S četnikom igrala 'ruski rulet': Molila sam da je metak u cijevi

Vukovarska braniteljica Mira Vrdoljak čvrsto stisnutih dlanova stajala je ispred željeznih vrata improviziranog logora Stajićevo u Memorijalnom centru Domovinskog rata u Vukovaru. Nije htjela ući. Ne želi da je na taj logor išta podsjeća. Ipak, ušla je. Pokrila rukama lice. 

- Isti je. Ta slama dolje, te deke, mrak - izustila je Mira, koja je u Stajićevu provela devet mjeseci zatočeništva, mučenja i zlostavljanja samo zato što je nosila uniformu.

- Vraćanje u prošlost uvijek mi uzme pet dana života - tiho izusti dok je nagovaramo na ispovijed iz tih ratnih dana.

S početkom rata u Vukovaru Mira je imala supruga i dvoje male djece. Radila je tvornici Borovo. Politika je nije zanimala, ali nakon što su u Borovu Selu ubijeni hrvatski redarstvenici, shvatila je da Hrvatsku treba braniti i da sama treba odrediti svoju ulogu u tome. Bio je lipanj 1991. godine kad se odlučila prijaviti u policiju, u kojoj je već bio njezin brat.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:48

- Djecu sam odvela na sigurno kod roditelja u selo Nijemce. Moja kuća je bila zadnja na Adici. Došli su naši gardisti i pitali može li u mojoj kući biti zapovjedništvo. Dala sam im kuću te im se pridružila. U međuvremenu sam položila tečaj pružanja hitne medicinske pomoći koji je držao dr. Njavro. Potpisala sam ugovor o pripadnosti ZNG-u, 3. brigada, 4. bojna. Bilo nas je osam žena u ZNG-u. Prošle smo neku obuku tipa: ‘Ovo je kalašnjikov, ovdje se zakoči, otkoči, ovako se puca’, i to je to. Raspodijelili su nas na položaje. Moj je bio na Sajmištu. Bio je kolovoz, pucalo se po okolnim selima. Mi žene bile smo sanitet, ali kako smo držali dugačku liniju, a nije bilo dovoljno ljudi i oružja, i mi smo stražarile - prisjeća se Mira početaka rata. 

'Nismo se imali vremena bojati, razmišljati, stalno ideš dalje'

Njezin prvi ranjenik bio je čovjek koji je ostao bez nogu.

- Ležao je na cesti, granata mu je odsjekla noge. Užasnuta sam trčala prema njemu, granate su i dalje padale. Vremena nije bilo i morala sam se u tome svemu snaći. Sa mnom je bila Jelena koja je sanirala drugog ranjenika. Odbacili smo ih do bolnice. Tek kad smo se vratili nazad, osjetila sam strah, Osvijestila sam da sam bila vani tijekom granatiranja i da sam mogla poginuti - svjedoči Mira.

Tad je prelomila u sebi: ‘Htjela si biti gardista, sad jesi, tu si, šuti, trpi i radi’. To si je ponavljala i sljedećih mjeseci, sve do pada Vukovara. Kako su dani prolazili, sve se više pucalo, ranjenika je bilo sve više. Rane su bile svakojake i grozne: prostrijeli glave, pokidana utroba, otkinute noge...

- Sjećam se teško ranjene žene po koju smo došli u podrum. Dok sam je previjala, na vratima se pojavio četnik. Zurili smo jedno u drugo. U sekundi je nestao, dečki su ga zarobili. Tek kad smo ženu odveli, saznali smo da su četnici bili u kući do njezine. To su bili takvi dani, nismo se imali vremena bojati, razmišljati, stalno ideš dalje - svjedoči Mira. 

Imali su, kaže, dvije-tri motorole na koje su ih pozivali u pomoć gdje god je trebalo. Nikad nisu bile u podrumu, uvijek su bile iza postrojbe, pod vatrom, kao i svi njihovi suborci.

