Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata

Špijuni koji su obožavali Tita: Za lojalnost im je praštao sve...

2. dio: Svakog dana kroz dva tjedna donosimo feljton o Ivanu Krajačiću zvanom Stevo, čovjeku koji je s Josipom Brozom Titom imao posebnu vezu, a kojeg su se mnogi bojali

Autor Boris Rašeta

“Ja napuštam ovaj svijet svjestan da sam za svoju Hrvatsku napravio dovoljno. Znam, ti misliš da bolujem od posebne ljubavi prema Hrvatskoj. To je točno, bolujem i od toga. Budi oprezan kako pišeš o obavještajnoj djelatnosti Ivana Krajačića, španjolskog borca. Ne škrtari s pohvalom jer ja sam bio i jedan mali bog, kaži i to…”

Ivan Stevo Krajačić, u ispovijesti Antonu Duhačeku

Napadi na Krajačića 

“Stevo je samo brinuo našu hrvatsku brigu.”

Zvonko Ivanković Vonta

Za rasplitanje ove priče nužno je vratiti se u razdoblje uoči Drugog svjetskog rata te u prve ratne godine, u Zagreb, na čijem tlu djeluje najvažnija, najbrojnija i najutjecajnija partijska organizacija u zemlji.

FELJTON: NAJTAJNIJI AGENT (1. DIO) Odnos prožet tajnama: Zašto je Tito najviše vjerovao špijunu?

Zagrebački, odnosno hrvatski komunisti na svaki način dominiraju radničkim pokretom u Jugoslaviji – tu su Josip Broz, Miroslav Krleža, Rade Končar, Vladimir Bakarić (čiji je otac sudio Titu), August Cesarec, Ivo Lola Ribar, Jurica Ribar, Divko Budak, Ognjen Prica, Božidar Adžija, Andrija Hebrang… te tri najmoćnija obavještajca, nadaleko i naširoko – Ivan Srebrenjak Antonov (do 1942.), Ivan Stevo Krajačić (nakon 1942.) i Josip Kopinič. Sva trojica u službi Moskve. Pored njih maršira široka fronta lijeve hrvatske inteligencije.

I danas, 60 godina poslije, ta bi šarolika ekipa – u kojoj ima bravara, obućara, strojara, doktora znanosti, fizičara, enciklopedista – bila jača od bilo koje stranke, ne samo u Hrvatskoj već i u široj regiji. Povrh toga, oni su bili nošeni neusporedivom energijom utopije, komunističkom idejom, koja je zasigurno spadala u one – prave ili krive – ideje koje su svojom snagom bivale veće i važnije od života. Komunizam je u to doba imao silnu mobilizacijsku snagu, poput ranog kršćanstva – u njemu su milijuni ljudi širom svijeta vidjeli snagu koja će ih osloboditi svih okova. Danas bi lakše bilo uživjeti se u bestežinsko stanje astronauta u svemiru, nego u duhovnu klimu onog vremena.

Mi, ljudi s početka 21. stoljeća, uopće se ne možemo uživjeti u te utopije koje imaju djelovanje nalik na sintetske droge, proizvode snažne halucinacije, obuzimaju cijelog čovjeka, stvaraju trajnu ovisnost i zauvijek mijenjaju organizam.

Oba sovjetska obavještajca, Ivan Stevo Krajačić i Josip Kopinič, koji nakon ubojstva u ustaškom zatvoru 1942. nasljeđuje Ivana Srebrenjaka Antonova, ljudi su od naročitog povjerenja Moskve, suradnici ruskih obavještajnih službi. No, i između njih postojale su razlike koje će odrediti dubinske struje hrvatske politike sljedećih pola stoljeća, pa i dulje.

Ivan Stevo Krajačić bio je bliži desnom krilu partije, kojim je dominirao Andrija Hebrang. Ta je struja bila više hrvatska, manje jugoslavenska – ali ne i antijugoslavenska.

Foto: screenshot/Youtube Ivan Krajačić Stevo

Kopinič, inače Slovenac, pokazalo se poslije, bio je bliži centralističkom poimanju jugoslavenstva u kojemu nema previše razumijevanja za nacionalne suverenitete i identitete.

Foto: Wikipedia Josip Kopinič

Komunistička partija Jugoslavije u odnosu prema nacionalnom pitanju slijedila je Kominternu, ali ne uvijek posve slijepo. Kada je Kominterna zauzela stajalište da Jugoslaviju, kao versajsku tvorevinu, treba razoriti, Partija ju je slijedila.

Postoje Titovi tekstovi iz partijskih novina onoga vremena koji bi danas zvučali gotovo pravaški.

