Spakirat ću se i vratiti natrag u Ukrajinu. Neka, nek me ubiju

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Neožbukana, napola drvena kuća. Nešto udara u njoj, odjekuje preko dvorišta. Nema odgovora na kucanje. Vrata škripe na ulasku. Unutra proćelavi izbrazdani muškarac steže čekić u šaci. Zovu ga Đuro Ukrajinac.

- A da vam kažem?! Bolje bi bilo da sam se vratio kao izbjeglica, a ne ovako. Kao pašče. Sjedi... Čekaj da maknem ovo... Evo, sjedi. Otišao sam prije više od 20 godina, još tamo 2001. Za poslom. Bio sam u središnjoj Ukrajini, u Viničkoj oblasti. Kupovao sam drvo i prodavao ga u Hrvatsku. Banditi su mi oteli strojeve i pilanu 2006., muka me i sad hvata kad vidim da ih netko hvali. Ma... 21 godinu sam bio tamo. Kuća mi je ostala tamo. Oženio sam se tamo. Za Ukrajinku. 21 godinu. To nije 21 dan. Kad bih vam samo rekao što mi je sve ostalo...

Vratio sam se u Hrvatsku nakon što je počeo rat, u ožujku. Nisam imao problema. Ima jedan autobus koji je išao iz Vinice prema Italiji, a ja izašao u Ljubljani i brat došao po mene. Odavde sam rodom. Ovo je bratova kuća, ja nemam ništa. Ništa još nije dijeljeno. A kad bi bog dao da se gore smiri, ja bih se vratio. A kako ću drukčije? Kuća mi je tamo, tko će mi je isplatiti? Ukrajina? Kurac će oni isplatiti.

Đuro Ukrajinac zapravo se zove Đuro Kukulj. U Podgorju sad sjedi sam i ozlijeđen. Između rata i mira, bivšeg i sadašnjeg života. Ogorčen je, svaka treća mu je psovka. Prostorija u kojoj boravi izgleda kao da su bauštelci u pola smjene odlučili odbaciti alat i otići kući.

- Ostvarivanje prava u Hrvatskoj? Isto kao da sam muzao jalovu kozu! Prvo su mi rekli da se ne mogu prijaviti kao izbjeglica nego moram uzeti ličnu kartu. I uzmem je. I onda su rekli da ću dobiti neku pomoć. A znate što sam dobio? A htio sam vam reći... Pa sam pokušao u Crvenom križu, a oni meni kažu da imam brata. Ja nemam dlake na jeziku i kažem im: ‘Jebo vas moj brat, nije on dužan mene hraniti’. I ne dobijem ništa. A i putovnica i lična karta su mi vrijedile, ne znam zašto sam ih obnavljao...

Daleko sam ti ja od dobrog. Evo, ovo su mi posljednjih 40 kuna. I još sam pozajmio 500. Jer sam morao na operaciju. Prostate. Brat mi je dovezao drva, morao sam ih ubaciti, rezati... Ma vidi, ja nisam takav da se žalim, ali ovakva realnost... Socijala? O tome neću govoriti. Evo, on mi je socijala.

Upire prstom u pravnika specijaliziranog za ovakve slučajeve. Sjedi preko stola, na rasklimanom stolcu. Gleda u pod. Objašnjava da je Đuro podnio zahtjev za minimalnom zajamčenom naknadom još prije šest mjeseci, ali još nije dobio nikakvo rješenje. Krpao se nekako jednokratnom pomoći od 2500 kuna, nešto je i radio kad se tek vratio, ali zadesila ga je operacija. Samo na temelju narušenog zdravlja trebao bi imati pravo na uvećanu novčanu pomoć. I za to je podnesen zahtjev. Ništa mu nije isplaćeno.

- Rane mi se pale tamo gdje su konci vađeni. Upaljene su. Kontrola mi je u tek u travnju... Na birou su mi rekli da će me od Nove godine vjerojatno skinuti. Gdje će naći posla za invalida? Ne mogu sad ništa teže dignuti jer ću opet završiti u bolnici. U ove 63 godine radio sam i u Hrvatskoj, i u Bosni, i u Srbiji... Trebam sakupljati papire za penziju, ali i za to treba hrpa novca, a nemam za kruh. Hranim se... Tko što da.

Odlično ti je to pitanje, zašto mi žena ništa ne šalje... Pa kako će slati, rat je?! Ne, ne, nije otišla na zapad, ostala je u kući. Sa sinom iz prvog braka. Kamo će? Ondje je osam krmača i 50 prasaca. Što će? Sve pobiti i ići grlom u jagode? Ne razumiju ljudi da ne možeš ostaviti svoje. Ne razumiju, iako su i ovdje prošli rat. I što da je došla sa mnom? Imali bismo još jedna gladna usta. Ne može to tako... A i da idem prodati kuću, prenijeti je nekako... Zašto bi je itko kupio? I oni su goli kao miševi.

Pravnik ponavlja kako je žalosno da jedna obična odluka o minimalnoj naknadi ne može biti gotova u šest mjeseci, a za izbjeglice koji dolaze iz istih krajeva praktički iste papire rješavaju u petnaestak dana. Đuro se cinično osmjehuje. Puši cigaretu do filtra.

- Ne znam zašto nemam status izbjeglice. Objašnjavali su mi, ali mi je nejasno. Nema me godinama u Hrvatskoj, došao sam iz iste zemlje, ali sam nitko i ništa. Evo, ovo mi je hrvatski pasoš. Mogao sam uzeti i njihov. Evo, vidi, evo mi slika, vidi što piše...

Tišina u poludovršenoj prostoriji. Filtar smrdi, Đuro je zaboravio ugasiti cigaretu.

- Najnormalniji čovjek bi... Kad ih vidi... Razmišljam. Neću sjediti ovdje i čekati da mi daju tanjur nečega. Spakirat ću se i ići natrag. Imam tamo stalno mjesto boravka. Jebe mi se, neka me ubiju.

Podgorje, 17. studenog 2022.