Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Sedam dana preživjele u jami na -27: Nikad se nismo predale

Te 1985. godine, sestre su propale u jamu kod Širokog Brijega. Tjedan dana su se smrzavale u rupi punoj snijega. Jele su samo snijeg i tri žvakaće gume...

Foto: Antenam.net

Bila je nedjelja. Šima (18) i njezina sestra Draženka (16) iz Bogodola, sela na hercegovačkim uzvisinama 20-kilometara zapadno od Mostara, bile su na zimskom školskom raspustu.

POGLEDAJTE VIDEO:

[video: 1202022 / ]

Šima je te 1985. godine išla u četvrti razred srednje ekonomske škole, a njezina sestra Draženka treći gimnazije u Mostaru, smjer hortikulture.

Nebo je tih dana razveselilo djecu, djevojke i mladiće u Hercegovini. Pao je obilan snijeg u Mostaru, gradu mediteranske klime, u kojem je snijeg čest jednako kao u Splitu. Bilo ga je i na uzvisinama oko grada. Dok su druga djeca uživala u zimskim radostima, Šima i Draženka tog 6. siječnja 1985., te nedjelje, trebale su krenuti prigradskim autobusom prema Mostaru, k majci koja je čistila školu. Pomagale su joj u poslu. No snijeg je zatrpao lokalne ceste. Odlučile su krenuti pješice prema Širokom Brijegu pa bi odande krenule majci u Mostar. No nebo je imalo svoje planove. Draženka i Šima prisjetile su toga u razgovoru za 24sata.

- Krenule smo oko 14 sati. Išle smo pješice kroz šumu. Snijeg nije bio toliko dubok, kao putem prema Mostaru - prisjeća se Draženka. To je bila kozja staza kroz šumu s jedne strane brda, a potom se put nastavio kroz kanjon. Iz toga kanjona ima izlaz na drugu stranu brda, odmah povrh Širokog Brijega.

'Mislile smo da smo na pravom putu...'

- Išle smo po mojem sjećanju jer sam ja samo jednom prošla tuda, i to godinu dana ranije - kazuje Šima. Još su hodale kanjonom kad je pao mrak. Mislile su da su na pravom putu. Ali priroda i umor učinit će svoje.

- Klizale smo se niz snijegom pokrivene stijene, već umorne i potpuno mokre. Ja sam išla prva. Nagazila sam na led koji nisam vidjela jer je bio pokriven snijegom. Propala sam kroz led u vodu do pojasa. Draženka je uspjela proći oko mene i izvući me iz toga. Skliznule smo niz glatku stijenu koja se spuštala. Već sam Draženki rekla da ne mogu dalje jer se smrzavam. Ona je krenula nekoliko metara i rekla da je tu ispod provalija i da ne možemo dalje - prisjeća se Šima. Temperatura je bila -27 stupnjeva Celzijevih. Legle su ispod stijene pod kojom je bio mali dio bez snijega. Naslonile su glave jedna drugoj na koljena i pokrile se tankim traper jaknama, da se ugriju, makar dahom.

Foto: Jabuka TV

- U tom momentu smo se pomirile sa sudbinom da ćemo umrijeti - rekla nam je Draženka. Prve se noći u toj guduri ne sjećaju, priznaju. 
- Ta je noć bila jedina koje se ne sjećamo kako je prošla. Vjerojatno smo bile zaspale. Čudo je da nismo umrle tu prvu noć od pothlađivanja - kazuje Draženka. Jutro su dočekale žive i, čudno, ali istinito, potpuno suhe - kazuju.

Odluka da se griju vlastitim dahom bila je ispravna. Spasile su ruke od smrzavanja. No to je bio tek prvi dan u uvjetima u kojima i puno izdržljiviji i opremljeniji gube nadu.

- Naravno, puno smo razmišljale o tome kako nam je rano da umremo, pa još ništa u životu nismo doživjele i iskusile - iskrena je Draženka. Nisu se htjele predavati. Ipak, razum im je govorio da će morati ostati u toj sedam metara dubokoj rupi u obliku lijevka nekoliko dana. Mobitela tad nije bilo, pa nisu nikom ni mogle javiti kojim su putem krenule. Nitko nije znao gdje su.