No da je Kominterna smatrala da Jugoslavija mora postojati i pružati otpor imperijalizmu, Partija bi preuzela i takvo stajalište. Ipak, ljudi su u njoj različito mislili. Linija je bila jedno. Osobna mišljenja bila su drugo. Nisu se morala ispovijedati naglas. Naročito je Tito fleksibilno prilagođavao doktrinu o stanju na terenu. Bio je majstor za vrludanja u odnosu na smjer Moskve, pravi mačak koji je izbjegao sve čistke i pogrome. A to nije bilo lako. Politika je, uostalom, najveća i najzahtjevnija od svih umjetnosti. Ona zahtijeva stalni napor uma i volje, neprestanu pribranost, stalno odmjeravanje snaga. Politika je, rekao bi njemački teoretičar Karl Mannheim, “iracionalni manevarski prostor” – koordinate je nemoguće izračunati. Ona je zato i stvar intuicije, a “genijalnost je u svemu intuicija” kako bi rekao Balzac.

Izdržati više od pedeset godina na vrhu Partije, u sukobu sa Staljinom, Hitlerom, iz nepriznate, ilegalne stranke dosegnuti dominaciju nad trećinom kugle zemaljske preko pokreta nesvrstanih, to je umjetničko čudo ravno Sikstinskoj kapeli. Tolika desetljeća vlasti, to je zatvor – no u Titovu slučaju moglo bi se reći da je to bila radosna robija.

Najteže iskušenje preživljavanja, uz Drvar, Sutjesku i Neretvu, Josip Broz doživio je krajem tridesetih u Moskvi. Više se živih komunista vratilo iz Dachaua nego iz Moskve.

Staljin je katkada svojoj službi davao naloge za uhićenja s brojkom – privedite sto tisuća ljudi. Tada su hapšeni bez logike, razlozi su traženi poslije.

Foto: Wikipedia Josif Staljin

Čistke su se znale provoditi i prema skupinama grijehova – SKP-b bi se u jednom ciklusu, primjerice, čistio od “oportunista, pijanaca, karijerista”, a u drugom od “trockista”, “špijuna Gestapoa” itd. Lakše uvjete za preživljavanje čovjek bi imao u džungli, među čoporom zvijeri. Oni koji su opstajali bili su čisti darvinistički primjerci koji jamče opstanak vrste – dovitljivci, žongleri, virtuozi, kameleoni u divljini komunizma.

Ivan Stevo Krajačić u rijetkim je intervjuima s poštovanjem govorio o Titovoj obavještajnoj vještini, o genijalnom instinktu i briljantnom oprezu. Ne samo da je imao privatnu obavještajnu službu, na čelu s njim, Krajačićem, već je i sam špijunirao. Tito je učinio još jednu stvar koja mu je olakšala opstanak – mimo Partije, Kominterne i sovjetskih službi, organizirao je svoje mreže. Vladimir Velebit rekao je Milomiru Mariću da ga Tito prije rata nije želio primiti u Partiju, premda je pomagao Josipu Kopiniču u uspostavi punkta Kominterne u Zagrebu. Zašto? Očito je želio imati ljude koje kontrolira samo on, ne i Staljin ili bilo tko drugi. Ako su mu bili osobno lojalni, praštao im je doslovno sve. 

Kerestinečka kalvarija

Ključni događaj u životu zagrebačkih komunista 1941. bio je slučaj Kerestinec. Dr. Vlatko Maček osnovao je, uz asistenciju Ivana Šubašića, logor Kerestinec 31. ožujka 1941. godine, i u njega zatvorio više od stotinu najuglednijih članova partije za koje je policija znala.

24sata | Autor: 24sata Foto: 24sata Vladko Maček (u prvom redu, drugi s lijeva)

Nakon početka akcije Barbarossa 1941., Josip Kopinič, kao predstavnik Kominterne, pokušao je sa zagrebačkim mjesnim komitetom djelovati osamostaljeno od Partije. Kopinič je pokušao dići ustanak na svoju ruku, tumačeći to instrukcijama Moskve. Tako je došao u sukob s Vladimirom Popovićem, instruktorom CK KPJ pri CK KPH, kao i Radom Končarom, Andrijom Hebrangom, Vladimirom Bakarićem i Pavlom Papom koji su imali obazriviji pristup. Upravo je Kopinič javio Kominterni da CK KPH sabotira poziv na oružanu borbu i od Kominterne je 9. srpnja dobio mandat za njegovo raspuštanje. Budući da mu čelnici CK KPH nisu omogućili da dođe u kontakt s Titom, uspio je preko Herte Haas po kuriru, vozaču Branku Maleševiću, Titu uputio pismo u kome je iznio kritike na račun CK KPH predloživši mu da dođe u Zagreb kako bi se sastali s rukovodstvom KPH. Kopinič je tada uspio dobiti podršku Mjesnog komiteta KPH za Zagreb, na čelu s Antunom Robom, koji je planirao Mjesni komitet Zagreba preimenovati u Centralni komitet.