- Jelena i ja stalno smo bile na nekom isturenom položaju. Jednom su nas vidjeli u nekoj kući i gađali nas granatama. Kuća nam se srušila na glavu i jedva smo se puzajući izvukle. Pretrčale smo u drugu kuću, no i nju su nam srušili. Tad je Jelena ranjena i ja sam jedina ostala u postrojbi - dodaje Mira.

Njihov život se svodio na život od jutra do sutra. Nekad su u satu pale dvije granate, a nekad ih je stotinu zasulo grad.

'Kad je poginuo Petar Kačić, kao da sam izgubila brata'

- Dečki su mi vjerovali, osjećali su se sigurnije znajući da će im netko pomoći ako budu ranjeni. Stalno sam razmišljala o djeci, ali sam znala da kao što i ja sve to radim zbog ljudi, civila, vojnika, tako i neki vojnik to isto radi za moju djecu. Čuva ih. Najstrašnija mi je bila vijest da se i u Nijemcima vode borbe i da je selo palo. Nisam znala jesu li mi djeca dobro, jesu li živa, što mi je s roditeljima, sestrom i bratom te njihovom djecom. Vodila me misao da moram pomoći svojima u Vukovaru jer će netko drugi pomoći njima u Nijemcima - svjedoči Mira.

Suze su joj, otkriva, prvi put potekle kad je poginuo Petar Kačić, jedan od heroja Vukovara. A nije ga uopće dobro poznavala.

- Kačić i ja trčali smo po ranjenika pod mitraljeskom vatrom, čak sam i ja pucala po autu iz kojeg su nas gađali. Stavili smo ranjenika u neki auto i jurili. Odjednom smo završili pored ceste, jer je taj dio grada padao i stalno su nas gađali. Došli smo u bolnicu u autu koji je imao samo motor, kotače i nešto malo lima. Kad smo izašli, ljudi su mislili da smo svi ranjeni koliko smo bili krvavi. Izvadili smo ranjenika, vratili se i dva dana kasnije sam čula da je Kačić poginuo. Provela sam s njim tek pola sata u tom spašavanju ranjenika, ali me je njegova smrt baš pogodila, osjećala sam se kao da sam izgubila brata - prisjeća se Mira. 

Na jednom je ramenu nosila pušku, a na drugom torbu s medicinskom opremom. Vojna jakna bila joj je četiri broja veća pa je morala nositi i remen te teški RAP, opasač na kojem je nosila okvire za kalašnjikov i municiju. Dečki su joj govorili neka ni slučajno ne padne jer neće moći ustati. 

Ranjena je krajem listopada.

- Išla sam po ranjenika. Bio je u rovu na koji je pala granata i raznijela mu stopalo. Prvi put sam otišla bez RAP-a, a sa mnom je bio pokojni Miroslav Sablić Šljiva. Ušli smo u dio grada koji je već bio gotovo srušen. Trebali smo pretrčati cestu do punkta gdje je bio ranjenik. No četnici su nas vidjeli i ispalili granatu koja je pogodila kuću pored nas. Miroslav me gurnuo i poletjeli smo unazad. Samo sam osjetila da me je nešto udarilo u donji dio tijela. Trčali smo, a oni su nastavili pucati po nama. Sakrili smo se iza nekog ugla i rukom sam dodirnula mjesto gdje sam osjetila udarac. Dlan mi je bio krvav. I Miroslava su pogodili, ali spasio ga je RAP. Uletjeli smo u podrum u kojem je bilo nekoliko civila. Skinula sam uniformu, iz svoje torbe izvadila zavoje i govorila djevojci kako da mi zaustavi krvarenje. Ranjenika je netko drugi izvukao, mene su odveli u bolnicu gdje su mi pokušali izvaditi geler. Nisu uspjeli i nakon desetak dana vratila sam se na položaj. Kad me zapovjednik vidio na punktu, ugurao me u auto i odvezao u Borovo komerc. Ostavili su mi i pušku - govori Mira.

