Rapski 'Kišni čovjek': Zovu ga Perica, ima tek plastičnu čašu

Kad je Perica Matas, a to ime mu je dalo bolničko osoblje, pronađen prije 36 godina, splitska ga je policija prvi put pokušala identificirati. Tada su ga fotografirali, uzeli mu otiske prstiju, ali identifikacija nije dala nikakve rezultate.

U godinama koje su slijedile iz rapske bolnice je upućeno više zahtjeva da se mladiću još koji put pokuša utvrditi identitet, ali pomaka nije bilo.

Nasreću, premda nisu bili ispunjeni formalni zahtjevi (a baš je utvrđivanje identiteta ključan i prvi korak), Perici je tadašnji Republički komitet za zdravstvo i socijalnu zaštitu, nakon upornih zahtjeva iz rapske bolnice, ipak omogućio zdravstveno osiguranje na račun države.

Nažalost, Perica Matas je u međuvremenu opet ostao bez zdravstvenog osiguranja i trenutačno ga nema, a neizvjestan je i nastavak njegova boravka u bolnici. 

Gordana Valenta, načelnica sektora za upravne poslove MUP-a, posve je ozbiljno u dopisu poručila da se za utvrđivanje identiteta treba obratiti primorsko-goranskoj krim-policiji.

Jasno je da posao oko utvrđivanja identiteta, što je prvi korak koji treba poduzeti da bi se pomoglo čovjeku, mora obaviti policija. Što ona radi punih 36 godina? “MUP provodi mjere utvrđivanja identiteta i provjere”, odgovoreno nam je iz Ureda za odnose s javnošću, uz napomenu da MUP nije nadležan za upis građana u državne matice, odnosno postupak utvrđivanja osobnog imena.

Policija puno puta dolazila, ali sve uzalud..

Helena Grubišić, socijalna radnica u Psihijatrijskoj bolnici Rab, kaže da u svojoj praksi, ali i izvan nje ovakav slučaj ne pamti.

- Da je netko toliko godina u nekoj sličnoj ustanovi još nisam ni čula i vjerujem da ni ne postoji sličan slučaj ovom našem. Duga je to priča o ovom čovjeku. U našu bolnicu je došao 9. rujna 1980. godine. Tada je naveden kao NN muška osoba, nepoznatog imena, datuma rođenja i adrese. Kasnije je postao Perica Matas. To nije njegovo ime. Nazvali smo ga tim imenom ovdje u bolnici jer je jedno vrijeme u bolnici liječen pacijent koji je tvrdio da ga pozna i da je on zapravo njegov sumještanin Perica Matas iz Lećevice. Provjerom se ispostavilo da to nije točno, ali mu je to neslužbeno ime ostalo kao interno, bolničko... On se odaziva na ime Perica jer se već navikao da ga svi zovu tako. Perica je inače neartikuliranog govora, ne može razgovjetno izgovarati riječi, iako smo ga mi u bolnici naučili ponešto i govoriti, a i sad ga puno bolje razumijemo.

Kad je došao do nas, imao je između 16 i 18 godina, to je bila neslužbena procjena njegove dobi, i s njim se nije mogao uspostaviti suvisao kontakt. Nisu se od njega mogli dobiti nikakvi osobni podaci. Godinama smo se dopisivali s drniškim centrom za socijalnu skrb, ali ni oni nam nisu mogli puno pomoći zbog administrativnih prepreka. Obraćali smo se matičnim uredima, policiji, prolazile su godine, pisali smo Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu socijalne politike i mladih, a oni nas vraćali na policiju i tako u krug. - priča socijalna radnica Helena Grubišić

Kaže da je lokalna policija puno puta dolazila, uzimala otiske prstiju uzorke za DNK, fotografirali ga, ali nikad se ništa nije utvrdilo o njemu.

- Čini mi se da policija nije nikad javno objavila njegovu fotografiju, da ga netko možda prepozna. Od policije nikad nikakav konkretan odgovor nismo dobivali. Opet su nedavno u srpnju djelatnici PP-a Rab došli kod nas u bolnicu i fotografirali Pericu, uzimali otiske, što su činili i prijašnjih godina bez ikakva učinka i rezultata. Po mojem mišljenju, njemu je trebalo prestati utvrđivati i tragati za identitetom ako mu se ne može utvrditi, nego mu se formalno trebao odrediti novi identitet i krenuti od početka.

Pa nije valjda Perica prva osoba i prvi slučaj da ne zna tko je, kako se zove, kad je rođen i otkud je. Međutim, nas kao bolnicu sustav je uvijek vraćao i vraća na isto. Svaki put kad smo se bilo kome obratili za pomoć, uvijek su nas uputili da se opet i opet obratimo policiji radi utvrđivanja identiteta. I tako se stalno vrtimo u krug. Mislim da je u ovom čudnom slučaju ključni problem u defektnosti administracije. Za te institucije Perica je, nažalost, samo NN, nepoznat netko. Perica nema nikakve prihode i on ne može brinuti sam o sebi. Mi smo našem Perici obitelj i prijatelji, ovo mu je zapravo dom jer on i ne zna za drugi. On punih 36 godina nije napravio ni jedan korak izvan dvorišta Psihijatrijske bolnice Rab.

