Sto godina Hrvatskog radija ili dlan za veliko napuhnuto ništa

Na Hrvatskom radiju slavili su stogodišnjicu. Velika je to obljetnica za jednu javnu i kulturnu instituciju. A slavili su tako što su postavljali nekakav Guinnessov rekord i organizirali nagradnu igru za slučajne prolaznike kroz Bogovićevu ulicu. Dizajnirali su plastični napuhanac, ukrasili ga hrvatskim patriotskim znakovljem, i pozvali ljude da prislone dlan i da tako stoje što duže mogu. Tko najduže izdrži, dobije deset tisuća eura. I ljudi, što će, polakome se za novcem, nije im problem što će sami sebi djelovati malo imbecilno, nego stanu uz balon i ne miču se. Najduže je izdržala neka sredovječna gospođa, koja će poslije reći da joj je to bio način da prikupi novce za sinovljev studij. U prirodi je čovjekovoj da za svoje nedostojne postupke nalazi uzvišena obrazloženja. Sinovljev studij ili Guinnessov rekord, zapravo je svejedno.

U stotinu godina postojanja Hrvatskoga radija, ili bi u ovom slučaju bolje bilo reći Radio Zagreba, bilo je, kao i u svakoj živoj stoljetnoj povijesti, svakakvih trenutaka. Bilo je primjera ljudskog i profesionalnog junaštva, samoprijegora i žrtve za opće dobro, bilo je huljskog podilaženja i služenja različitim kraljevima, njihovim silnicima i batinašima, od kralja Aleksandra i njegova psihopatskog čuvara javnog reda i mira Janka Bedekovića, preko maršala Tita i čitave ordije prepodobnih, do Andreja i njegova policajministra Davora, bilo je na tom radiju beskrajnog i beznadnog slavljenja teleta od zlata, a bilo je i ruganja moćnima, ali najviše čega je u tom jednom stoljeću Radio Zagreba, današnjega Hrvatskog radija, znalo biti bilo je svakodnevno i cjelodnevno ustrajno održavanje iluzije društvenoga reda i civilizacijske sređenosti, te onoga što bi se u najširem i najplemenitijem smislu moglo nazvati hrvatskom kulturom ili kulturom uopće. Treba samo zamisliti koliko je u tih stotinu godina žena i muškaraca izvijestilo narod o vremenskim i meteorološkim prilikama u gradu i svijetu, o stanju vlasti u državi, o ratovima koji su upravo započeli i nikada neće svršiti, i koliko je u tih stotinu godina žena i muškaraca s magnetofonske vrpce ili s gramofona u eter pustilo Drugi koncert Sergeja Rahmanjinova, čime su nebrojeno mnoštvo svojih slučajnih slušatelja učinili boljim, staloženijim, plemenitijim, ili ih naprosto odvratili od ubojstva ili samoubojstva. Treba samo zamisliti stotinu godina Hrvatskoga radija - iz kojih su izostavljene one četiri sramne krugovalne godine, od 10. travnja 1941. pa do 8. svibnja 1945. - treba samo zamisliti sve one ljude, danas uglavnom pokojne, koji su za tih sto godina u Hrvatskoj, ili svejedno gdje u svijetu, poslušali makar na pet minuta program Hrvatskog radija, pa se onda zapitati, bez ljutnje i bijesa, što se to dogodilo s ljudima na radiju da su u povodu takve obljetnice odlučili postaviti nekakav Guinnessov rekord, a slučajne prolaznike jednom zagrebačkom ulicom poniziti time što će im ponuditi da za deset tisuća eura učine nešto naročito besmisleno i glupo. Doista, što se to dogodilo?

Sam događaj u kojem skupinica uglavnom vremešnijih građanki i građana stoje oko napuhanog megakurtona ili turboprezervativa, zakićenog crveno-bijelim šahovskim poljima, sve dok se ne posmrzavaju ili ne odustanu pred unutarnjom navalom besmisla, neke je zbunjene promatrače navela da se prisjete filma Sidneyja Pollacka iz postrevolucionarne 1969. “I konje ubijaju, zar ne?” Ali u tom filmu ljudi, ipak, rade nešto smisleno, sve dok ne odustanu ili ne umru. Oni plešu, a ne drže dlan na napuhancu. Ples je, ipak, nešto ljudsko, smisleno i do neke mjere dostojanstveno. Ono što su Hrvatski radio, ili oni koji ga predstavljaju, priredili povodom vlastite obljetnice, zloslutno više podsjeća na “Squid Game”, posttotalitarnu, postkapitalističku južnokorejsku seriju, čiji uglavnom slučajni sudionici igraju neke maštovite ili nemaštovite, smislene ili posve besmislene igrice na novac ili smrt. I u “Squid Game”, i u igri Hrvatskog radija, postoji taj element sadističkog svođenja čovjeka na gladno ulično pseto, kojemu se ispred njuške maše krvavim biftekom. Razlika je samo u tome što se na Bogovićevoj nije ustrijelilo sve one koji su igru izgubili.