- Kad smo preživjele tu prvu noć, shvatile smo odmah da ćemo tu ostati najdalje do petka. Nadale smo se da će pročistiti put od Mostara do Bogodola te da će mama izaći u selo u petak. Nadale smo se i da će naići lovci u subotu ili nedjelju jer smo znali da često love vikendom u tim brdima - prisjećaju se. Dani su im, začudo, prolazili brzo. Draženka pojašnjava zašto.


Jele su snijeg i žvakaće

- Dani su prolazili brže od noći jer je bilo nekoliko i sunčanih dana, a uvijek je bilo nade da će netko proći tuda. Mi smo preko dana često dozivale u slučaju da netko bude u blizini. No noći su drugo. Provesti sedam noći u divljini i ledenom obruču je sasvim nešto drugo jer je jedna noć kao jedna cijela godina. Čini mi se da mi sad i godine brže prolaze nego jedna noć te daleke zime. Tko to nije preživio ne može to niti zamisliti - dodaje Draženka. Jedino od čega su bile sigurne su divlje životinje. Njih se nisu plašile jer su znale da se nikako ne mogu spustiti k njima. Nikakve hrane nisu imale, a isprva su jele snijeg, no on im je jako brzo nagrizao grlo i usne pa su sisale sige leda. Jedino što su mogle žvakati bile su žvakaće gume u obliku cigareta. Minute su bile duge kao dani, a dani kao godine, no hrabre srednjoškolke su imale su razlog za život.

- Najviše smo mislile na majku. Pomisao na nju hrabrila nas je da izdržimo jer smo razmišljale da, ako mi umremo, ona to neće moći preživjeti. Bile smo tako blizu punoljetstva da smo često pričale s njom kako će joj biti lakše kad mi završimo školu i zaposlimo se. Bile smo njezina velika nada za bolju budućnost i nismo mogle sebi dopustiti da je razočaramo - prisjećaju se sa sjetom u glasu. Dani su prolazili, sestre su se molile, ali nebo nije odgovaralo na vapaje dviju sestara u snježnoj rupi u kojoj su se smrzavale. Nisu imale kape, šalove, rukavice, tek traperice i traper jakne i tanke čizmice na nogama. Bile su cijelo vrijeme potpuno mokre.


- Nismo nikad padale u depresiju u isto vrijeme. Ako je jedna od nas počela nešto negativno pričati, druga bi je bodrila. Imale smo samo jedna drugu i molitve. - dodaju. Nada se ipak pojavila. Čule bi pastirice, djecu koja su čuvala stoku, pa su ih znale dozivati. Djeca su se vjerojatno prepala jer je tih godina bilo svježe i snažno sjećanje na ukazanje Gospe u Međugorju. Mučni dani i još gore noći sporo su prolazili, a one su ostajale bez snage.

Pokušavale su složiti nekakve stube od snijega, ali snijeg je bio mokar, pa se topio. Topila se njihova snaga, a i nada je bila bljeđa i bljeđa.

Foto: Privatni album

Uslišene molitve


- U nedjelju, 13. siječnja, kad je već uveliko svanuo dan, Šima je rekla da izmolimo još jednu Isusovu krunicu. Ja sam joj odgovorila da neću, da mi je već dosta molitve. Ipak sam pristala nakon njenog inzistiranja - kaže mlađa sestra. A onda, kao da je Bog odlučio odgovoriti na njihove vapaje i poslati im ‘anđele’ da ih izbave. Ovi anđeli nisu imali krila. Imali su lovačke puške.


- Čim smo počele moliti tu krunicu, čule smo pucanj iz lovačke puške i pse kako laju. Odmah smo prestale s molitvom i počele ih dozivati u pomoć. Drago Ćavar, jedan od lovaca, čuo nas je i odmah nam odgovorio. Htio je znati kako se zovemo, odakle smo, tko su  nam roditelji i koliko smo dugo već tu.

- Kad smo mu rekle da smo tu već sedam dana i noći, on je odgovorio da se ne zezamo s njim i nastavio loviti - kaže Šima. I lovac Drago Ćavar (80) iz sela Gostuše kraj Širokog Brijega sjeća se svega.


