Spletke i intrige kraljice željne apsolutne moći samo za sebe...

Elizabeta Kotromanić, kći Elizabete Pjast iz Poljske i bana Stjepana II. rođena 1339. godine imala je samo šest godina kada joj je umrla majka. Teško je primila taj udarac. Još teže joj je palo što su je odmah nakon toga otpravili na dvor Anžuvinaca gdje je bila dvorska dama kraljice Elizabete, pa je ondje susrela i Ludovika I. te njegovu tadašnju suprugu Margaretu Luksemburšku. U međuvremenu je srpski car Dušan ponudio Stjepanu da će jednog od svojih sinova oženiti Elizabetom računajući vjerojatno na proširenje svojih posjeda i utjecaja, ali ban je to odbio. On je imao druge planove. 
Ludovikova supruga Margareta je preminula, pa su kraljica Elizabeta i Stjepan II dogovorili brak svoje djece, Ludovika I Elizabete. Banu je to donijelo još veći ugled među susjednim vladarima. 

Brak s rođakom

Elizabeti je te 1353. godine bilo samo 14 godina. Prema nekim izvorima, tek nakon sklapanja braka otkrilo se da su Ludovik I njegova mlada supruga rođaci u četvrtom koljenu preko poljske loze. Zato su, da bi brak bio valjan, morali od pape ishoditi odobrenje, što su i dobili.

-  Elizabeta je čini se bila posve "nevidljiva" sve dok joj je bila živa svekrva, a ta je pak bila jako dugovječna i umrla je svega nekoliko godina prije svoga sina, kralja Ludovika. U braku s Ludovikom Elizabeta nije imala djece nekih petnaestak godina, a onda je nakon početka 70-ih godina rodila četiri kćeri, od kojih su preživjele dvije, Marija i Hedviga - ispričao nam je prof. dr. sc. Mladen Ančić sa zadarskog Sveučilišta. 
U početku se vjerovalo da je Elizabeta neplodna, no povijesni spisi bilježe kako je 1365. rodila prvu kćer, Mariju, koja je umrla već sljedeće godine. Potom je rodila Katarinu 1370., no ona je umrla kad je imala osam godina. Uslijedila je Marija 1371., i Jadviga rođena 1373. Njih dvije uspjele su nadživjeti roditelje. 

Nije imala muškog nasljednika

Ipak, Elizabeta je cijelo vrijeme sanjala o muškom potomku, prijestolonasljedniku koji bi učvrstio vlast njezina supruga Ludovika. Njezina želja za dječakom rezultirala je izradom svjetski vrijednog spomenika, Škrinje svetog Šimuna u Zadru.

To je najvrjednije djelo zadarskih zlatara srednjeg vijeka. Spomenik je nulte kategorije, a za neraspadnuto tijelo svetog Šimuna dala ju je izraditi upravo Elizabeta. Riječ je o zavjetnom daru budući da je suprugu silno željela roditi dječaka, prijestolonasljednika.

Darovala je 343 kilograma srebra i pozlaćenog lima, a povjesničari umjetnosti navode kako je njezina duboka motivacija prikazana I na samoj škrinji. Naime, u luku prostorije u kojoj kraljica sa kćerima predaje Šimunu zavjetni dar, nalazi se jaje s okovom u obliku križa. Riječ je o nojevom jajetu kao simbolu nadnaravnog rođenja. O Elizabetinim dinastičkim očekivanjima govorio je i Miroslav Krleža opisujući je kao ženu koja je radi želje za sinom u svetištima diljem Europe ostavila kilograme zavjetnog zlata. Nije joj pomoglo. U postavu Stalne izložbe crkvene umjetnosti u Zadru naslovljenoj Zlato i srebro Zadra čuva se još jedan vrijedan izložak povezan s Elizabetom, a to je njezina kruna.

Navodno ju je ona osobno skinula s glave i darovala je svećenicima u crkvi svetog Šime u Zadru. To je jedina u Hrvatskoj kraljevska kruna koju je u cijelosti očuvana i njezina je vrijednost neprocjenjiva. Zanimljivo je i da Elizabeta nikada nije bila službeno okrunjena za kraljicu, nego je titulu stekla udajom, a formalnu dužnost dobila je smrću supruga. 

