Sestre Čuljak preživjele sedam dana u provaliji na -27 °C: Imale smo samo jedna drugu i molitvu

Vesna Raos nestale je u petak 9. lipnja u Strožancu. Pet dana kasnije pronađena je predjelu Ravnice (Garma) južno od Omiša. Upala je u jamu. Ženu kako zapomaže čuo je bračni par iz inozemstva koji je tamo šetao, točnije, prvi ju je pronašao njihov pas kojeg su vlasnici slijedili do žene. Obavijestili su omišku policiju, koja je pozvala vatrogasce da im asistiraju u spašavanju nesretne žene, koja je imala slomljenu nogu i ozlijeđeno rame, najvjerojatnije uslijed pada. Tako je preživjela punih pet dana...

Ovaj događaj podsjetio nas je na priču sestara Čuljak. U nastavku objavljujemo tekst koji je originalno 'izašao' u jesen 2018. godine...

Kako je to moguće? Kako su uspjele preživjeti? Čudio se narod u bivšoj državi, kasnije i u svijetu, kad je čuo nevjerojatnu priču o preživljavanju sestara Čuljak.

Ta nedjelja, 6. siječnja 1985. godine, bila je iznimno hladna. Snijeg je zabijelio Hercegovinu, temperature su tih dana, neprirodno za taj kraj, išle debelo ispod -20 stupnjeva. Vremenski uvjeti, rekli bismo, idealni za ostati kod kuće uz kamin, pećicu...

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:04

Ali sestre iz Bogodola, mjesta na nekih 20 km od Mostara, imale su posla tog dana. Šima, tad 18-godišnjakinja, te Draženka, koja je bila na pragu 17. godine, obećale su pomoći majci Radici. Ona je u Mostaru dobila posao čistačice, pa su joj kćeri 'uskakale'.

Prvotni plan, da uhvate prigradski bus za Mostar, zbog snažnog snijega i zatrpanih cesta, im je propao. No nisu se predale. Odlučile su se uputiti pješke do Širokog Brijega, odakle su planirale uhvatiti autobus za Mostar...

- Krenule smo oko 14 sati. Išle smo pješice kroz šumu. Snijeg nije bio toliko dubok, kao putem prema Mostaru - prisjetila se Draženka u razgovoru za 24sata prije nekoliko godina te odmah nastavila:

- To je bila kozja staza kroz šumu s jedne strane brda, a potom se put nastavio kroz kanjon. Iz toga kanjona ima izlaz na drugu stranu brda, odmah povrh Širokog Brijega.

- Išle smo po mojem sjećanju jer sam ja samo jednom prošla tuda, i to godinu dana ranije - pričala nam je Šima. Još su hodale kanjonom kad je pao mrak. 

Mislile su da su na pravom putu. 

Hodajući po mećavi i boreći se sa snijegom upale su u provaliju. Kazat će kasnije iskusni planinari kako je ta provalija toliko zahtjevna i za njih, da se tu ne mogu spustiti bez planinarske opreme...

- Klizale smo se niz snijegom pokrivene stijene, već umorne i potpuno mokre. Ja sam išla prva. Nagazila sam na led koji nisam vidjela jer je bio pokriven snijegom. Propala sam kroz led u vodu do pojasa. Draženka je uspjela proći oko mene i izvući me iz toga. Skliznule smo onda niz glatku stijenu koja se spuštala. Već sam Draženki rekla da ne mogu dalje jer se smrzavam. Ona je krenula nekoliko metara i rekla da je tu ispod provalija i da ne možemo dalje - pričala nam je Šima. 

Temperatura je bila -27 stupnjeva Celzijevih. Legle su ispod stijene pod kojom je bio mali dio bez snijega. Naslonile su glave jedna drugoj na koljena i pokrile se tankim traper jaknama, da se ugriju, makar dahom.

U tom momentu smo se pomirile sa sudbinom da ćemo umrijeti - rekla nam je Draženka. Prve se noći u toj guduri ne sjećaju, priznaju. 