Nakon noćne likvidacije ustaškog agenta Ljudevita Tiljka, ustaše su za odmazdu 8. srpnja iz Kerestinca izveli desetoricu logoraša, među kojima i Božidara Adžiju, Ognjena Pricu, Otokara Keršovanija te ih strijeljali u Maksimiru. Nakon tog strijeljanja, Josip Kopinič na svoju je ruku, s Gradskim komitetom Zagreba, organizirao bijeg preostalih logoraša. Bijeg je, međutim, bio nemarno pripremljen pa su svi koji su pobjegli, njih više od stotinu, ubijeni.

Tom prilikom likvidiran je cvijet hrvatske lijeve inteligencije. Obavještajno-publicistička struja koja se desetljećima poslije nadovezivala na Josipa Kopiniča, u vezi s Kerestincem stvorila je teoriju zavjere. Prema njima, utamničeni komunisti bili su zalog lojalnosti koji su Andrija Hebrang i Vlado Bakarić dali ustašama – njihov je cilj, tvrde Kopiničevi sljedbenici, bilo utemeljenje Komunističke partije Nezavisne Države Hrvatske, koja bi bila lojalna državi i ne bi dizala ustanak. B

ez dokaza tvrde da su Bakarić i Hebrang bili na sastanku s Budakom i Kvaternikom i tamo dogovorili “miroljubivu pasivnu egzistenciju” kao u vrijeme robije, kada su zajedno pružali otpor Kraljevini Jugoslaviji.

Suprotna struja tvrdi da dokaza za takve teze nikada nije bilo i da nikada neće ugledati svjetlo dana. Dodaju da se Kopinič – kojega zbog likvidacije stotinu ljudi, njegovom krivnjom, nikada nije pekla savjest – na taj način samo pere.

Josip Kopinič se javno predstavljao kao simpatizer ustaša. Bio je predsjednik Društva dalmatinskih Hrvata. Surađivao je i s Ivanom Srebrenjakom, koji je bio šef sovjetske vojno-obavještajne službe za Balkan. S Krajačićem je dobar dio rata surađivao, ali njih dvojica nikad se nisu voljeli. Naprotiv.

Netrpeljivost dvojice ruskih obavještajaca potrajat će sve do kraja njihova života, a na marginama tog osobnog sukoba odvijat će se sukob dviju koncepcija nacije, države, južnoslavenskog prostora. Krajačić je bio, kako je sam govorio, pomalo u šiframa, “republikanac”, Hrvat, komunist. Žena mu je bila Srpkinja iz Bosne, Milena Milidrag. Bio je odani Titov prijatelj. Josip Kopinič Mali, “Vokšin”, “Čovjek iz vazduha” (kako ga je nazvao Vladimir Popović, smatrajući te 1941. godine da Kopinič nema doticaja s realnošću) bio je, pak, sklon čvršćoj Jugoslaviji, skloniji Srbima, koje Krajačić nije pretjerano volio. I on je bio odani Titov prijatelj.

Tito do kraja života nije iznevjerio ni jednoga ni drugoga, mada su obojica počinili pogreške zbog kojih bi drugi bili strijeljani po kratkom postupku.

Kopiniča je Partija ocijenila krivcem za Kerestinec, ali nije strogo kažnjen. Vjerojatno su se bojali Moskve, za koju je Kopinič radio. Krajačić je činio serijske grijehe, uglavnom “na liniji nacionalizma”. Ni njemu se nije dogodilo ništa strašno.

Dok je, recimo, Stjepan Mesić zbog rečenice “neka se drugi griju na našoj vatri, ali neka nam ne gase plamena” poslan u Gradišku, Krajačić je zbog izjave o Jasenovcu u kojem je “ubijeno premalo Srba” tiho umirovljen, godinu dana nakon skandala o kojem je brujala cijela Jugoslavija.

Kopinič i Krajačić obožavali su Tita, i divili mu se – barem javno. Tito je podržavao Krajačića i Kopiniča. Njih dvojica međusobno su si podmetala. Prema Hebrangu svi su imali snažne emocije, pozitivne ili negativne.

Drugi važan događaju životu zagrebačkih komunista bilo je uhićenje Ivana Srebrenjaka Antonova, glavnog rezidenta sovjetske obavještajne službe za Balkan. Njega su ustašama izdali suradnici koji, slučajno uhapšeni, nisu mogli izdržati mučenja. Nakon nekog vremena u zatvoru je ubijen.