'Komunikativan i na neki način pun života'

U rapsku bolnicu dolaze pacijante iz čitave zemlje, pa i iz kraja u kojemu je Perica nađen. Premda su neki tvrdili da znaju tko je, ispostavilo se da su sve te informacije bilo pogrešne, nevjerodostojne.

- Nikad nam nitko nije dao neku korisnu informaciju o njemu. Kad bi on bio zdrav i mogao nešto reći o sebi, bilo bi lakše, no ovako je vrlo teško. Njega kad pitate, Perice gdje ti je kuća, on odgovori, ovdje u Kamporu, misleći na bolnicu jer i ne zna za ništa drugo. U bolničkoj kantini stoji šalica s natpisom ‘Za Peru’. U čaši svi ostave pokoju kunu za njega. Perica, jasno, dobiva i redovite bolničke obroke - priča o bezimenom čovjeku socijalna radnica Helena Grubišić.

Sanja Katalinić, psihijatrica rapske bolnice, o Perici kaže:

- Uvijek je nasmijan, jednostavan. Komunikativan. Voli cure i rado komunicira sa ženskim osobama. Nije agresivan. Surađuje, a kad mu se nešto kaže, to i odradi. Jasno, bilo kakve ozbiljnije obaveze ili nekav ozbiljniji rad za njega predstavljaju teži problem. A na neki svoj način pun je života.

'On je postao dio nas'

On nije nesretan ovdje kod nas, pa za drugo i ne zna. Ima sve što mu treba. Voli skretati pozornost na sebe, ponekad se iz čista mira sruši na pod. Onaj tko ga ne poznaje mislio bi da mu je pozlilo, a on se zapravo ponaša kao dijete. Nekad privlači pozornost žaleći se da ga boli zub ili glava. Zapravo je jako drag. Novu godinu, Božić i ine blagdane slavi zajedno s ostalim pacijentima. On mora imati određenu pomoć u njezi, održavanju higijene, na što ga se mora poticati.

Ne može se sam obrijati, na primjer. No mislim da bi mu se stanje značajno pogoršalo nakon ovoliko godina provedenih u našoj bolnici i da bi to za njega bilo jako loše. Osobe s takvim problemima su navikle na određenu rutinu i kad se ta rutina poremeti, stanje im se psihički pogorša. On je jednostavno tu dio nas. I to nevjerojatnih 36 godina! I kad čovjek proučava sva ta dopisivanja, prepisivanja, svu tu papirologiju o njegovu identitetu, shvatiš da tih 36 godina nikome nije stalo do njega. A i on je bio nečije dijete. I eto, čije, to se ne zna. Ostavljen je negdje, pretpostavljam. Ako je nađen u adolescenciji gotovo kao formirana osoba, negdje je živio. Da se netko stvarno zainteresirao za ovaj slučaj, to bi se davno riješilo - govori nam ogorčeno Sanja Katalinić, psihijatrica iz rapske bolnice.

Kakav je svijet Perica ostavio iz sebe?

Pericu su našli u doba kad su zbog nestašice goriva auti smjeli na cestu ovisno o broju tablice (parnom ili neparnom)

Dio 1980. prošao je u izvještajima o Titovu zdravstvenom stanju do njegove smrti 4. svibnja. No osim toga, te su godine mediji “vrištali” o procvatu izvoza, kao i o velikoj potražnji radnika iz Jugoslavije u inozemstvu.

U novinama iz tog doba nismo našli nikakav tekst o nestanku mladića iz Drniša. No bilo je to vrijeme kada su novine pisale o tinejdžeru koji je iz zabave preveo knjigu “Marx za početnike”. Upravo je zahvaljujući tome učenik iz Beograda Dušan Vranić (17) postao medijska zvijezda. Rekao je kako je Marxa “preveo za svoju dušu”. U medijima su hvalili Jugoslaviju kao jedinu zemlju koja u Francuskoj ima socijalnog radnika. Pravnik Bogoljub Vugdelić u Parizu je pomagao zemljacima u prilagodbi ili povratku kući.

Ujedno se radilo na obuzdavanju zaduživanja, a kao objašnjenje ponuđeno je to da je Jugoslavija u nekoliko godina uvezla 10 milijuna dolara opreme iz inozemstva i da je to točka na uvoznu politiku. Zbog navale turista mahnito su se otvarali poštanski uredi. Svjetski mediji prenosili su sirijsko-izraelske borbe u Libanonu. U međuvremenu je Hrvatska dobila “Titov most”, danas poznat kao Krčki most, koji povezuje otok Krk s kopnom. Cijena nafte rasla je svaka tri mjeseca. Mnogi se sjećaju kako se nisu mogli svaki dan voziti autom na posao. Vozilo se s obzirom na paran ili neparan broj registracije. Time je i promet bio “rjeđi”.