Rusi još imaju traume od finske 'Bijele smrti': Precizan i strpljiv, ubio je 500 Sovjeta za 100 dana

Samo tri mjeseca nakon što je Njemačka napala Poljsku, Staljin je napao Finsku. Mislio je, da će nadmoćan u tehnici i ljudstvu sve vrlo brzo završiti i da će Finsku vratiti po okrilje Rusije, ali se prevario.

Finska je, naime, od početka 19. stoljeća bila autonomna država u sastavu Ruskog carstva.

Izbijanjem Prvog svjetskog rata i raspadom carske Rusije situacija se promijenila. Finska je iskoristila  trenutnu situaciju i u prosincu 1917. proglasila nezavisnost. Nova boljševička ruska vlada bila je još slaba, prijetio joj je građanski rat, pa je priznala finsku nezavisnost. 

Staljin ju je, međutim, 1939. odlučio vratiti nazad u svoje boljševičko carstvo ne sumnjajući u uspjeh.

Sovjetske snage jesu bile tri do četiri puta brojnije u ljudstvu, 200-tinjak puta brojnije u tenkovima i tridesetak puta brojnije u zrakoplovima. No Finci su, bez da su dobili ikakvu pomoć od drugih zemalja, uspjeli uspješno odupirati ruskoj invaziji znatno duže nego što su to Rusi očekivali. Zbog pokrenutog rata, SSSR je u prosincu 1939. godine izbačen iz Lige naroda.

Sovjeti osvojili dio teritorija ali uz ogromne gubitke

Jedan od razloga Staljinovog neuspjeha je zasigurno i to što je 1937. godine Crvena armija pretrpjela veliku čistku što ju je bitno oslabilo te značajno smanjilo vojni moral i učinkovitost prije samog rata. Više od 50  posto vojnih časnika je pogubljeno, uključujući tu većinu s najvišim vojnim činovima, nakon čega je Crvena armija ostala s neobrazovanim i neiskusnim visokim časničkim kadrom. 

Finci su odolijevali sve do ožujka 1940. godine kada je sklopljen Moskovski mirovni sporazum. Finci su ipak dio teritorija, točnije 11 posto, morali prepustiti Rusima. Osim toga prepustili su im i 30 posto svojih industrijskih kapaciteta. 

U Crvenoj armiji je poginulo i nestalo bez traga 80 tisuća ljudi, a skoro 200 tisuća ljudi je ranjeno. Za 105 dana rata na strani Finske je  poginulo 26 tisuća ljudi, a ranjeno je oko 40 tisuća.

No, sovjetski gubici u ovom ratu bili su nevjerojatno veliki zbog čega je opao i međunarodni vojni ugled Sovjetskog saveza.

Kolike je strašne gubitke Crvena armija pretrpjela najbolje je opisao jedan ruski general riječima : "Zauzeli smo zemlje samo toliko da možemo tek zakopati svoje poginule". 

Držao snijeg u ustima kako ga para od daha ne bi odala

Tijekom Zimskog rata finski borac koji se najviše istaknuo u borbama protiv Crvene armije bio je  Simo Häyhä kojeg su Rusi prozvali "Bijela Smrt". Bio je nezaustavljiv, poznat po savršenoj preciznosti i spretnosti u ubijanju.

Häyhä je u manje od 100 dana ubio 505 vojnika Sovjeta. Ta brojka je potvrđena, ali ukoliko se računaju i nepotvrđene smrti, broj poginulih pod hitcima ovog Finca penje se i do 542. 

Prije nego je postao vojnik bio seljak i strastveni lovac i živio u kući punoj lovačkih trofeja. Taktike koje je koristio u lovu primijenio je i u ratu. Ispred sebe bi uvijek utabao snijeg kako se ne bi raspršio prilikom pucanja i pritom odao njegov položaj. 

Skrivajući se po šumama po cijele dane je obučen u potpuno bijelo kamuflažno odijelo na temperaturama između -20°C i -40°C i s vrlo malo danjeg svijetla vrebao neprijateljske vojnike. 

