Petar Duvnjak (37) diplomirani je pravnik kojeg je cijeli niz dijagnoza spriječio da uživa u životu. On i njegova majka žive teško, bore se. Uz malu pomoć, Petru bi se možda moglo ostvariti par skromnih snova
PETAR JE PRIKOVAN ZA KREVET
'Sanjam da opet izađem iz kuće u kojoj sam punih pet godina'
Priroda je Petrova (37) najveća strast. Njezine ljepote, njezin zvuk, svježina i boje još mu gore u sjećanju. Iako ju nije vidio pet godina, još pamti svaki detalj i sjeća se slobode i sreće koje je osjećao svaki put kad bi bio okružen njome. Danas je sva priroda koju vidi svedena na drvored topola koji vidi iz kreveta, kroz prozor svoje sobe na četvrtom katu zgrade u zagrebačkom Zapruđu. Čak se i tom drvoredu divi, a prozor baš nikad ne zatvara. A sve kako bi mogao udahnuti što više zraka, uživati u zelenilu krošanja čim više, čuti pjev ptica što bolje. Inače se guši, inače ne postoji.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
Za sreću bi mu bilo dovoljno tako malo. Tek da ga netko snažan, netko puno snažniji od njegove krhke majke Magdice (72) s kojom živi, strpa u invalidska kolica i provoza ga po kvartu. Petar sanja da se zaustave na osunčanoj terasi nekog kafića i naruči si kavu. Skroman je i samozatajan, bez imalo gorčine, a i najmanje ga sitnice vesele. Ali igrom slučaja, niti jednu od njih ne može si ostvariti.
Jedna od najvećih želja mi je istuširati se. Nisam se tuširao punih pet godina. Svaki dan mi mama nosi vodu u sobu i onda se perem mokrim ručnicima, rekao je Petar iz Zagreba.
Rođen je bez kisika (hipoksija), s malim izgledima da će se izvući živ nakon kome. Ipak se izvukao. Prvih nekoliko godina života često je provodio u bolnici i kod liječnika, no oko treće godine stanje se stabiliziralo i Petar je rastao normalno, sve do srednje škole.
- Imao sam oko 16 godina. Prelazio sam s ocem ulicu i samo odjednom osjetio strašnu nemoć i slabost te sam se srušio na ulicu. Pretrage u Klaićevoj bolnici pokazale su da mi treba operacija kičme zbog suženog spinalnog kanala u leđnoj moždini. No, operacija nije bila bezopasna te smo je u dogovoru s liječnicima, na neko vrijeme odgodili - kaže Petar. Magdica kima glavom, a stara joj sjećanja teško padaju. Do operacije je Petar upisao pravni fakultet i diplomirao s prosjekom ocjena 5,0. Osjećaj da će se srušiti javljao se i dalje, ali naučio je kontrolirati bolest. Čim bi ga počeo sustizati osjećaj slabosti i trnci u tijelu, brzo bi pronašao rukohvat ili sjeo i kad bi 'opasnost' prošla, nastavio bi dalje.
Na operaciji koju su tako dugo odgađali, kao da su se ostvarili svi strahovi Petra i Magdice. Povrijeđen mu je živac i od tada ne može hodati. U krevetu je gotovo pet godina. Prve dvije mogao je samo ležati, a zadnje dvije i pol može i sjesti. Ali s kreveta usred malenog sobička od tek nekoliko kvadrata, ne može nikuda. Već godinama nije bio čak ni do kuhinje. Osim jednom - i taj dan pamti kao predivan.
- Taman sam dobio novog fizijatra, golemog čovjeka od dva metra i vrlo snažnog. Bio je to prvi put da me netko uspio staviti u kolica i tada sam napravio 'krug' po kući. Bilo mi je super - kaže Petar. U međuvremenu je saznao da boluje i od dijabetesa. Noge koje ionako nije više pomicao, postale su pune rana. Tek što bi uz tešku muku zacijelila jedna, otvorila bi se druga. Liječnici su mu lijevu nogu htjeli u jednom trenutku i odrezati, ali Magdica se usprotivila.