Taj je događaj neobičan jer nije objašnjivo zašto bi ustaše ubijali šefa svih ruskih špijuna na Balkanu koji im je bio korisniji živ nego mrtav. Gestapo je zbog te likvidacije prosvjedovao, ali bilo je kasno. Čini se da su komunisti uredovali da se Srebrenjaka u ustaškom zatvoru “slučajno” ubije, pa su Kominternine tajne, prije svega suradničke mreže, ostale skrivene. Nakon Srebrenjakove smrti, njegovu mrežu u Zagrebu preuzima – Ivan Krajačić.

Hebrang je bio blizak suradnik Ivana Srebrenjaka, a čini se da su bili i prijatelji. Je li Krajačić imao ulogu u toj likvidaciji?

O Srebrenjakovom radu zanimljivo je svjedočanstvo ostavio Slovenac Aleš Bebler. Bebler piše: “Radio sam u tvornici aviona na Port de Versaillesu i stanovao u blizini tvornice, kod konjskih klaonica. Jednog jutra, oko 6 sati, netko pokuca na vrata. Otvorio sam i ugledao vrlo uzbuđenog znanca kojeg smo zvali Mutić. On je bio stalna Biklovićeva veza, nekakav njegov pomoćnik za tehničke poslove. Imao je lice neobično slično filmskom glumcu Charlesu Bronsonu i neugodan pogled iza naočala. Skočio je u sobu, potegao pištolje iza pasa, i povikao: ‘Uništili smo Šumanovca. Ako netko dođe po mene, proći će kao žuti mačak…’

Rekao je da uopće nije spavao jer je čekao izdajnika. Bacio se na postelju i zaspao s pištoljem u ruci. Sljedećeg dana u novinama smo čitali o ubojstvu čovjeka o kojemu nije bilo posebnih podataka…”

Idući važan događaj bio je, usko vezan uz hapšenje Srebrenjaka, uhićenje Andrije Hebranga. On je bio nastrijeljen, ali je preživio ozljede, potom zatvoren, a onda, prema Titovoj želji, razmijenjen i doveden na slobodni teritorij. Hebrang je i tada bio predstavnik hrvatskog nacionalnog krila partije.

V.list | Autor: V.list Foto: V.list Andrija Hebrang

Njemu su pripadali, lavirajući, i Vladimir Bakarić, Pavle Gregorić, Stevo Krajačić, Zvonko Ivanković Vonta. Predstavnik jugoslavenskog krila, Rade Končar, uhapšen je i strijeljan u Šibeniku. Tito je bio čovjek imperijalne vizije, bliži jugoslavenstvu, federalnog tipa, kao i Kopinič. To su pomalo pojednostavljene karakterizacije koje treba promatrati u dinamičkom kontekstu – ovo su osnovne konture koje su bile podložne promjenama jer su karakteri tih ljudi bili fleksibilni.

U tom trokutu, Zagreb – Beograd – Moskva, zaplele su se i rasplele mnoge naše političke drame od 1941. do danas… Berlin i Washington imali su važnu ulogu, kao i London, no ovo su ključni toponimi.

Imena Ivana Steve Krajačića, Josipa Broza Tita, Andrije Hebranga i Josipa Kopiniča ostat će ključna u dešifriranju hrvatske politike od onda do danas. A “Jugoslaveni” i “Hrvati” tuku se i danas kao i onda – taj sukob možemo vidjeti svuda, od braniteljskih prosvjeda do masovnih medija i stranaka.

Ivan Stevo Krajačić ključne godine rata proveo je u Zagrebu, u glavnom gradu tadašnje NDH.

Kod šefa Pavelićeva osiguranja

Stevo je kao ilegalac uspio stvoriti začuđujuću mrežu obavještajaca u samom vrhu Nezavisne države Hrvatske, naročito u njezinim oružanim snagama.

O njegovoj prodornosti svjedoči razgovor koji je vodio sa zapovjednikom Pavelićeva tjelesnog zdruga (PTS). Kao šef ilegalaca i rezident sovjetske obavještajne službe otišao je ravno u lavlje ralje. Za to je trebalo imati petlje.

