Razbijene prozore pokrivaju dekama, krov im prokišnjava: 'U svakoj sobi su nam kante...'

Krov nam prokišnjava, prozori su razbijeni, a grijemo se samo preko jedne peći u kuhinji. Najgore je što nemamo ni zdravlja, govori nam uplakana Jasminka Marijanović (52), koja boluje već 12 godina od epilepsije, a bolest postaje sve teža.

Živi u Slokovcu kraj Ludbrega sa sinom Damjanom (22), koji uz anksioznost i depresiju boluje od srčane bolesti. Donedavno su se smrzavali i bez te peći, ali im je Grad Ludbreg pomogao u nabavi materijala za popravak dimnjaka.

POGLEDAJTE VIDEO: 

Pokretanje videa...

VIDEO

Jasminka i Damjan Marijanović: Razbijene prozore pokrivaju dekama, a nemaju niti za hranu | Video: KanalRi

- On ujutro popije hrpu lijekova, od kojih mora ležati velik dio dana. Odijevamo debelu odjeću, pokrivamo se s više deka, a bez dimnjaka nismo mogli niti kuhati. Nakon što platimo režije, hrana koju kupimo ode nam za tri dana - očajna je njegova majka, koja zbog bolesti više nije u stanju raditi.

Damjan je većinu našeg posjeta promatrao šutke. Tata mu je umro prije pet godina od raka.

- Dok je suprug bio živ, donekle smo preživljavali. Radio je na gradilištu u Njemačkoj do kraja, dok ga bolest nije shrvala. Većinom se liječio tamo, a kad se bližio kraj, vratio se u Hrvatsku da vidi unuka, kojeg smo bili krstili, pa je u Njemačkoj odbio sve terapije. Htio se oprostiti od djece - govori nam Jasminka, koja uz Damjana ima dvije kćeri te sina.

I ona je prije radila na šest mjesta, no bolest joj se pogoršala. Plačući nam govori da je otac proveo samo tjedan dana u kući prije nego što su ga odvezli u bolnicu. Nije više htio da ga posjećuju jer bi mu bilo sve teže, a ondje je i preminuo. Unuka je, kako kaže, u prve četiri godine sama podigla jer joj je mlađa kći pretrpjela oštećenja pri porođaju, a starija će možda trebati i na operaciju srca. Sad su u nekad punijoj i toplijoj kućici, nimalo zdraviji, ostali samo ona i Damjan.

- Često mi zna pozliti kad idem biciklom u Ludbreg. Ako negdje ne sjednem, brzo se srušim i ne znam gdje sam - opisuje nam Jasminka.

- Meni je vrlo teško ići po mamu jer nemam otkud platiti vozački. Tad moram ići po nju biciklom. Od socijalnog dobijem 600 kuna, a to nam sve ode na hranu - uspio nam je reći Damjan.

Uz neimaštinu u kojoj žive, Damjanu ipak najteže pada što ne može pomoći majci kako bi želio.

- Najveća želja mi je položiti vozački da mogu autom ići po mamu kad joj pozli na ulici - dodao je.

- Pazimo jedno na drugo koliko možemo. On meni i ja njemu kad nam pozli. Najteže je kad ostanemo bez hrane. Neke kolegice znaju nam pomoći, donesu mi hranu za malog da ne bude gladan. Jedna od njih organizirala nam je i akciju doniranja - susprežući suze govori nam Damjanova majka pokazujući nam dvije vrećice lijekova koje ona i sin svakodnevno piju. Kako nam kaže, kada Damjana zaboli srce, nekad mora intervenirati i Hitna.

- Počelo je prokišnjavati i pokraj struje, pa moramo micati kablove jer po cijeloj kući bude voda, stavljamo kante. U Damjanovoj sobi prozori su razbijeni, umjesto zavjesa stavljamo više deka da ne ulazi hladnoća. Nasred kuhinje popucale su nam sve pločice, koje smo pokrili tepihom - opisuje nam njegova majka tešku i opasnu situaciju u kući.

- Mama, ja sam gladan, nešto bih jeo - slomila se Jasminka prepričavajući nam situaciju kad je sin pita za hranu.

- Bojim se svega, da jednog dana ne dođe do najgoreg. Suprug mi jako fali, iako je već peta godina otkad ga nema. Teško mi je samoj s njim, a i bojim se svaki put kad pozli njemu ili meni. Bojimo se ove zime, s drvima smo vrlo slabi - pokazuje nam hrpicu u dvorištu koja bi im trebala trajati cijelu zimu, a za kuću u ovakvom stanju možda neće biti dovoljno ni za tjedan dana.