Seksualno nasilje u sportu: Prijave djevojaka i žene rijetke, a alate za borbu nemamo?!

Uoči utakmice hrvatske reprezentacije pozvao me da složim opremu svih igračica, a onda mi rekao da navučem zastor na prozoru i počeo me dirati... Istrčala sam iz prostorije i, premda mi je zaprijetio da nikome ne pričam, uplakana sam sve ispričala kolegicama iz reprezentacije.

Dio je to šokantne priče naše nogometašice iz Slavonije, djevojke koja je tu traumu doživjela sa 16 godina. Gnjusni nogometni dužnosnik nudio je da joj bude menadžer, a jedan od takvih razgovora pohotnog Šime Zirduma snimila je mobitelom i pustila svom ocu policajcu. Zirum je bio osuđen na godinu dana zatvora i izbačen sa svih funkcija u nogometu.

Nedavno preminuli Joso Mraović osuđen je zbog guranja prsta u anus tadašnjoj košarkašici Gospića Ilshi Jarrett, što opisao kao "rukovanje", a jedan je od čelnika Hrvatskog karate saveza prije dvije i pol godine priveden zbog napastovanja najmanje šest djevojčica u dobi od 11 do 17 godina i posjedovanja dječje pornografije.

To su jedini slučajevi seksualnog nasilja u našem sportu koji su se probili do javnosti i čiji su počinitelji završili u rukama pravde. Ali, pazite sad ovo, Hrvatski olimpijski odbor, kao krovno tijelo našega sporta, nikad nije dobio ni jednu prijavu zbog seksualnog uznemiravanja ili nasilja nad sportašicama! Nula u 30 godina!

- Naravno da, prema svim pokazateljima, toga ima i kod nas. Ali nije uobičajeno razgovarati o tome i mi nemamo mehanizme edukacije, zaštite i pomoći žrtvama. Napokon bismo morali ostaviti mogućnost žrtvama da se bez straha jave i dobiju zaštitu - govori nam Morana Paliković Gruden, predsjednica HOO-ove Komisije za ravnopravnost spolova.

Dakle, prijava nema jer...

- Sportašice se boje istupiti, negdje i srame, plaše da im neće vjerovati jer obično su predatori neki autoriteti, bilo treneri ili čelnici klubova. A nisu ni educirane pa neke činove seksualnog napastovanja smatraju normalnima - objašnjava Paliković Gruden.

U Hrvatskoj je, prema HOO-ovoj računici od prije dvije godine, 283.000 sportaša i sportašica. A svjetska istraživanja kažu da je svaka druga sportašica doživjela neki oblik uznemiravanja - što mogu biti i seksističke šale - i čak 14,9 posto njih ozbiljan oblik seksualnog nasilja. Žrtve nasilja, u nešto manjem broju su i njihovi muški kolege.

- HOO skuplja prijedloge raznih metoda borbe i pomoći žrtvama, a mene je Vijeće Europe kontaktiralo jer su voljni financirati taj program. Ali u tome moramo i usko suđarivati s Ministarstvom obrazovanja jer se u najvećem broju slučajeva radi o djeci srednjoškolske i više osnovnoškolske dobi - priča Morana Paliković Gruden i objašnjava zašto je sport podložniji seksualnom nasilju nego neke druge grane:

- Postoje protokoli za prepoznavanje seksualnog nasilja u školama, ali to je kontroliran prostor, po učionicama, zbornicama... ne smije se bilo tko šetati i nigdje ne može ostati nasamo s jednim djetetom. U sportu toga nema, tu se slobodno kreće više ljudi. Postoji više jednostavnih metoda koje bismo morali usvojiti odmah. Recimo, uvesti pravilo da nitko nikad ne može s igračicom razgovarati u zatvorenom prostoru. Ni trener, ni fizioterapeut, ni itko drugi. Jer ljudi skloni nasilju u cijelom svijetu baš traže takva zanimanja, koja im omogućuju da budu nasamo sa sportašicama. Zatim, vani sam na velikim natjecanjima vidjela da se u prostorijama gdje su sportaši ne zatvaraju vrata. Također, da ključ od svlačionice ima samo kapetanica ekipe. Ona ih otvara suigračicama i nitko drugi ne može u svlačionicu. A kod nas razni treneri, izbornici, dužnosnici, pa i roditelji imaju običaj, potrebu ulaziti u svlačionicu nešto reći, iako ondje nemaju što tražiti.

Ima još argumenata zašto je sport rizičan:

- Neki sportovi zahtijevaju oskudniju odjeću, a ljudi oko neke ekipe dopuštaju si lagano udaranje ili tapšanje po nekim dijelovima tijela, potpuno neprimjereno, a kao "nije zlo mislio". Sportašica ne treba biti naviknuta na to.

Naše sportašice, slaže se sugovornica, nisu dovoljno osviještene da prepoznaju kad nasilje počinje.

- Premalo razgovaramo o tome. Na jednom seminaru o toj temi najčešće sam dobivala pitanja što je dopušteno, a što nije. To vam dovoljno govori... Eto, i onaj liječnik američke gimnastičke reprezentacije godinama je radio svašta, a cure su mislile da im čini dobro, da to tako treba biti.

OK, sa službenim prijavama se niste susreli, ali kao žena koja je godinama u sportu sigurno znate za još konkretnih slučajeva.

- Najpotresniji je bio taj slučaj u Slavoniji kad je izbornik zvao cure i sobu i ucjenjivao ih ako žele ući u ekipu, dok nije otac jedne djevojke, policajac, ozvučio svoju kćer i poslao je u tu sobu. Jer nitko nije vjerovao ni njemu ni nogometašicama, jer napasnik je imao jak jak sportski ugled. Čula sam i da je u naš bilijar došao raditi čovjek koji je u inozemstvu na crnoj listi jer je u jednoj državi osuđeni seksualni predator. A mi nemamo takve registre i uzeli smo ga kao stručnjaka.

Hrvatska, dakle, 2021. godine za borbu protiv seksualnog nasilja u sportu nema - ništa!?

- Da smo imali neke prijave, uveli bismo i propise, programe. Ali mi prije svega moramo djelovati preventivno i edukativno, organizirati radionice da sportašice prepoznaju nasilnike. Jer one se jako teško odlučuju na taj korak da prijave nasilje, jer ga ne prepoznaju, jer misle da je to normalno, jer toliko žele sportski uspjeh da to prihvaćaju kao dio teškog puta do svog cilja... pa kriju i od roditelja. A onda takve traume nose i po 15-20 godina i teško i kasnije progovaraju o tome. Zato se moramo početi baviti time i kad priča krene, vidjet ćemo koliko zapravo puno takvih slučajeva ima. U zemljama slične populacije ima 100, 200, pa i do 600 prijava za seksualno nasilje godišnje - zaključila je Morana Paliković Gruden.