'U njihovim novinama pročitala da sam osuđena na smrt. Naslov je bio ‘Žena monstrum'

Nije imala mira, osjećala se kao miš u rupi. Htjela je na položaj. Kad joj se nakon nekog vremena pridružio i ranjeni Miroslav Sablić, planirali su se zajedno vratiti u postrojbu.

- Htjeli smo u Vukovar, ali nismo imali kako. Otišao je naći neki prijevoz i sljedeći dan je trebao doći po mene. Čekala sam ga dva dana. Ljutila sam se jer me prvi put negdje ostavio.  Kasnije sam čula da je s jednim dečkom našao neki top i otišao po streljivo, ali su upali u zasjedu. Uhitili su ih, mučili i ubili. Zapravo mi je na neki način spasio život - tužno kaže.

Grad je pao. Trebala je ići u proboj, ali je dogovor oko njega propao. Ostala je u komercu.

- Dogovarali su predaju, ali četnici su već došli. Kolega i ja jedini smo nosili uniformu te smo je skinuli da ne ugrozimo civile. Bila je krvava i odložila sam je, zajedno s puškom, u neki ugao. Obukla sam tanku sivu trenirku. Izašli smo, a među nama je bilo žena s malom djecom, starih ljudi sa štakama, ranjenika... Prizor vani bio je stravičan. Poredali su nas između obućare i komerca te vodili do Trpinjske ceste. Tu smo morali ući u autobuse. Moj je bio Šid trans - kaže Mira. 

Kolona ide do Borova Sela. Smjestili su ih u mjesnu zajednicu, a popisivale su ih žene iz Crvenog križa. Počela je prozivka. Neke žene bi se vratile, neke ne.

- Sjećam se jedne male Jelene. Tek je napunila 18 godina. Bila je s nama čak i kad su nam rekli da moramo ići iz Borova Sela. Ušli smo u bus. Sjele smo. U autobus je ušao mladi četnik. I pita: ‘Gdje je ona gardistkinja, nemoj da mi ona pobjegne’. Bila sam uvjerena da misli na mene. No došao je do Jelene, uhvatio je za ruku i izveo. Jelenu još nisu pronašli - kaže Mira.

Stali su u Dalju. Ljudi oko busa ljutito su mahali rukama, galamili. Neki muškarac traži ustašu Ivana Kapića i kune se da mu neće pobjeći. No u busu ga nema pa su krenuli dalje.

- U Novom Sadu u bus je ušla njihova milicija i odvela me. Žena koju znam iz Vukovara stoji ispred mene, upire prstom i kaže: ‘To je ta’. Odveli su me u neku prostoriju, tražili da napišem tko sam, što sam, da sam bila u gardi, na kojem sam položaju bila. Nakon tri sata odvezli su me u neko dvorište i strpali u zatvor. Neki ljudi pljuvali su po meni, vrijeđali me, prijetili. Ujutro su me odveli u drugu prostoriju. Ispred mene sjedi čovjek, nešto piše i odjednom kaže: ‘Kriva je’. Prijekim sudom osudili su me za oružanu pobunu. Kasnije sam u njihovim novinama pročitala da sam osuđena na smrt. Naslov teksta bio je ‘Žena monstrum’. Odveli su me u neki drugi zatvor - ubrzano priča Mira otkrivajući koliko je ova sjećanja uznemiruju.

S četnikom je igrala ruski rulet: 'Molila sam Boga da ima metak u cijevi pa da završi'

Nakon cjelonoćne vožnje, s dva isprebijana muškarca istovarili su je u mrak.

- Uveli su me u prostoriju koja je nalikovala štali s malom sijalicom na stropu. Vidjela sam slamu i zgurene ljude na podu. Neki muškarac naređuje da spustimo glavu i stavimo ruke na leđa. Istodobno je ljude udarao palicom po leđima. Snažno me gurnuo i pala sam. S lijeve strane vidjela sam ljude kako leže potrbuške u dva reda. Mislila sam da su mrtvi. S desne strane bili su poredani ljudi s rukama iznad glave. Tek kad sam legla, osjetila sam miris slame, sasušenog životinjskog izmeta, prašine... Vidjela sam da me gledaju nečije oči. Shvatila sam da su to živi ljudi. Neki dečko me tješio i šaptao da se smirim. Tek kasnije sam otkrila da se nalazim u logoru Stajićevo - niže Mira.

