Svađa premijera i predsjednika oko terorističkog napada i desničarskog radikalizma pokazala je kako obojica prolaze iste etape: obojica su u nekom trenutku tolerirali radikalizam, pa onda postali njegovim žrtvama.
Obojica su se svojedobno družila sa šatorašima. Jedan ih je otvoreno tapšao po leđima, drugi je s njima potajno ćaskao.
Obojica su se našla na naslovnicama Hrvatskog tjednika, poznatog desničarskog glasila, i to u pozitivnom kontekstu.
Obojica su u nekom periodu tolerirala desničarski radikalizam i ekstremizam, obojica su u nekom periodu postajali žrtvama tog radikalizma.
I sada, kad Andrej Plenković i Zoran Milanović ritualno izmjenjuju uvrede i optužbe teško je oteti se dojmu koliko su predsjednik države i Vlade zapravo slični, koliko se povode za istim metodama u politici, kako se prilagođavaju okolnostima radi zaštite karijere i fotelje, ali i kako su u jednom trenutku zamijenili uloge.
Plenković se počeo gurati prema ljevici, a Milanović prema desnici.
Lijevo krilo
Nije to ništa novo. Milanović je još za Plenković 2016. godine rekao kako šef HDZ-a zapravo misli sve najgore od Franji Tuđmanu i da bi u SDP-u bio "lijevo krilo", Milanovićevi ljudi držali su Plenkovića na vlasti u Hrvatskom saboru, premijer koalira sa Srbima i liberalima, odlazi u Jasenovac i Varivode...
A njegova retorika, politički stil i pristup bolje se uklapaju u liberalni centar, nego na političku, a naročito radikalnu desnicu.
Istodobno, Milanovićeva retorika diže desničare na noge dok predsjednik napada ljevičare, slavi Tuđmana, pljuje po Haaškom sudu, vrijeđa "ništarije i drukere" koji su "pakirali Hrvatskoj u Haagu", te postojano skuplja komplimente iste one desnice koja danas opravdava, ali i inspirira, teroristički napad na Banske dvore.
Plenki s desnicom
Svojim optužbama da je Milanović inspirator radikalizacije još 2016. godine Plenković želi kompenzirati vlastitu ulogu u promociji i toleriranju desničarskog ekstremizma, baš kao što Milanović koristi i ovu priliku da premijera prikaže slabićem koji bi trebao "ići mami".
Iako je on sam svoju čvrstinu i odlučnost demonstrirao tako što je 555 dana puštao šatoraše da teroriziraju Hrvatsku. Pa onda s njima otišao na teferić. Iako ne na Ilidžu.
Zanimljivo, dok se Plenković priprema za odlazak na komemoraciju u Vukovar odakle se, kaže Miroslav Škoro, "pruža drugačiji pogled na teroristički napad", vrijedi se prisjetiti kako je Milanović kao premijer doživio notorni bojkot službene kolone u studenom 2013. godine.
Dvije kolone
Tada je predsjednik Ivo Josipović organiziranu blokadu državnog vrha na putu prema Ovčari u režiji HDZ-a nazvao "mini državnim udarom", a premijer Milanović procijenio kako se radilo tek o "običnom činu iskazivanja političkog nezadovoljstva".
Danas, kad se jasno vidjelo kako je izgledao napad na Banske dvore, da tu nema govora o buntu već o uvježbanom napadu, Milanović je izjavio kako je "ovo što se dogodilo grozno", te da "muškarci s 22 godine trebaju bar osnovno znati što rade".
"Žrtve napada na Markovom trgu prije svega su policajci i to je poanta ove priče, a ne da imamo ponovo jednu seansu guslanja, narikanja, ovoga puta od muškarca od 50 godina koji je možda bio meta, možda nije bio meta", kazao je Milanović.
Ni riječi o terorizmu. Kamoli desničarskom.
Kad radikali udare na vrata
I tako smo došli do paradoksalne situacije: Plenković je otkrio radikalizaciju kad je njemu zapucala pod prozorom, Milanović se ruga premijeru kojem su zapucali na vrata, iako je on sam čekao da mu šatoraši navale na vrata Banskih dvora da bi ih on primio na razgovor. Valjda za nagradu.
Čak i ova reakcija upućuje na to da se predsjednik države ugodnije osjeća u ulozi lidera populističke desnice, koja je već godinama lišena bilo kakvog liderstva.
Terorist nije ništarija
Nije Milanović napadača nazvao čak niti "ništarijom", a kamoli počastio nekim "zoranizmom". Umjesto toga, ruga se premijeru koji je bio na udaru desničarskog terorizma, izlažući ga tako simpatijama liberalne ljevice.
I ne radi se ovdje samo o tome da Milanović uživa naklonost desničara, već ga slave i veličaju antimaskeri, teoretičari zavjere i svih oni koji se nadahnjuju predsjednikovim napadima na Stožer.
Plenković i Milanović izvlačili su korist od radikalne desnice, da bi sada zamijenili mjesta.
Liberalni Plenković s radikalima je osvajao vlast, pa se s liberalima i manjinama održavao na vlasti. Milanović se kao lider ljevice uporno gurao prema desnici, a sada kao predsjednik izabran glasovima ljevice ubire hvalospjeve desnice dok šamara po ljevičarima.
Nije li onda normalno da se ovako djetinjasto prepucavaju? Kad si uzajamno gaze po prstima dok panično pretrčavaju iz tabora u tabor.
Samo kako bi politički preživjeli... U blindiranim limuzinama.
