"Slomio sam kralježnicu, rekli su da neću hodati, a sad trčim"

Prije dvije godine, 26. rujna, doživio sam nesreću na terenu zbog koje sam umalo ostao paraliziran. A ovoga ljeta sam na isti dan, 26. rujna, ozlijedio kralježnicu u teretani. Tako da sam prilično siguran da ću svaki sljedeći 26. rujna za svaki slučaj provesti u krevetu, smije se Tonći Buzov (30), hrvatski ragbijaš koji se čudesno oporavio nakon teške ozljede kralježnice.

Prošle su dvije godine otkad je kapetan hrvatske ragbi reprezentacije stradao na gostovanju njegova Hillhead Jordanhilla kod Kirkcaldyja. U naoko bezazlenom rušenju, kakvih se na svakoj utakmici može vidjeti “bezbroj”, Buzov je nezgodno pao, slomio vratnu kralježnicu i oštetio leđnu moždinu.

'Ne mogu se pomaknuti'

- Bio sam pri svijesti i odmah sam osjetio da nisam dobro, da se ne mogu pomaknuti. Kod ozljede leđne moždine tijelo doživi šok, odmah počnu otkazivati svi mišići i malo po malo prestanete disati. Nasreću, jedan od mojih suigrača je neurokirurg, odmah je prepoznao težinu ozljede, imobilizirao me, intubirao i tako mi vjerojatno spasio život. Odmah su me prebacili u bolnicu, gdje su mi snimili sve što je trebalo i već sutra sam prebačen u Glasgow, u bolnicu koja je specijalizirana za takve ozljede. Sreća u nesreći je da sam se ozlijedio tijekom utakmice u kojoj je igrao neurokirurg, i to blizu bolnice specijalizirane za ozljede kralježnice. Da se to dogodilo u nekim drugim okolnostima, vjerojatno ne bismo danas pričali - kaže Buzov, koji je bio hitno operiran u Škotskoj.

- Uzeli su mi dio kosti iz kuka i stavili je u vrat. No lako za kosti, kost zacijeli, problem je bilo oštećenje leđne moždine koja je poput želatine i nalazi se unutar kosti. I ako se prekine, onda je gotovo. U mojem slučaju bila je samo oštećena, ali radilo se o milimetrima.
Prve prognoze bile su pesimistične, liječnici su smatrali uspjehom ako bude mogao sjediti u kolicima, a o hodanju nije bilo ni govora.

- Prije operacije nisam osjećao desnu stranu koja je bila totalno mrtva, kao da to nisu bili moji dijelovi tijela. S lijevom sam imao neki kontakt, mogao sam mrdati prstima na ruci i nozi, i to mi je davalo nadu. Nikad se nisam pomirio s prvim prognozama, odmah iz bolnice telefonirao sam mami i rekao joj da ću opet prohodati, pa makar na rukama. Predaja za mene nikad nije bila opcija.

Prvi pomak dogodio se tek nakon 20-ak dana.

- Uspio sam pomaknuti nožni palac desne noge i u tom trenutku sam bio sretan kao da sam osvojio Svjetski kup u ragbiju. Malo pomalo počeo sam osjećati i micati ruku, nakon nekoliko mjeseci sam hodao uz pomagala... Bio sam jedini od 30 pacijenata na odjelu koji je hodao. Velika je sreća da je to bila vrhunski opremljena bolnica za ovakve ozljede, jer se tijelo nakon operacije najbrže oporavlja i što prije treba početi rehabilitaciju.

Vježbe su i danas njegova svakodnevica, a najviše mu pomaže kujica Penny, koja mu pravi društvo u šetnjama.
Penny je neumorna, a pasmine je engleski bul terijer.

Već trčim 2,5 kilometra

- Pomaže mi, motivira me da što više hodam. Otkad sam izašao iz bolnice, uvijek je uz mene. Zbog nje i ne letim iz Škotske u Split, nego idemo automobilom - kaže Buzov, uz kojeg su u Glasgowu supruga Ana i sestra Ružica, pa nastavlja:
- Sad se već osjećam dobro, svakih nekoliko mjeseci idem na testiranja i napredak se vidi. Oni koji ne znaju za ozljedu niti ne primjećuju da nešto nije u redu. Ne znam koliko će još trebati da se potpuno oporavim, liječnici su mi dali do znanja da se možda nikad i neću do kraja oporaviti, no osjećam napredak svaki dan. Prošli tjedan sam pretrčao 2,5 kilometra, pa iako mi je desna strana još malo ukočena, bio je to veliki uspjeh. Pogotovo kad se uzme u obzir to da su prve prognoze govorile kako više nikad neću hodati i da ću život vjerojatno provesti u kolicima - završava Buzov.