- Mislio sam da su mi prijatelji napravili neku zafrkanciju. Pa tko bi na toj hladnoći preživio tjedan dana? Međutim, ubrzo sam shvatio da govore istinu - kaže nam Drago, koji je taj dan lovio s prezimenjacima Krešom i Radom. Nisu otišli od sestara da bi ih ostavili nego u selo da uzmu potrebne stvari, kako bi izvukli djevojke.

Molim vas, ponesite mi knjige

- Brže-bolje uzeli smo dva užeta. Kad smo stigli, konopom su me vezali i spustili do djevojaka. Čim sam se spustio, starija sestra, Šima, pružila je ruke prema meni. Zahvaljivala je što sam je spasio - priča skromno Drago. Šima to neće nikad zaboraviti.


- Kad se Drago pojavio na stijeni iznad platoa, ja sam samo sjela iz olakšanja. Sad sam bila sigurna da će nas spasiti - dodaje. Ali put do sigurnosti bio je sve samo ne lagan. 
 Sad je trebalo smisliti kako ih podignuti. Djevojke su bile toliko iznemogle da nisu mogle stajati, a kamoli hodati.


- Šimu sam nosio do prve prepreke. Rekla mi je da joj ponesem i knjige koje su imale sa sobom. Do kraja smo je izvukli vežući je konopom.

Zatim smo izvukli i Draženku, koja nije mogla saviti ruke u laktovima da nas zagrli kako bismo je lakše nosili. Ni ona nije mogla stajati. Šima je bila u malo boljem stanju – rekao je Drago. Knjige su im ponijeli. Bile su u vrećici. 
Odnijeli su smrznute djevojke u kuću. Znali su da im ne smiju davati ništa previše vruće. Dali su im mlakog čaja.


- Davali su nam čaja da pijemo koliko želimo. To je bio najbolji čaj na svijetu. Nikad nam nije bilo dosta tog čaja. Kad smo se tu malo oporavile, odvezli su nas u Dom zdravlja Široki Brijeg - prisjećaju se. Dani smrzavanja u snijegu ostavili su golem trag na njihovim tijelima. Drago kaže da je dežurnom liječniku pozlilo kad je vidio promrzle djevojke. Odmah su ih prebacili u bolnicu u Mostar. Prvi lovac koji ih je spasio, otišao je odmah tražiti njihovu majku. Pronašao ju je preko prijatelja. Nije joj imao snage reći istinu. 


Foto: Željko Hladika/Privatni album

Majko ne plači, zahvali se

- Tata i brat još su bili na selu, tako da oni još ništa nisu znali. Mama je, naravno, odmah došla u bolnicu da nas vidi. Bila je sva uznemirena, ali sretna što smo žive. Tu su joj doktori rekli da nam nema pomoći, ni u Americi, a kamoli u Mostaru, da je pitanje vremena kad ćemo umrijeti - kaže Šima. Ali kako ljudi u Hercegovini kažu, mater ko mater, sve će napraviti za djecu.

- Odmah je otišla kod našeg prijatelja Ilije Savića i sva uplakana rekla im što se dogodilo. Molila je da nas prebace u neku drugu, bolju bolnicu, da nam se spasi život - kaže Draženka. Majka je kucala na sva moguća vrata, sve dok se jedna nisu otvorila. Dr. Isidor Papo, Mostarac, tadašnji načelnik Vojno-medicinske akademije (VMA) u Beogradu, primio je Šimu i Draženku na liječenje. Ondje im je dr. Papo rekao da će se oporaviti jer su one njegove Hercegovke. No ispred njih bile su teške odluke koje će im odrediti daljnji život.

'Odjednom smo odrasle'

U bolnici ih čekala ih je golema odluka. Morali su im amputirati obje noge. I njihova majka morala je potpisati da pristaje na operacije. A majka kao majka, htjela bi djeci najbolje...


- Prihvatiti amputaciju nije bilo lako, ali opet nije bilo izbora. Morale smo to prihvatiti. Nisam mogla gledati sebe pa sam gledala Šimu, a ona je gledala mene dok se nismo navikle. To nam je bilo nešto najteže. Mislile smo da nema nitko takav na cijelom svijetu. Tad još nije bilo interneta, pa da čovjek nađe informacije brzo, a nismo nikoga znale s amputiranim udovima. Ali smo ubrzo saznale da nismo jedine i da ima dosta ljudi i u goroj situaciji nego nas dvije - iskrene su. Za njihovo čudesno preživljavanje, spašavanje i liječenje doznali su i novinari. Šima i Draženka bile se u svim novinama, vijestima, na svim televizijama u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

Njihova sudbina i borba dirnula je milijune ljudi u tadašnjoj Jugoslaviji. 