Osim ove igrice, urednici i novinari Hrvatskog radija predali su se i postavljanju Guinnessovog rekorda. Ne znamo, niti trebao znati o kakvom je rekordu riječ. Ideja knjige Guinnessovih rekorda je da svatko može biti rekorder, samo ako smisli dovoljno bizarnu disciplinu u kojoj želi pobijediti. Recimo, bez po muke možete biti Guinnessov rekorder u dužini kopanja nosa malim prstom lijeve ruke. To još nitko nije pokušao. Činjenica da su urednice/ci i novinarke/i Hrvatskog radija nakanili da se proslave tako što će postaviti Guinnessov rekord u nečemu više je rastužujuća, nego zabrinjavajuća. Gospode Bože, gdje je i na čemu završilo to stoljeće radija u Hrvata! I kako je jedna u svakom pogledu fascinantna tradicija svoj simbolički vrhunac, svoje stoljeće radija, doživjela u urednicama i urednicima koji su smislili pipkanje megakurtona napunjenog zrakom i postavljanje Guinnessovog rekorda u kopanju nosa malim prstom lijeve ruke, ili u nekoj sličnoj, jednako smislenoj disciplini. Kako je jedna velika tradicija svoj vrhunac našla u prostodušnom pokušaju da se od čovjeka nanovo stvori majmuna.

No nije najgore što su Eliana Čandrlić Glibota, koju je državna vlast postavila za “vršiteljicu dužnosti ravnateljice ustrojbene poslovne jedinice Program”, tojest za ravnateljicu Hrvatskog radija, a potom i za glavnu urednicu tog istog, i njezine urednice i urednici, novinarke i novinari, smislili nešto tako ponižavajuće glupo, nešto što u čovjeku doista izaziva nepodnošljivo susramlje i jad nad vlastitim životom provedenim uz radio, nego je problem u tome što one i oni svoju ideju brane s takvom pitbulovskom agresijom da nas pomalo hvata i strah. Urednica Sandra Leskovar, primjerice, nasrće na Maju Sever, sindikalnu povjerenicu HRT-a, jer je podijelila esej Vedrane Rudan, posvećen Eliani Čandrlić, objavljen na književničinoj autorskoj stranici. Govori joj urednica Leskovar da je “sramota” za HRT, jer da im nije čestitala na Guinnessovom rekordu i na programskom “iskoraku”, te je, vrlo znakovito, optužuje da ništa ne radi na poslu, nego da “jaši po društvenim mrežama”. Prema pravilniku HRT-a urednica Leskovar bila bi kažnjena, jer javno napada kolegicu, ali to se neće dogoditi. I možda je bolje što neće. Jer ta nevoljna djelatnica Hrvatskog radija, kao ni njezina “vršiteljica dužnosti ravnateljice ustrojbene poslovne jedinice Program” (kako je ažurirana u Leksikonu HRT-a), zapravo ne razumije ni što joj se govori, ni u čemu bi mogao biti problem. Ona je odana onima koji su je na njezino mjesto postavili, i ispunjena pravedničkim gnjevom i očajem jer postoje, eto, ljudi koji s nerazumijevanjem pristupaju onome što ona i njezini rade, a time i onome što rade ti koji su nju i njezine postavili. Njezin pravednički gnjev i očaj zbog nesavršenosti svijeta u kojem postoji i poneka maja sever, a ne sve same eliane čandrlić glibote, u svojoj je biti besprijekorno čist, jer je lišen svake sumnje, koja bi mogla nastati u eventualnom procesu razmišljanja. I samim tim, njezin je pravednički gnjev lišen svakog morala. Jer moral u instituciji u kojoj Maja Sever doista predstavlja posljednju, ili jednu od posljednjih smetnji za “iskorak” u kojem će se HRT pretvoriti u okvir za “Squid Game”, dok će građani koji plaćaju mjesečnu pristojbu biti igrači u njihovoj igri, ne samo što nije potreban, nego on nije ni moguć. Odanost, kao uzvišena, ali i opasna ljudska vrlina, postala je brana pred idejom o moralu i moralnim obzirima. Urednica Leskovar naime dobro zna da i Maja Sever ima obitelj, da i ona plaćom s HRT-a održava materijalne privide vlastitog života, i zna što čini kada je optužuje da ništa ne radi i time priziva njezin otkaz. Koji, istina, nije moguć dok god je Sever zaštićena sindikalnom klauzulom. Ali njen mandat će kad tad isteći, i to će biti trenutak u kojem će urednica Leskovar doći na svoje. Tad će Maja Sever ispasti iz igre kao nepripadajuća figura, kao pojeden pijun u Čovječe ne ljuti se, i to neće biti moralni problem, jer unutar zajednice na HRT-u neće više biti nikoga tko bi stvarao potrebu za principima koji bi bili nadređeni principu odanosti. Ono što nas odistinski rastužuje jest to da urednica Leskovar, kao ni ustrojbenica Eliana Čandrlić Glibota vjerojatno nisu svjesne u čemu sudjeluju i što zapravo rade. Igra dlana prislonjenog uz napuhanac samo je metafora onog što se zbiva na HRT-u i u onom dijelu društva nad kojim je Andrej Plenković uspostavio potpunu kontrolu.

Vedrana Rudan svoju je javnu pojavu, ili lik svoje pripovjedačice, svoga narativnog subjekta, stvorila do kraja radikalizirajući jezik vulgarnosti i prostaštva. Vladavini primitivnih i bezdušnih suprotstavila se tako što je preuzimala njihovo oružje. U tome je znala biti nevjerojatno efikasna. Svoj mali esej o Eliani Čandrlić, koju je ona, Vedrana, uvela u radijsko novinarstvo, napisala je bez ijedne psovke ili uvrede. Nježno, kao nad zgarištem. Velik i važan tekst, šteta što ga one kojima je upućen nisu više u stanju pročitati. Šteta za svijet oko kojeg su toliko strepile da su ga na kraju izgubile.

Problem na HRT-u je u tome što one i oni svoju ideju o nagradnoj igri brane s takvom pitbulovskom agresijom da nas pomalo hvata i strah.

Odanost, kao uzvišena, ali i opasna ljudska vrlina, postala je brana pred idejom o moralu i moralnim obzirima.