Sanjin je sanjao velike snove i većinu ih dohvatio. Bio je prije svega čovjek, prijatelj i kolega

Negdje početkom ljeta 2003. godine (ili je to bila 2002?) u gradsku rubriku „Jutarnjeg lista“ ušao je mršavi visoki dječak, crne rudlave kose i velikih plavih očiju. Bilo mu je 17 godina. Ne sjećam se tko ga je doveo, da li tadašnji glavni urednik Tomislav Wruss ili netko treći, ali netko ga je doveo i ostavio pored mog stola uz riječi: „Ovo je Sanjin, Španov sin, daj vidi da malo preko ljeta nešto radi…“

Pogledao sam dečka čija je neukrotiva kosa jasno podsjećala na lik Srđana Španovića, velikog novinara i reportera, nažalost prerano preminulog. Deal je bio da ostane koji tjedan ili mjesec prije nego ode na more. Ali već je nakon dan ili dva svima bilo jasno da će Sanjin ostati zauvijek. Sve ga je zanimalo. Svakog je htio upoznati. Svaki posao, pa i oni najdosadniji koje su svi izbjegavali, njemu je bio nova avantura. Gradske rubrike, u kojima su nekada počinjale novinarske karijere, sastojale su se od mnoštva posla koje je trebalo pregurati preko glave da bi se doguralo da „pravih“ novinarskih poslova – trebalo je ići na plac popisivati cijene, pred rodilište dočekati nove roditelje i njihovu bebu, upisivati popise rođenih, puknute cijevi, upisivati kazališni program, koncerte, tribine… Većina novih novinara sve je to obavljala da izgura, da savlada osnove zanata dok ne dođe red na „prave“ priče. Sanjin je sve te poslove radio kao da je riječ o najvećoj priči ikad. O životu samom. Svaki posao u redakciji, svaki izlazak na teren – bez obzira hoće li se iz najudaljenijeg zagrebačkog predgrađa vratiti sa pet redaka, velikom pričom ili praznih ruku - bila mu je nevjerojatna avantura. Jednostavno je volio novinarski posao i bio je stvoren za njega. Velikim je koracima preskakao stepenice u novinarskoj karijeri. I u dobi kada većina budućih novinara tek počinje on je već bio novinarsko ime.

Ako su ikome roditelji pogodili s imenom onda je to bio Sanjin. Sanjao je velike snove i većinu ih je dohvatio. Kao što se bacio na glavu u novinarstvo tako se bacao u stotine drugih stvari – punim srcem i punim plućima. Bez zadrške. Ako je ponekad i griješio, nikada nije griješio iz zle namjere. A nema novinara ili urednika koji ne griješi. Odnosno ima – oni koji ništa ne rade. A Sanjin je obožavao raditi. U stvari, Sanjinu sve to nikada i nije bio posao, njemu je to bila zabava, avantura, novi san koji treba dohvatiti. Pokretao je i sudjelovao u stotinama projekata i u većini njih bio uspješan. Ma koliko uspješan bio nije zaboravljao prijatelje, nikada prestao pokazivati poštovanje prema starijim kolegama bez obzira što je mnoge već odavno novinarski prerastao. To je ona fina razlika između uspješnih ljudi i ljudi koji su uspješni. Sanjin je prije svega bio čovjek, prijatelj, kolega. Mnogi od projekata i poslova u koje je Sanjin ulazio s novinarstvom su imali malo veze, ali Sanjin je uvijek ostajao uz novinarstvo. Bez obzira čime se bavio, bez obzira koliko to bilo uspješno, uvijek su ga svrbili prsti da napiše priču, napravi intervju, otkrije nešto…

Posljednji put sam se s njim čuo nedavno. Bio mu je rođendan (Sanjin nikada nije zaboravljao rođendane prijatelja i kolega, ma koliko dugo nekoga nije vidio ili čuo). Kao i uvijek, bio je pun planova i snova. Bio sam siguran da će ih dohvatiti…

Zbogom prijatelju.