- Odlučila sam se sama izboriti s njegovim ranama. Liječila sam ga prirodnim pripravcima. Nema što nisam probala i na kraju sam više, manje, uspjela. Vidite i samo da mu je noga sad relativno čista - ponosno će brižna majka, usput pregledavajući svaki centimetar kože na sinovoj nozi, kao da se boji da će joj nešto ključno još promaknuti.
Međutim, sve napisano, nije jedino što muči ovog diplomiranog pravnika. Naime, Petar jako slabo vidi. Tvrdi da ima oštećene očne živce, strabizam i dioptriju od minus 11 na jednom oku. Točnu dijagnozu mu, kažu, nikad nisu rekli. Ni na kakvom novom pregledu nije bio već godinama, a vid mu je svakim danom sve slabiji. Mladić koji je nekad uživao u beletristici i kojemu je majka posuđivala i po nekoliko knjiga tjedno, sada više ne čita uopće. Čak i s lećama koje nosi, naporno mu je čitati. Nije siguran bi li uopće mogao operirati oči s obzirom na dijabetes, ali volio bi, kaže, otići bar na preglede na kojima bi mu netko rekao što može očekivati.
- Jednom sam u bolnici zamolio da mi pregledaju oči, da mi naprave sve pretrage u jednom danu, na jednom mjestu, ali odbili su me. Rekli su mi da nisam tamo zbog očiju te da moram doći drugom prilikom. A ja nemam ni volje ni snage kad se sjetim koliko bih morao čekati jer čekam na svim pregledima bez obzira na to u kakvom se stanju nalazim. Ježim se i od pomisli koliko bi uopće truda trebao uložiti da dođem do bolnice i koliko bi to sve iscrpilo moju majku - tužno će Petar. Dane, kaže, provodi čitajući znanstvene članke s interneta ili pak gledajući dokumentarce. Pokušao je doznati bi li mu išta moglo pomoći da postane barem mrvicu pokretan.
- Otkrio sam lipogams, terapiju matičnim stanicama. To je jedan od načina na koji bi mi se zglobovi donjih ekstremiteta oporaviti, a uz to, matične stanice blagotvorno utječu i na dijabetes. Stvarno vidim spas u ovoj terapiji - kaže Petar. Problem je jedino što se u domaćim bolnicama tom postupku može podvrgnuti za 25.000 kuna, a jedan tretman najčešće nije dovoljan već bi ih trebao proći nekoliko. Drugo rješenje je, prema riječima liječnika, nova operacija. Petru je to zadnje na pameti s obzirom na to kako je prošla prethodna. I mama Magdica se užasava nove operacije. Ova majka heroj cijeli je život zapravo podredila sinu i suprugu koji je također bio godinama teško bolestan te je nedavno preminuo.
- Muž mi je prije smrti rekao: "Nemoj, molim te, otići i ti. Moraš ostati i brinuti se za našeg sina." I doista, trudim se ostati na nogama koliko mogu. I moj i Petrov najveći strah je da ja umrem pa da on završi u domu - u suzama će Magdica. Osim tog straha, Petar ima još jedan kojeg se užasava. A to je - potpuni gubitak vida. Ako se to dogodi, kaže, za njega više nema života.
- To bi bila kap koja bi prelila čašu. Ovako nepokretan, preživljavam samo zahvaljujući pogledu kojeg imam kroz ovaj prozor i čitanju zanimljivih stvari zbog kojih mi brže prolaze dani. Bez vida više ne bih imao ništa - kaže Petar.
Za Petrov je slučaj čuo i zagrebački ultramaratonac Mario Lovrić (41) koji je jučer trčao Lapovac Backyard Ultru te je za svaki pretrčani kilometar oko jezera Lapovac, uplatio pet kuna za Petra. Poručio je i da za svoj rođendan koji je bio uoči utrke, ne želi ništa te da bi mu najljepši poklon bio da se pomogne Petru.
Pozvao je sve koji mogu da doniraju novac za mladića. Račun na ime Petar Duvnjak otvoren je u HPB banci.
Podaci za donacije: HPB banka
Poziv na broj: 00 ili 99 – 111
Opis plaćanja: Donacija.
Swift kod za inozemstvo: HPBZHR2X
IBAN: HR6023900013290992869
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