Borba za vlast

- Ludovik je uspio nagovoriti svoje plemstvo da njegovu kćer Mariju priznaju za "kralja" nakon njegove smrti, ali ju je prije toga vjerio sa Sigismundom Luksemburškim. To je pak bila dinastija koja je polagala nasljedno pravo na carsku titulu, pa će i sam Sigismund potrošiti više od polovice svoje vladavine, a ta je bila duga i trajala punih 50 godina, u nastojanja da dođe do carske krune.To mu je pošlo za rukom tek potkraj života. 

Nakon svekrvine smrti Elizabeta je postala znatno aktivnija, a čini se da od toga vremena datira i njezina povezanost s Nikolom Gorjanskim, najutjecajnijim velikašem na dvoru tijekom 70-ih i 80-ih godina 14. stoljeća. Je li u tome bilo i nešto više od političke povezanosti teško je reći, jer pisanje kronika, dnevnika i sličnih narativnih tekstova nije bilo raširena navada ni na dvoru, ni kod velikaša, pa ni u gradovima, osim u onim dalmatinskim, a tamo se baš i nije puno znalo o dvorskome životu - objasnio je dr. Ančić. 

Kad joj je muž umro, Elizabeta se konačno dočepala vlasti. Postala je regentkinja, namjesnica u ime malodobne kćeri Marije i preuzela je hrvatsko-ugarsko i poljsko prijestolje koje se već u početku počelo znatno ljuljati. Naime, zaručnik njezine kćeri Marije, Žigmund Luksemburški, počeo je pokazivati vladarsku ambiciju i jasnu namjeru da posegne za krunom. Istovremeno je isti interes pokazao i Karlo Drački, kralj Napulja, navodeći da je on po muškoj liniji jedini legalni prijestolonasljednik.

Spletke i intrige

Poljsko plemstvo odbija ideju da im Marija i Žigmund budu vladari i traže razvrgavanje unije s Mađarskom. Elizabeta im nudi svoju kćer Jadvigu kao kraljicu ako je udaju za Vladislava II Jagelovića. No kako bi zadržala poljsko prijestolje pod svojom vlašću, tražila je da ona postane zakonski Jagelovićev posvojitelj – ako on umre, njoj ostaje kruna. Poljaci su pristali, pa je taj problem riješila, no nevolje s Marijinom krunom su se nastavile. 

- Kako bi što bolje učvrstila svoju i kćerinu poziciju, odlučila je razvrgnuti Marijine zaruke sa Žigmundom. Istodobno su ona i Gorjanski počeli tražiti francuskoga princa za brak s Marijom, što je vjerojatno uvjetovano zamišlju da će takvoga muža mlade "kraljice" puno lakše moći kontrolirati no Sigismunda, koji je dolazio iz Češke i mogao se bar teorijski osloniti na pomoć oca i brata. Gužva oko otkazivanja jednog braka i traženje novoga mladoženje, zajedno s činjenicom da je Nikola Gorjanski postao pravi "kralj u sjeni", izazvali su nezadovoljstvo skupine velikaša koji više nisu imali nikakva utjecaja na dvor - ispričao nam je dr. Ančić.  

Nemilosrdna i učinkovita

Elizabeta je, pišu neki izvori, vjenčala svoju kćer i francuskog prijestolonasljednika Luja pomoću ugovora, dokumenta koji nije zahtijevao prisustvo mlade i mladoženje. Međutim, Žigmundove ambicije bile su daleko veće nego što se u prvi mah mislilo i on je bijesan, četiri mjeseca nakon sklapanja braka preko ugovora, napao Ugarsku i na izričito Elizabetino protivljenje oženio je Mariju. Očajna zbog takve situacije, osvetoljubiva Elizabeta pokušala je biskupu koji je obavio vjenčanje napakostiti oduzimanjem ovlasti. 
Njezini suvremenici opisivali su je kao učinkovitog i nemilosrdnog političara, a radila je sve što može kako bi sačuvala vlast svojih kćeri, odnosno svoju vlast. Neki izvori spominju i kako je napisala knjigu za obrazovanje svojih kćeri, no sve kopije su izgubljene pa nema detaljnih podataka o tome što je točno pisalo.
Dok se ona bavila time, Karlo Drački je napao Ugarsku i uz pomoć nezadovoljnog plemstva preuzeo prijestolje. 