Hladnoća mu nije smetala, a boreći se u ustima bi držao snijeg kako ga para od daha ne bi odala. 

Ništa mu nije bilo teško jer je od djetinjstva bio navikao na težak rad, odricanje i strpljivost. Kao dijete radio je na farmi u selu blizu finsko-ruske granice. Živeći s prirodom u finskoj divljini postao je tvrd, ali i strpljiv čovjek.

Ubijanje neprijatelja tretirao kao i lov

Neslužbeni izvori tvrde da je 34- godišnji Häyhä ubio preko 800 neprijateljskih vojnika jer osim što je bio spretan sa snajperom odlično se služio i sa strojnicom Suomi KP/-31. Häyhä je čovjek koji je najbrže u povijesti finske vojske napredovao od čina vodnika do čina poručnika.

Simo, koji je koliko vremena proveo na prvoj crti, kazao je da nikad nije bio uplašen. On je ubijanje neprijatelja tretirao kao i lov i samo je razmišljao o novim načinima i taktikama kako ostati uvijek dobro sakriven, kako zavarati neprijatelja, kako ih likvidirati što više. O strahu nije razmišljao..

Njegovi suborci oslanjali su se dosta i na njegovu memoriju kod pamćenja terena jer on je još kao lovac znao kako čitati i koristiti teren. Simo je bio majstor u iskorištavanju terena kao bojnog polja u svoju korist. Također, vještinu koju je naučio kao lovac bila je i sposobnost procjenjivanja udaljenosti. Njegova procjena je u većini slučajeva bila gotovo savršena.

 Također je znao savršeno procijeniti učinke vjetra i kiše na pucanje i uvjete u šumi. Jednostavno, Simo je razumio i shvaćao sve što se događa oko njega. Puno je češće i brže nego ostali vojnici čistio svoje oružje. Tijekom noći znao bi se temeljito pripremati, a njegovo ponašanje su znali nazivati opsesivnim jer je bio potpuno predan poslu. 

Bio je teško ranjen, ali je čudom preživio

Hladnokrvnog Finca neprijatelj je nekoliko puta pokušavao ubiti. Bezuspješno. Najprije su ga pokušavali snajperima, kasnije  su šume u kojima se skrivio izložene masovnom artiljerijskom bombardiranju. Šrapneli su poderali njegov kaput, ali je Häyhä prošao bez većih ozljeda. Simo je, činilo se, bilo neuništiv.  Ipak, uspjeli su ga raniti. Tijekom zasjede pogođen je metkom u čeljust. Mislili su da su ga ubili. Vidjeli su kako nepomično leži i kako mu je glava puna krvi.

Ostavili su ga da leži u snijegu. Njegovi suborci su ga pronašli i ostali šokirani kad su vidjeli da mu je pola obraza otkinuo metak te da mu visi cijela lijeva strana glave. Ali, bio je živ. Nakon šest dana se osvijestio i to baš 13. ožujka na dan potpisivanja primirja između Rusije i Finske. Područje koje je branio Häyhä s drugim vojnicima, Sovjeti nikada nisu osvojili. 

Nakon završetka Zimskog rata trebalo mu je nekoliko godina da se potpuno oporavi.

Nakon toga se posvetio svojoj strasti - lovu na jelene i uzgoju pasa. Nakon rata je postao poznati uzgajač pasa koji je često lovio i sa finskim predsjednikom.

U Finskoj je do kraja života ostao slavna ličnost, ali on je uvijek čuvao svoju privatnost. Prošao je čak 26 operacija čeljusti, a njegov govor nikad nije bio u potpunosti obnovljen.
Kad su ga 1998. godine pitali čemu duguje svoj uspjeh kao snajperist na što je jednostavno odgovorio: "Vježbi!". A na pitanje žali li za ljudima koje je ubio kazao je: "Radio sam ono što su mi rekli najbolje što sam znao."

Umro je 1. travnja 2002. godine. Imao je 96 godina.