Ankica (65) iz Majura godinama pokušava saznati sudbinu nestalog supruga Stjepana Petrovića. Njezin sin nestanak oca teško je prihvatio
ČETNICI GA ODVELI OD KUĆE
'Sin me svaki dan pitao gdje je tata. A ja sam morala biti jaka'
Više i ne znam kako se osjećam. Oguglala sam. Ne nadam se da ću pronaći Stjepana, jer svi susjedi koji su ostali u Majuru znaju gdje su zakopani ljudi koji su nestali. A ne žele reći, glasom u kojem se miješaju ravnodušnost i srdžba govorila nam je 2019. Ankica Trečić (65). Od 15. listopada 1991. godine pa do danas nije saznala kamo su četnici odveli njezinog supruga Stjepana Petrovića. Dan nakon njegova nestanka i ona je sa svojim tada devetogodišnjim sinom Markom te majkom pobjegla iz Majura. Da spase živu glavu.
- Vjenčali smo se 1979. godine. Živjeli smo kao podstanari u Zagrebu. On je radio u jednoj pekarnici, a ja u Vjesniku. Kad se Marko rodio, preselili smo se u moju rodnu kuću u Majur. Stjepan se zaposlio kao pekar u Hrvatskoj Kostajnici i u njoj je radio sve dok je nisu preselili u Sisak. Kad su počeli napadi na Majur i prometne blokade, moj muž više nije odlazio na posao.
Tako smo u Majuru dočekali četnike. Tog 15. listopada 1991. dvojica su došla do naše kuće i Stjepana pod radnom obavezom odveli u drvnu prerađivačku industriju da pomaže peći prasad i janjce te čistiti poduzeće. Sve što znam je da se odande nikad više nije vratio kući i da mu se odande gubi svaki trag - pripovijedala nam je Ankica.
Dan kasnije na vrata joj je došao susjed i šapnuo joj da spakira dijete, majku i sebe jer četnici dolaze po njih. U strahu za sina i majku, Anka se uputila u tu drvnoprerađivačku industriju zamoliti Srbe koje je poznavala da ih prevezu u Bosansku Kostajnicu jer je to bio jedini izlaz. Nakon višesatnih natezanja, jedan od oficira JNA osigurao im je vozilo i dozvolio da prijeđu u Bosansku Krupu.
- Kod mojih kumova bili smo desetak dana, a budući da ni u BiH situacija nije bila dobra, uspjela sam dobiti rođake u Velikoj Gorici. Sjeli smo u autobus te nakon duge i iscrpljujuće vožnje po selima oko Prijedora uspjeli ući u Hrvatsku. I tad je moj sin duboko uzdahnuo i rekao mi: 'Mama, kako ja sad lakše dišem' - nizala je Ankica.
Iz Velike Gorice kao prognanica je završila u Puli, potom u Karlovcu, a na kraju u Lipovljanima. Sve to vrijeme skupljala je snagu za sina, kojeg je trebalo postaviti na noge, ublažiti mu bol i tugu za nestalim ocem, nestalom roditeljskom kućom, nestalim Majurom.
- Sin je teško podnio očev nestanak. Od kada su ga četnici odveli, ja sam samohrana majka. Gdje god sam se doselila, zaposlila sam se. Zbog djeteta sam bila čistačica u pulskom apartmanskom naselju na Zlatnim stijenama, radila u vešeraju na Brijunima... Moj sin je svaki dan pitao za tatu - s mukom je govorila Ankica.
Kao i sina, boli je što već desetljećima nestalom Stjepanu nema traga.
- Da pronađem supruga, bila bih sretna. Mogla bih sinu reći: 'Marko, tu ti je tata' - izgovorila je Ankica pa briznula u plač.
Od 2015. prikovana je za invalidska kolica jer su joj zbog sepse liječnici morali amputirati nogu do iznad koljena. I to baš 15. listopada, na isti dan na koji su joj prije 24 godine četnici nasilno odveli supruga. Potpora joj je Ivan, s kojim je u braku od 2002. godine. Kako je i Ivan hrvatski ratni vojni invalid, jedno u drugom našli su utjehu i potporu.
- Želim poručiti svima koji nešto znaju o nestalima: ako imate bar malo srca, karaktera i duše, kažite gdje ste ih zakopali. Stavite se u naš položaj i sjetite se da i vi imate svoje obitelji - zaključila je Ankica.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