- Puno su nam pomogla pisma svih ljudi iz bivše Jugoslavije koja smo svakodnevno primale s porukama podrške, da budemo hrabre, da se borimo i dalje kao do sada. Ta pisma su nam davala nadljudsku snagu da se borimo sa svim teškoćama s kojima smo se susretali u bolnici poslije amputacije. Naravno, tu su i posjeti znanih i mnogih neznanih ljudi koji su nam dolazili. S nekima od njih smo još prijatelji, a s nekima smo, nažalost, izgubili kontakt - kaže Draženka. Najmračnije je prije svitanja, kaže narodna poslovica. Šimi i Draženki zasjalo je novo sunce. U bolnici su se i zaljubile. Potpora im je stizala sa svih strana.

Skromna, ali ponosna obitelj, bila je obasuta svakojakom pomoći.


- Od donacija koje su nam slali ljudi iz cijele bivše Jugoslavije i inozemstva sagradili su nam kuću u Mostaru. Odmah nakon završene srednje škole čekao nas je posao. Šima je dobila posao u Energopetrolu, a ja u Aluminijskom kombinatu Mostar.  Tako da smo bile nezavisne od roditelja i nekako smo odjednom odrasle - kaže nam Draženka.

Dug oporavak i liječenje

Od tog sudbonosnog vremena prošle su 33 godine. Ono što neće zaboraviti je patnja i pažnja.


- Sjećamo se druženja s ljudima koji su nam jednom došli u posjet i od tada su dolazili svaki vikend ili svaki dan. 
 Svih tih druženja u Beogradu se sjećamo, toga što su nas ljudi tako prihvatili objeručke.

Sve nam je to davalo snagu i vjeru u budućnost - kazuje Šima. A Draženka nadodaje:


- Najteže je bilo sav taj proces gubljena nogu i navikavanja na proteze. Trebalo je učiti ponovno kako hodati, kako se kupati, kako raditi mnoge stvari na neki drugi način. Nekad nam je to pridavalo veliku radost kad uspijemo, ali i veliku žalost kad je bilo poteškoća i neuspjeha. Bio je to dug oporavak i dugo liječenje.
Danas obje žive i rade u Torontu. Šima radi za dobrotvornu tvrtku  dulje od 27 godina. Pomažu djeci s invaliditetom, prave razne proteze, za sport, glazbu. Draženka radi za Hyundai, njihov glavni ured za Kanadu. Održava njihove kompjutorske sustave. Ondje je završila informatiku na jedom od koledža. Draženka je razvedena i ima sina od 30 godina. Zove se Denijel (i njega je po predaji Bog spasio iz jame, od lavova). Šima je sretno udana gotovo 30 godina, nema djece. Bave se raznim sportovima, veslaju, skijaju, Šima se bavi jedriličarstvom i igra golf. Nikad neće moći dovoljno zahvaliti svojim spasiocima Ćavarima.

Foto: Jabuka TV

Zahvalne su svim ljudima


Sestre je tijekom prošlih godina Drago Ćavar vidio još nekoliko puta, a i danas su u kontaktu. Vidio je Šimu i kad je dolazila obići mjesto odakle su ih spasili.

Draženka poslije nije dolazila do te provalije. Previše joj je bolno i teško.


- A kako da čovjek zahvali nekom za spas života? Mi se jedino nadamo da, živeći punim plućima svaki dan, tako im kažemo hvala. Ne samo njima nego i svim ljudima koji su nam pisali, dolazili, slali novčanu pomoć, te novinarima i televiziji tadašnjeg vremena, jer bez vas novinara nitko ne bi ni čuo za nas i našu priču. Hvala vam što još pišete o nama, a mi se nadamo da naša priča možda može dati nadu nekome tko se danas nalazi u nekoj teškoj situaciji, da nikad ne gubi nadu i da se bori i da vjeruje u bolje sutra - kažu nam hrabre žene.

Možda vas zanima i ovo:
Naši partneri pišu
Message