“Za vrijeme ilegalnog rada u Zagrebu ja sam se, osim s ostalima, sastao i s ustaškim pukovnikom Vladom Galićem, komandantom Pavelićeva tjelesnog zdruga i komandantom grada Zagreba, u njegovom stanu u Petrovoj ulici”, napisao je Krajačić u tekstu koji je u zborniku o Titu objavio Vladimir Dedijer. “Taj sastanak upriličili su moji suradnici oficiri: Ljudevit Šinko, pok. Srećko Brana i Ljudevit Gerl. Galića su stalno čuvala dva ustaška stražara. Sa mnom su do njegove vile došla dva naša suradnika, glumac August Cilić i Ivica Šnidaršić, tadašnji direktor Tvornice likera Becker u Branimirovoj ulici. Pred Galićevom rezidencijom oni su čekali ako kojim slučajem sve ne bi bilo kako smo predvidjeli. Cilić i Šnidaršić bili su doista civilni stupovi u našem radu s neprijateljskim vojnim formacijama za ovo vrijeme okupacije Zagreba.

Na pukovnika Vladu Galića ja sam, čini se, ostavio iznenađujući utisak.

– Pa zar su partizani takvi? – rekao mi je.

Nakon nekoliko konvencionalnih rečenica o vremenu i zdravlju, upoznao sam ga s međunarodnom situacijom i uslugama koje se od njega traže. Pukovnik je, očito, bio uznemiren, bilo mu je jasno da se upetljao u opasne poslove.

– Saznao sam – rekoh mu – da ste štampali letke o padu Staljingrada. Kako vam je to moglo pasti na pamet? Nasjedate njemačkim lažima. Znate li vi, molim vas lijepo, kakva je snaga Crvene armije? Ja vam kažem da Staljingrad neće pasti. Zasuo sam ga nizom dokaza i argumenata da Staljingrad ne može pasti. Rekao sam mu da je to propagandni manevar Nijemaca, iako tada nisam bio obaviješten da je uistinu tako. Ali čvrsto sam vjerovao u herojsku borbu Crvene armije.

– Morate svakako spriječiti da se ti leci rasture! – rekao sam mu.

– Ali kasno je – pokušao se pukovnik opravdati.

– Nije. Leci su još uvijek na skladištu u štampariji.

Na rastanku, poslije večere, kasno noću, Galić mi dobaci:

– Čudni ste vi komunisti. Govorite i nastupate tako slobodno kao da vam ne prijeti nikakva opasnost...

Poslije sloma Nijemaca kod Staljingrada svi naši simpatizeri bili su oduševljeni našim predviđanjima o ishodu staljingradske bitke. Nekoliko partijskih ćelija i vojnih komiteta osnovali smo u hrvatskom zrakoplovstvu, a pouzdane suradnike imali smo u sastavu ustaškog Glavnog stožera, u topničkoj kasarni u Črnomercu, u domobranskoj bolnici na Kuniščaku, u Komandi samovoza, u ustaškom topničkom zdrugu, u Ministarstvu oružanih snaga (MINORS-u), na aerodromu na Borongaju itd., zatim u Karlovcu, Rajlovcu kraj Sarajeva i u Varaždinu. Od članova specijalne obavještajne službe, kao i od njihovih suradnika, dobili smo najrazličitije podatke o neprijateljskim operativnim mjerama, pri čemu sam se koristio njihovim uniformama, i tako ulazio u najviše ustanove i ministarstva NDH, kao na primjer u Ministarstvo mornarice NDH.”

Stevo Krajačić opisuje kako se služio lažnim dokumentima, pa je bio “nadsavjetnik Ministarstva financija”, “domobranski topnički časnik”, “avijatički bojnik” itd.

Sudbina pukovnika Galića nije bila slavna. Ustaše su ga otkrili i strijeljali kao suradnika NOP-a.

Sastanak sa zapovjednikom mornarice 

Drugi su Krajačićevi suradnici imali više sreće, kao i sam Stevo.

“Osim s pukovnikom Galićem i nekima drugima, u okupiranom sam se Zagrebu sastao i s komandantom mornarice Gatinom, u Gundulićevoj ulici”, piše Krajačić.

“Bilo je to 1943. godine. Pred zgradom Ministarstva mornarice NDH u Zagrebu zaustavio se vojni automobil i iz njega sam izišao ja kao ‘pričuvni zrakoplovni nadsatnik’, dakle u avijatičarskoj oficirskoj uniformi.

Čvrsto koračajući uputio sam se ulazu Glavnog stana (štaba) mornarice NDH. Stražari su me pozdravili i propustili. Najprije sam potražio oficira Mihu Markija, svog suradnika i znanca, da me najavi komandantu. Nekoliko trenutaka kasnije našao sam se u njegovoj sobi. Ne obazirući se na vojne propise, prišao sam mu, pružio ruku i kratko rekao:

– Dolazim kao izaslanik Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije i druga Tita! Komandant mornarice se zaprepastio, lice mu se zacrvenjelo, znoj ga oblio, ustajao je od stola pa sjedao, otvarao usta, ali riječi nisu dolazile. Takav posjet zaista nije očekivao. Pošto smo sjeli, ja sam mu mirno pričao o razvoju partizanske borbe te – kao uzgred – spomenuo da je u Vrhovni štab stigla engleska vojna misija (znajući da je komandant mornarice prije rata bio poznat kao prijatelj Engleza). Uslijedio je i kratak dijalog: govorio sam mu kako ne bi trebalo dopustiti da se stare riječne topovnjače osposobe za novu ofenzivu koja se priprema na Kozaru.