Uslijedili su mučni dani. Nije smjela promijeniti položaj, namjestiti se bez krvnikove dozvole.

- Kad on kaže da se može. onda se, kao, malo pomakneš. Odrveniš. Preko noći stalno nekoga prozivaju, odvode, vraćaju ga prebijenog, samo čuješ kako ga vuku kao vreću po tlu. Ljudi plaču, zapomažu. Oni stalno hodaju između. Tuku. Jedino što vidiš su čizme i hlače uniforme, to su bili rezervisti JNA - svjedoči Mira.

Prvi put jela je četiri dana nakon pada Vukovara. Pendrekom bi dobila i dok je stajala u redu za hranu. Obrok bi bio čaj i šnita kruha.

- Bila sam jedina žena. Nekad su me tjerali da hranim ljude koje su prebili. Nakon nekog vremena prebacili su me u logor Begejci. Strpali su me u sobu s 12 žena, ali nismo smjele razgovarati. Stalno su nas ispitivali, ispirali nam mozak, tjerali da priznamo da smo ubijale djecu, Srbe, prodavali njihove organe... Ako to ne napišeš, glavom ti udare o stol, šakom te nabiju u glavu, repetiraju pištolj u lice... Jedan je sa mnom igrao ruski rulet. Čula sam da povlači oroz, i onda škljocaj. I tako pet puta. Na kraju sam molila Boga da ima metak u cijevi samo da to završi - iskreno priznaje, pa nastavlja:

- Sjećam se stajanja u redu za ručak. Dobila sam hrenovčicu. Ženi ispred mene hrenovka je ispala iz ruke. Dotrčala je ofucana, gladna mačka i zgrabila je, no ta žena joj je iz usta otela hrenovku i pojela. Hrane su nam davali tek toliko da preživimo pa smo stalno bili gladni. Sve vrijeme bila je u trenirci u kojoj je izašla iz komerca. Gležnjače je morala izuti i hodati u čarapama koje su na tabanima već bile potpuno izderane. Tjednima se nije presvlačila ni kupala.

'Pustili iz logora sve žene osim mene i Senke'

- Prva je razmjena bila prosincu, ali ne moja. Pustili su sve žene. Osim mene i Senke. Prebacili su me u Sremsku Mitrovicu. Nas pet smjestili su u ćeliju od šest kvadrata.U njoj je bilo nešto poput WC školjke. Nakon pet mjeseci prvi sam se put okupala, ako se to može nazvati kupanje. Donijeli su mi kantu vode, koja je od silne hladnoće na vrhu bila zaleđena. Kad bi dolazio Međunarodni Crveni križ, prebijene bi sakrivali. Tek u siječnju sam upisana u Crveni križ te sam tad dobila poruku da su moji preživjeli i da su u Dugoj uvali - kaže Mira i priznaje da su joj u logoru govorili da mora surađivati jer će joj u protivnom ubiti djecu.

Nakon što su je razmijenili dugo se djeci bojala pokazati ljubav i dugo je skrivala osjećaje.

Nakon razmjene vratila se u 204. brigadu. Došla je u Vinkovce i pomogla oformiti 5. gardijsku brigadu. Nakon toga je ostala trudna s drugim suprugom, vukovarskim braniteljem.

- Svaki dan života, od ulaska u ZNG do danas, smatram Božjim darom, jer sam toliko puta za dlaku izbjegla smrt. Ovo malo života što mi je ostalo želim provesti sa suprugom i djecom u miru, bez stresa, bez vraćanja u prošlost. U Vukovar se nisam htjela vratiti. Živim u Vinkovcima koji nisu opterećeni nacionalnošću - zaključila je Mira Vrdoljak na rastanku.