo, zašto ste kupili drvnu tvrtku DIP Turopolje?”.

Todorić Rajiću: 'Lako je tebi, ti si dobio mlijeko'

“Pa upravo zato što imam problema s deviznim pravima”, nervozno mu je odgovorio Todorić.

“Zašto niste jednostavno kupili devizna prava umjesto što se krcate s poduzećima?”, nastavio je Rajić, koji se zadovoljio s Dukatom i nije želio širiti svoje poslovanje na druge kompanije.

“Lako je tebi. Ti si dobio mlijeko”, zavapio je Todorić.

“A tko ti je kriv kad si stajao u krivom redu kad se dijelilo”, zaključio je Rajić, koji je svoj “jadni” Dukat prije puno desetljeće prodao francuskom Lactalisu za 280 milijuna eura, koliko banke sad pumpaju u Agrokor kao prvu slamku spasa.

Upravo je ova anegdota najbolja ilustracija načina na koji se vodila hrvatska ekonomija devedesetih.

Drugi sugovornik prepričao nam je još jednu iz koje možemo iščitati kako je Todorić riješio problem likvidnosti koji ga je - vidimo danas - na kraju ipak došao glave.

“Kad je kupio Unikonzum, obavijestio je sve dobavljače da mu ne pada na pamet platiti postojeće dugove, ali da će zato u roku od petnaest dana plaćati račune koje je on napravio. Neki su pristali, neki ne. Tako se razgovoralo u to vrijeme, ali isti poslovni koncept, isti model, traje i danas. 
Reakcija HNB-a, koji je sad otkrio da dobro zna što se događa s javnim novcem, upućuje na to da bi stvari mogle postati dramatičnije nego što slutimo. Jasno, bilo je oportunije držati jezik za zubima nego lajati. Sad se situacija promijenila, nestalo je novca, pa sad svi cvile. Bojim se da im je kasno. Hrvatska će se nakon ove krize definitivno promijeniti i ništa više neće biti kako je bilo“, objašnjava naš sugovornik.

I uistinu, nakon propasti Agrokora ništa više neće biti isto.

Krah najvećega koncerna na simboličkoj razini označit će i definitivni kraj tajkunskog razdoblja i tranzicije iz 20. u 21. stoljeće. Prve dvije krize, najprije onu “azijsku”, s kraja devedesetih godina, kad su kamate išle u nebo, pa onu “američku” deset godina kasnije, koja je Hrvatskoj u tolikoj mjeri srozala BDP da ga još nije dosegnula, preživjeli su rijetki. Od svih onih silnih tajkuna i prvaka privatizacije na sceni ih je ostalo tek nekoliko: Vindija i Franck, koji se nekako održavaju, i pokoji tajkun tipa Rajića, koji je na vrijeme prodao tvrtku.

Ova treća, Agrokorova kriza, prva koja je došla iz Hrvatske, koja nije “uvozna”, mogla bi imati također stravične posljedice, prije svega na zaposlenike koji rade u Agrokoru ili su vezani za njega, ali i na cijelu državu.

Bit će gadno kad se otvore sve Pandorine kutije

Nije popularno, ali možda ipak nije na odmet podsjetiti kako je to izgledalo 2009. godine, što je u novoobjavljenoj knjizi “Slom Hrvatske 2009.” sabrao novinar i publicist Ratko Bošković: osobna potrošnja pala ja za 8,5 posto, što je kao da cijeli jedan mjesec u godinu dana niti jedan hrvatski građanin nije potrošio niti jednu lipu, a izvoz je pao 20 posto, što je, ako se opet poslužimo paralelom, jednako kao da u 75 od 365 dana nitko u inozemstvu nije zaradio ni centa, bilo eurskog bilo dolarskog.

Kad se sve sumira, kriza s dvostrukim dnom s kraja prošlog desetljeća oduzela je hrvatskoj ekonomiji između jedne petine i jedne trećine aktivnosti, ovisno o sektoru, a ova koja nam kuca na vrata može biti jednaka, ako ne i teža kad se otvore sve Pandorine kutije iz kojih će iskakati računi na naplatu tako dobro skriveni u vrijeme ovakve “hazard-ekonomije”, temeljene na Ponzijevoj piramidalnoj shemi po kojoj netko uvijek ostaje kratkih gaća.