- Ta je noć bila jedina koje se ne sjećamo kako je prošla. Vjerojatno smo bile zaspale. Čudo je da nismo umrle tu prvu noć od pothlađivanja - kazuje Draženka. Jutro su dočekale žive i, čudno, ali istinito, potpuno suhe - ispričale su nam.

Odluka da se griju vlastitim dahom bila je ispravna. Spasile su ruke od smrzavanja. No to je bio tek prvi dan u uvjetima u kojima i puno izdržljiviji i opremljeniji gube nadu.

- Naravno, puno smo razmišljale o tome kako nam je rano da umremo, pa još ništa u životu nismo doživjele i iskusile - iskrena je Draženka. Nisu se htjele predavati. Ipak, razum im je govorio da će morati ostati u toj sedam metara dubokoj rupi u obliku lijevka nekoliko dana. Mobitela tad nije bilo, pa nisu nikom ni mogle javiti kojim su putem krenule. Nitko nije znao gdje su.

Jedna noć kao jedna godina

- Kad smo preživjele tu prvu noć, shvatile smo odmah da ćemo tu ostati najdalje do petka. Nadale smo se da će pročistiti put od Mostara do Bogodola te da će mama izaći u selo u petak. Nadale smo se i da će naići lovci u subotu ili nedjelju jer smo znali da često love vikendom u tim brdima - prisjećaju se. Dani su im, začudo, prolazili brzo. Draženka nam je pojasnila zašto.

- Dani su prolazili brže od noći jer je bilo nekoliko i sunčanih dana, a uvijek je bilo nade da će netko proći tuda. Mi smo preko dana često dozivale u slučaju da netko bude u blizini. No noći su drugo. Provesti sedam noći u divljini i ledenom obruču je sasvim nešto drugo jer je jedna noć kao jedna cijela godina. Čini mi se da mi sad i godine brže prolaze nego jedna noć te daleke zime. Tko to nije preživio ne može to niti zamisliti - dodaje Draženka. Jedino od čega su bile sigurne su divlje životinje. Njih se nisu plašile jer su znale da se nikako ne mogu spustiti k njima. Nikakve hrane nisu imale, a isprva su jele snijeg, no on im je jako brzo nagrizao grlo i usne pa su sisale sige leda. Jedino što su mogle žvakati bile su žvakaće gume u obliku cigareta. Minute su bile duge kao dani, a dani kao godine, no hrabre srednjoškolke su imale su razlog za život.

- Najviše smo mislile na majku. Pomisao na nju hrabrila nas je da izdržimo jer smo razmišljale da, ako mi umremo, ona to neće moći preživjeti. Bile smo tako blizu punoljetstva da smo često pričale s njom kako će joj biti lakše kad mi završimo školu i zaposlimo se. Bile smo njezina velika nada za bolju budućnost i nismo mogle sebi dopustiti da je razočaramo - prisjetile su se sa sjetom u glasu. Dani su prolazili, sestre su se molile, ali nebo nije odgovaralo na vapaje dviju sestara u snježnoj rupi u kojoj su se smrzavale. Nisu imale kape, šalove, rukavice, tek traperice i traper jakne i tanke čizmice na nogama. Bile su cijelo vrijeme potpuno mokre.

Molitve ispunjene

Nismo nikad padale u depresiju u isto vrijeme. Ako je jedna od nas počela nešto negativno pričati, druga bi je bodrila. Imale smo samo jedna drugu i molitve. - dodaju. Nada se ipak pojavila. Čule bi pastirice, djecu koja su čuvala stoku, pa su ih znale dozivati. Djeca su se vjerojatno prepala jer je tih godina bilo svježe i snažno sjećanje na ukazanje Gospe u Međugorju. Mučni dani i još gore noći sporo su prolazili, a one su ostajale bez snage.

Pokušavale su složiti nekakve stube od snijega, ali snijeg je bio mokar, pa se topio. Topila se njihova snaga, a i nada je bila bljeđa i bljeđa.