– To je nemoguće, one su već spremne – rekao je.

– Nisu. Obaviješten sam da topovske cijevi i ostali dijelovi još nisu stigli iz Njemačke u Zagreb. Kad stignu, bit će poslane u artiljerijski puk u Karlovac, a ne u Slavonski Brod, gdje se topovnjače trebaju popravljati. Dok se greška ispravi, ofenziva će proći… Komandant se suprotstavljao, ali je napokon popustio, shvativši da će ‘greške’ načiniti simpatizeri partizanske borbe.

Odlazeći, zastao sam na vratima kabineta komandanta mornarice NDH i rekao mu: – Pazite, vaši čuvari na porti imaju moju fotografiju iz civila i ako dođe do čega, vi me ne poznajete. Nisam bio kod vas. Nikada se nismo vidjeli!

Ležerno sam izišao iz mornaričkog štaba, ušao u kola i odvezao se. Zadatak je obavljen i te topovnjače nisu se pojavile u ofenzivi. Za prvu ofenzivu na Kozaru bile su posuđene mađarske topovnjače. Kola i uniformu za taj posjet osigurali su mi moji suradnici u avijaciji NDH (bojnik Matija Petrović).

U to vrijeme porazmjestili smo svoje ljude i na druga, vrlo povjerljiva i vrlo osjetljiva domobranska i ustaška mjesta, a uz pomoć pukovnika Nikole Obuljena poslali smo dva aviona – lovca Messersmith, odnosno Henkel u pozadinu fronte Sovjetskog Saveza.

Budući da sam obavio svoju misiju u okupiranom Zagrebu, i pošto mi je prijetila opasnost da budem uhapšen, ja sam, na poziv Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske povučen na oslobođeni teritorij i postavljen za organizacionog sekretara CK KPH (1943. u jesen). Naravno, prethodno sam se pobrinuo za one koji će moći nastaviti započeti posao i obaviti sve ostale zadatke. Zamijenili su me poznati komičar, glumac Hrvatskog narodnog kazališta August Cilić i direktor Tvornice likera Becker Ivan Šnidaršić.

Foto: screenshot/Youtube Glumac August Cilić

Oni su s dosta razgranatom mrežom, koja je uspješno djelovala sve do oslobođenja Zagreba, ispunili sve zadatke što su pred njih bili postavljeni. Najveći pothvat izveden je nekoliko dana prije oslobođenja Zagreba kada je bojnik Ivan Cvenček prebacio ostatke Pavelićeve avijacije u Topusko (u suradnji s Ivanom Šnidaršićem).”

U vrhu oružanih snaga NDH

Za relativno kratko vrijeme Krajačić je, dakle, uspio prikladne ličnosti u različitim vojnim formacijama takozvane Nezavisne Države Hrvatske, uglavnom istaknutije oficire, privoljeti da rade za ciljeve narodnooslobodilačkog pokreta. Prebacivanje ustaške avijacije partizanima bilo je veliki uspjeh. No, ne i jedini.

“Moji kontakti s višim oficirima u domobranskoj i ustaškoj vojsci sastojali su se u tome da ih privolim da pružaju pomoć NOB-u. A takvih je iz dana u dan bilo sve više. Nisu to bili neki prijeratni simpatizeri na koje se čovjek mogao odmah i sigurno osloniti, ali su bili uglavnom pošteni i čestiti ljudi koji su na ovaj ili onaj način dospjeli u domobranske, a rjeđe u ustaške redove i tamo obavljali različite dužnosti.

Valjalo je dobro proučiti biografiju svakoga od njih, vidjeti kakva su mu stajališta, opredjeljenja, što misli o ovome ili onome. Tek tada bismo se odlučili da odemo k njemu i privolimo ga na užu suradnju. Zato je bilo vrlo važno i držanje onoga koji mu dolazi, njegov prvi nastup, njegovo iskustvo. Naime, u takvim prilikama bio bi dovoljan i najmanji znak nesigurnosti ili kolebanja pa da svi naši planovi propadnu...”, napisao je, ali ne otkrivajući kako je te poštene i čestite ljude preveo na drugu stranu. Evo koga je sve Krajačić iz Oružanih snaga NDH preveo u partizane.