- Karlo je doista došao u Budim i prihvatio kraljevski položaj, no Elizabeta i Gorjanski su fingirali pristanak na njegovu vladavinu. Pokazivali su lažne prijateljske osjećaje i čak su zajedno sa Marijom prisustvovali njegovoj krunidbi - kazao je dr. Ančić.

Glumljena naklonost potrajala je sve dok Karlo nije ostao sam, odnosno dok se njegova svita nije vratila u Napulj. Elizabeta planira kako ga eliminirati i preuzeti prijestolje. U trenutku kada je ostao bez pristaša i posve siguran u svoju nesmetanu vlast vjerujući da je pobijedio, Elizabeta ga 39 dana nakon krunidbe poziva u jednu od svojih palača. Povijesni izvori različito opisuju što se zbilo, pa je prema nekima Karla nožem napao Elizabetin plaćenik i Dračko je podlegao brojnim ubodima, a prema drugim izvorima netko ga je snažno udario po glavi. 
- Nakon svega nekoliko tjedana Elizabeta i Gorjanski uspjeli su organizirati urotu za Karlovo svrgavanje. Jedan je dvorski vitez tijekom audijencije upao u kraljeve odaje i napao ga, zadavši mu teške rane buzdovanom po glavi. Karlo je u prvi trenutak preživio napad, ali je nakon nekoliko dana ipak umro raspolučene glave. Da je medicina bila bolja vjerojatno bi izgledao kao Kiro Gligorov, svojedobni makedonski predsjednik koji je preživio atentat i ranjavanje glave - objasnio je dr. Ančić.

Zet je oteo i naredio njezinu smrt

U svakom slučaju, Elizabeta je planirala urotu koja se nije na prvi pogled trebala povezati s njom, no svima je odmah bilo jasno da je upravo ona naručila ubojstvo. Marija je na taj način vratila svoje prijestolje, no nezadovoljstvo plemstva nakon smrti Karla Dračkog bilo je još veće nego ranije, a njegova udovica Margareta tražila je osvetu. Ubrzo joj se pružila prilika. 

- Elizabeta i njezina kći Marija su te 1386. godine sa Gorjanskim iz Budima krenule u Gorjan, na Nikoline posjede, ali su im usput oni nezadovoljnici koji su  organizirali Karlov dolazak, postavili zasjedu. Zasjeda je uspjela, Gorjanski je u sukobu odmah ubijen, a Elizabeta i njezina kćer-kraljica Marija su bile zarobljene.

Majku i kćer su pobunjenici stalno seljakali diljem zemlje sve dalje na jug kako bi im bilo teško ući u trag, a i kako bi taokinje što teže razabrale gdje su. Na kraju su dospjeli u Novigrad u zadarskome zaleđu - istaknuo je dr. Ančić obrazlažući Elizabetin konačni kraj.

Navodno je upravo Žigmund Luksemburški u želji da ukloni ljutu suparnicu i dočepa se konačno kraljevske krune organizirao otmicu i kasnije Elizabetino smaknuće, dok drugi izvori govore da je iza svega stajala Margareta udovica Karla Dračkog koja je silno željela osvetiti muževu smrt. Prema legendi, upravo je ona tražila da je zadave pred njezinim očima. Umrla je 16. siječnja 1387. godine. 

Loza joj je izumrla

Prema drugim izvorima njihov tadašnji čuvar, slavonski plemić i pripadnik ivanovačkoga reda, Ivan od Paližne ubio je Elizabetu također gušeći je, a prema nekim indicijama to je ubojstvo naručio Žigmund. Mariju su oslobodili I ona se vratila u Budim, a Elizabetino tijelo sahranili su u crkvi svetog Krševana. Po Marijinom nalogu su je tri godine poslije prebacili u Székesfehérvár. Upravo zbog toga Marija je do smrti zamjerala svom suprugu Žigmundu majčinu tragičnu smrt. Elizabetinom smrću je izumrla i njezina loza, jer ni Marija ni Jadviga nisu imale djece.