U nedjelju, 13. siječnja, kad je već uveliko svanuo dan, Šima je rekla da izmolimo još jednu Isusovu krunicu. Ja sam joj odgovorila da neću, da mi je već dosta molitve. Ipak sam pristala nakon njenog inzistiranja - pričala nam je mlađa sestra. A onda, kao da je Bog odlučio odgovoriti na njihove vapaje i poslati im ‘anđele’ da ih izbave. Ovi anđeli nisu imali krila. Imali su lovačke puške.

- Čim smo počele moliti tu krunicu, čule smo pucanj iz lovačke puške i pse kako laju. Odmah smo prestale s molitvom i počele ih dozivati u pomoć. Drago Ćavar, jedan od lovaca, čuo nas je i odmah nam odgovorio. Htio je znati kako se zovemo, odakle smo, tko su nam roditelji i koliko smo dugo već tu.

- Kad smo mu rekle da smo tu već sedam dana i noći, on je odgovorio da se ne zezamo s njim i nastavio loviti - kaže Šima. 

- Mislio sam da su mi prijatelji napravili neku zafrkanciju. Pa tko bi na toj hladnoći preživio tjedan dana? Međutim, ubrzo sam shvatio da govore istinu - pričao nam je Drago, koji je tog dana lovio s prezimenjacima Krešom i Radom. Nisu otišli od sestara da bi ih ostavili nego u selo da uzmu potrebne stvari, kako bi izvukli djevojke.

- Brže-bolje uzeli smo dva užeta. Kad smo stigli, konopom su me vezali i spustili do djevojaka. Čim sam se spustio, starija sestra, Šima, pružila je ruke prema meni. Zahvaljivala je što sam je spasio - pričao nam je skromno Drago.

- Kad se Drago pojavio na stijeni iznad platoa, ja sam samo sjela iz olakšanja. Sad sam bila sigurna da će nas spasiti - kazala nam je Šima.

Ali put do sigurnosti bio je sve samo ne lagan. Sad je trebalo smisliti kako ih podignuti. Djevojke su bile toliko iznemogle da nisu mogle stajati, a kamoli hodati.

- Šimu sam nosio do prve prepreke. Rekla mi je da joj ponesem i knjige koje su imale sa sobom. Do kraja smo je izvukli vežući je konopom Zatim smo izvukli i Draženku, koja nije mogla saviti ruke u laktovima da nas zagrli kako bismo je lakše nosili. Ni ona nije mogla stajati. Šima je bila u malo boljem stanju – pričao je Drago.

Odnijeli su smrznute djevojke u kuću. Znali su da im ne smiju davati ništa previše vruće. Dali su im mlakog čaja.

- Davali su nam čaja da pijemo koliko želimo. To je bio najbolji čaj na svijetu. Nikad nam nije bilo dosta tog čaja. Kad smo se tu malo oporavile, odvezli su nas u Dom zdravlja Široki Brijeg - prisjećaju se.

Ali to nije bio kraj njihove drame i borbe za život. Sedam dana na takvim niskim temperaturama ostavilo je traga na njihovim tijelima.

Majka nije odustajala

Drago nam je rekao da je dežurnom liječniku pozlilo kad je vidio promrzle djevojke. Odmah su ih prebacili u bolnicu u Mostar. Prvi lovac koji ih je spasio, otišao je odmah tražiti njihovu majku. Pronašao ju je preko prijatelja. Nije joj imao snage reći istinu.

Otac u Bogodolu mislio je da su kćeri kod majke, a majka u Mostaru mislila je da su kod kuće u Bogodolu. 

- Mama je, naravno, odmah došla u bolnicu da nas vidi. Bila je sva uznemirena, ali sretna što smo žive. Tu su joj doktori rekli da nam nema pomoći, ni u Americi, a kamoli u Mostaru, da je pitanje vremena kad ćemo umrijeti - pričala nam je Šima. Ali kako ljudi u Hercegovini kažu, mater ko mater, sve će napraviti za djecu.

- Odmah je otišla kod našeg prijatelja Ilije Savića i sva uplakana rekla im što se dogodilo. Molila je da nas prebace u neku drugu, bolju bolnicu, da nam se spase životi - kaže Draženka. Majka je kucala na sva moguća vrata, sve dok se jedna nisu otvorila.