Bili su to, redom:

Franjo Pirc, zrakoplovni dopukovnik, načelnik Štaba komande NDH, potpukovnik bivše jugoslavenske vojske, prvi koga je Krajačić poslao na oslobođeni teritorij. “Prije toga s njime sam imao više razgovora o njegovu odlasku u NOB. Po odlasku u partizane (bilo je to 21. listopada 1943., op. a.) određen je za prvog komandanta JRZ. Umro je kao umirovljeni general-potpukovnik JNA u Ljubljani.”

Matija Petrović, zrakoplovni bojnik, kapetan I. klase bivše jugoslavenske vojske. “Kao novinar, urednik časopisa ‘Hrvatska krila’, on je po svojoj službenoj dužnosti povremeno bio prisutan sastancima u Hitlerovoj ambasadi u Zagrebu, gdje je uz vojnog atašea nazočio i sam ambasador Von Kasche, pa je dolazio do vijesti koje su nam bile vrlo korisne. Kod njega je neko vrijeme stanovao Titov sin Mišo. Kao umirovljeni pukovnik JNA umro je 1979. godine u Zagrebu. (prešao partizanima 25. rujna 1944.)”

Srećko Brana, ustaški satnik, poslije domobranski nadsatnik (kapetan I. klase bivše jugoslavenske vojske), suradnik obavještajne grupe. Zbog suradnje s NOP-om u Karlovcu osuđen je na dugogodišnju robiju. Za vrijeme povlačenja ustaše su ga likvidirale.

Ivan Cvenček, bojnik, komandant aerodroma Borongaj, član KPH. Suradnik NOP-a od 1941. godine. Uoči oslobođenja Zagreba prebacio je na naš partizanski teritorij kompletnu avijaciju NDH koja je tada bila u Zagrebu. Umro je kao pukovnik JNA u Zagrebu.

Ljudevit Geri, domobranski satnik, artiljerijski kapetan I. klase bivše jugoslavenske vojske, jedan od najistaknutijih članova Stevine obavještajne grupe u vojsci NDH. Nositelj partizanske spomenice 1941. godine. Kao pukovnik JNA u mirovini živio je u Zagrebu.

Ivan Knežević, oficir bivše jugoslavenske vojske, domobranski bojnik, u Karlovcu suradnik obavještajne grupe. Poticao domobrane da pružaju pomoć partizanima i da odlaze u NOV, prikupljao pomoć za partizane, održavao vezu s obavještajnom grupom u Zagrebu itd. Otkriven i zbog suradnje s NOP-om osuđen na smrt i strijeljan 1. srpnja 1943. u Zagrebu.

Nikola Obuljen, pukovnik vojnog zrakoplovstva NDH, suradnik obavještajne službe, član KPH. Bio je direktno zadužen u Komandi zrakoplovstva kod generala Krena za Istočni front. “S njime sam se”, kaže Stevo, “nekoliko puta dogovarao o prebacivanju aviona u SSSR.” Zbog suradnje s NOP-om uhapšen i zvjerski mučen. Likvidiran od agenata UNS-a 23. prosinca 1944.

Vlado Galić, ustaški pukovnik, komandant Pavelićeva tjelesnog zdruga komandant grada Zagreba, otkriven i zbog suradnje s NOP – om strijeljan od ustaša.

Frane Biočić, oficir bivše jugoslavenske vojske, domobranski bojnik u Karlovcu, predsjednik tajnog Vojnog komiteta NOP-a, član obavještajne grupe (član KPH), glavna veza Zagreb – Karlovac – oslobođeni teritorij (i obratno). Kad je otišao u partizane, postao je vijećnik ZAVNOH-a. Kao pukovnik JNA živio u Zagrebu u mirovini.

Nenad Stefanović, zamjenik načelnika Operativnog odjela generalštaba NDH. Od njega je Vojni komitet u Karlovcu (Biočić) dobivao važne podatke. Umro je u Zagrebu.

Đorđo Novak, profesionalni vojnik oficir bivše jugoslavenske vojske, pukovnik, zapovjednik svih trupa u kasarni Črnomerec, suradnik obavještajne grupe. Prebacio na oslobođeni teritorij više desetaka domobrana i veću količinu oružja i municije. Umro kao pukovnik JNA 13. listopada 1967. u Zagrebu.

Miha Marki, mornarički oficir bivše jugoslavenske vojske, suradnik obavještajne grupe, organizirao susret s komandantom mornarice u njegovu štabu u Zagrebu. Otkriven zbog suradnje s NOP-om i strijeljan.