Dr. Isidor Papo, Mostarac, tadašnji načelnik Vojno-medicinske akademije (VMA) u Beogradu, primio je Šimu i Draženku na liječenje. Ondje im je dr. Papo rekao da će se oporaviti jer su one njegove Hercegovke. No ispred njih bile su teške odluke koje će im odrediti daljnji život.

U bolnici ih čekala ih je golema odluka. Morali su im amputirati obje noge. I njihova majka morala je potpisati da pristaje na operacije. A majka kao majka, htjela bi djeci najbolje...

- Prihvatiti amputaciju nije bilo lako, ali opet nije bilo izbora. Morale smo to prihvatiti. Nisam mogla gledati sebe pa sam gledala Šimu, a ona je gledala mene dok se nismo navikle. To nam je bilo nešto najteže. Mislile smo da nema nitko takav na cijelom svijetu. Tad još nije bilo interneta, pa da čovjek nađe informacije brzo, a nismo nikoga znale s amputiranim udovima. Ali smo ubrzo saznale da nismo jedine i da ima dosta ljudi i u goroj situaciji nego nas dvije - kazale su nam iskreno sestre.

Za njihovo čudesno preživljavanje, spašavanje i liječenje doznali su i novinari. Šima i Draženka bile se u svim novinama, vijestima, na svim televizijama u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

Njihova sudbina i borba dirnula je milijune ljudi u tadašnjoj Jugoslaviji.

- Puno su nam pomogla pisma svih ljudi iz bivše Jugoslavije koja smo svakodnevno primale s porukama podrške, da budemo hrabre, da se borimo i dalje kao do sada. Ta pisma su nam davala nadljudsku snagu da se borimo sa svim teškoćama s kojima smo se susretali u bolnici poslije amputacije. Naravno, tu su i posjeti znanih i mnogih neznanih ljudi koji su nam dolazili. S nekima od njih smo još prijatelji, a s nekima smo, nažalost, izgubili kontakt - ispričala nam je Draženka.

Najmračnije je prije svitanja, kaže narodna poslovica. Šimi i Draženki zasjalo je novo sunce. U bolnici su se i zaljubile. Potpora im je stizala sa svih strana. Skromna, ali ponosna obitelj, bila je obasuta svakojakom pomoći.

Ponovo učile hodati

- Od donacija koje su nam slali ljudi iz cijele bivše Jugoslavije i inozemstva sagradili su nam kuću u Mostaru. Odmah nakon završene srednje škole čekao nas je posao. Šima je dobila posao u Energopetrolu, a ja u Aluminijskom kombinatu Mostar.  Tako da smo bile nezavisne od roditelja i nekako smo odjednom odrasle - kazala nam je Draženka.

- Najteže je bilo sav taj proces gubljenja nogu i navikavanja na proteze. Trebalo je učiti ponovno kako hodati, kako se kupati, kako raditi mnoge stvari na neki drugi način. Nekad nam je to pridavalo veliku radost kad uspijemo, ali i veliku žalost kad je bilo poteškoća i neuspjeha. Bio je to dug oporavak i dugo liječenje - kazale su nam sestre.

Sestre su kasnije odselile u Kanadu, gdje su postale uspješne poslovne žene. Tamošnje televizije, fascinirane njihovom pričom, snimila su priloge o sestrama. Redatelj Zdenko Jurilj i produkcijska kuća Kadar svojim dokumentarcem o sestrama dobili su brojna priznanja. 

- Sestra i ja nosimo proteze koje su rađene po nozi bivše supruge Paula McCartneyja, Heather Mills, koja je ostala bez noge - rekla je Draženka te se našalila da McCartneyjeva bivša žena ima lijepe noge.

Taj događaj ih ne progoni...

- Misli i slike tu su stalno, no nikada ni sestra ni ja nismo imale noćne more zbog toga. Bez obzira na to što je bilo tragično i što smo izgubile noge, na to gledamo s vedrije strane, da smo se spasile i nastavile živjeti sasvim normalne živote - kažu sestre.

Njihov heroj, Drago Ćavar, preminuo je 2019. godine nakon kratke i teške bolesti.