Demetar Varđa, potporučnik austrougarske vojske, kapetan I. klase bivše jugoslavenske vojske, domobranski bojnik u Varaždinu i komandant topničkog sklopa artiljerijskog diviziona u kasarni Jalkovac (pokraj Varaždina). U ožujku 1942. godine sastao se u Zagrebu s Ivom Lolom Ribarom, Krajačićem i Dragutinom Sailijem. Tom prilikom dogovoreno je da cijeli divizion prijeđe u NOV (to je i ostvareno 1943. godine). Poslije rata bio pomoćnik komandanta grada Zagreba. Kao pukovnik JNA umro 20. rujna 1969. u Zagrebu, a sahranjen 23. rujna 1969. u rodnom Karlovcu.

Prof. Anita Drobnič, medicinska sestra i korska pjevačica, članica specijalne obavještajne grupe. Radila je i na specijalnom zadatku u Italiji za vrijeme drugoga svjetskog rata. Poslije rata bila članica Zbora RTV Zagreb. Umrla u Zagrebu.

Joze Kropar, zrakoplovni bojnik, kapetan I. klase bivše jugoslavenske vojske, suradnik obavještajne grupe, poslije umirovljeni potpukovnik JNA.

Ljudevit Šinko, domobranski stožerni nadsatnik, generalštabni kapetan I. klase bivše jugoslavenske vojske, suradnik obavještajne grupe. Poslije je živio kao umirovljenik u Opatiji.

Franjo Balon, domobranski natporučnik, poručnik bivše jugoslavenske vojske. Vojnim kamionetom prebacio na poluoslobođeni teritorij 1942. godine dr. Ivana Ribara, Lolu i Krajačića. Suradnik NOP-a od 1941. godine. Umro 20. prosinca 1974. u Zagrebu kao potpukovnik Jugoslavenske ratne mornarice.

 – Emilio Žeželić, domobranski poručnik, radiovezist, član specijalne obavještajne grupe, davao Ivici Šnidaršiću i Krajačiću dragocjene i vrlo povjerljive podatke. Preko svoje radiostanice prenosio važne novosti Vrhovnom štabu NOV i POJ.

Zvonimir Hećimović, oficir bivše jugoslavenske vojske, domobranski pukovnik, šef odsjeka u obavještajnom odjelu MINORS-a, davao važne vojne i druge podatke Ivanu Cvenčeku i Ivici Šnidaršiću. Tragično poginuo 1963. godine u Zagrebu.

Josip Horvat, podoficir u zrakoplovstvu NDH, član specijalne obavještajne grupe. Suradnik NOP-a od 1941. godine. Sa Stjepanom Rutićem i Ivanom Jakovlićem učinio velike usluge za NOP. Kao major JNA u mirovini živio u Zagrebu. 

“Preko vojnih komiteta i partijskih ćelija u neprijateljskoj vojsci, zajedno s Ivom Lolom Ribarom i nekim drugim suradnicima, ulazili smo u sve pore neprijatelja i tu djelovali, širili istinu o oslobodilačkoj i pravednoj borbi naših naroda i narodnosti, prikupljali povjerljive podatke i vojna obavještenja o kretanju njemačkih, talijanskih i ustaških trupa, slali na partizanski teritorij oružje, municiju, sanitetski materijal i instrumente, upućivali domobrane i njihove oficire u partizane, kao i određen broj uglednih ličnosti, osobito haesesovce”, pripovijeda Krajačić.

>>> Kraj drugog nastavka

POTRAŽITE NA SVIM KIOSCIMA NOVU KNJIGU 'MISIJA: UBITI TITA, PAVELIĆA, LUBURIĆA' PO CIJENI OD 49,90 KN

 

Tema: Feljtoni

Komentari 283 Pogledaj sve komentare
  • Avatar Dead Serious
    Dead Serious Petak, 16.03.2018. u 14:03

    Drago mi je da ste ovako iscprni članak o omiljenom diktatoru objavili. Obzirom koliko mladih i starijih njegovih simpatizera ovdje ima, ne bi bilo loše na tjednoj bazi ovako nešto "exluzivno" objaviti

  • Avatar Tigar 74
    Tigar 74 Petak, 16.03.2018. u 09:01

    Štipam se, misleći da sanjam....Koga ovo još zanima? U kojem filmu živite, koja je svrha uopće ovog članka? Idolopoklonstvo?

  • Default avatar - Deleted user
    Deleted user Petak, 16.03.2018. u 16:31

    Pomeli smo Jugu. Jos samo da iselimo "podstanare" iz otetih stanova. Neka guza osjeti napokon tekovinu rada, reda i postenja.

Komentiraj, znaš da želiš

Za komentiranje je potrebno prijaviti se. Nemaš korisnički račun? Registracija je brza i jednostavna, registriraj se i uključi se u raspravu.

Message