Što je o nevremenu u Zagrebu saznavao netko tko se u srijedu vozio iz Trsta prema Zagrebu

Posao kojim se bavim, svejedno je pišem li za novine ili za knjige, pišem li fakciju ili fikciju, zapravo bi se mogao nazvati poslom osmatranja, izviđanja, imaginiranja. I korisno je mijenjati perspektive i očišta, biti malo ovamo, malo onamo. Tako sam se ovih dana zatekao Puli. A u srijedu popodne u Trstu, na tršćanskoj rivi. Upravo smo izlazili iz jedne od naših omiljenih bakalnica, kako mi s Balkana makar u šali nazivamo špeceraj. Sjeli smo u auto, ona je bacila pogled na mobitel, i najednom joj je sa svih strana iskočila vijest o “nezapamćenom” i strašnom nevremenu u Zagrebu. Prva riječ je pod navodnicima, jer nezapamćenost ima više veze s memorijom onih koji nešto pamte, nego s nečim što se doista dogodilo. Druga riječ je bez navodnika, jer nevrijeme doista jest strašno. Koliko strašno? Toliko da smo, umjesto da se vratimo u Pulu gdje su nam ostale četkice za zube i započeti poslovi, odmah preko Slovenije krenuli za Zagreb. Zašto? Zato što u Zagrebu i pokraj Zagreba živimo, a nismo znali u kakvom su nam stanju mjesta na kojima živimo. Naravno da uvijek mora postojati netko kod koga su rezervni ključevi vaših izbi i domova. Ali usred ljeta nužno je da se potrefi da ni on nije u Zagrebu.

Naravno, ona je usput telefonirala. Ali u ovakvim situacijama telefoniranje se svodi na uglavnom uzaludne pokušaje detektiranja psihologija drugih ljudi, s kojima si inače prilično blizak. Dragi su ti, smatraš ih čestitim, rekao bi za njih da su najčešće u neprekinutom kontaktu s realnošću, ali ne znaš koliko koja njihova riječ teži u trenucima kad strašno nevrijeme pogodi Zagreb.

Zatim smo negdje kod Opičine, ili je to već bila Ajdovščina, uključili radio. Premišljao sam se bih li to učinio. U vrijeme kada je svijet bio mlad, a to je bilo još donedavno, recimo kad je u mom životu nestalo struje i započinjala je opsada Sarajeva, radio je u svakom pogledu bio vrlo korisno sredstvo informiranja. Kad god bi se zbivala neka nesreća, koliko god bila strašna, radio je usmjeravao tvoje postupke. Davao je mjeru nevolji, i na neki te je način tješio. Za razliku od novina u kojima je, čak u ona bolja novinska vremena, vazda bivalo “nezapamćenosti”, jer je u novinama uvijek bilo takvih koji slabo pamte, te se upravo za njih govorilo da baš njihovi članci prodaju novine, radio je bio medij dugog sjećanja i dubokog iskustva. Bio je sveznajući i bio je odgovoran.

Uključili smo, rekoh, radio. Vijesti Hrvatskog radija u pet, a zatim i dnevnu informativnu emisiju u sedam. Urednica je bila Mira Barić. Nevrijeme koje je u pet bilo “nezapamćeno”, u sedam će već biti i “razorno”. U pet je i gradonačelnik Tomislav Tomašević prisnažio da ni on ovo nije u životu doživio. Naravno da tog trenutka, negdje kod Ajdovščine, Vrhnike, Brezovice pri Ljubljani, nas dvoje u autu nismo još znali što se dogodilo, ali osjećali smo baš veliku potrebu da nam to netko kaže. Pomislio sam da Milan Bandić ovo nikada ne bi rekao. Za razliku od Tomaševića, on vlastiti očaj, strah i užas ne bi pridruživao očaju, strahu i užasu građana čijim gradom upravlja, nego bi ih istog časa pokušao uvjeriti da je sve to u njegovim rukama, pod njegovom kontrolom. I da će upravo on popraviti svaki naš kvar. Kada se u kasno popodne, u srijedu 19. srpnja 2023. zatekneš na cesti kroz Sloveniju, potreban ti je neki Bandić da izgovori tu laž. Naprosto zato što ona djeluje smirujuće.

Pored Tomaševića, agilno uredništvo u eter je već u pet pustilo niz anonimnih građana, ženu kojoj je voda provalila u stan i procurila niz zidove, čovjeka koji kaže da se ne može protiv prirode, ženu kojoj je nevrijeme odnijelo krov, i još jednu koja je vozila niz korito novostvorene rijeke, koja je još do maloprije bila njezina ulica… I onda je vrištala u eter, kao što je, uostalom, normalno da vrišti. Sve njih smo, u tek malo izmijenjenom rasporedu, mogli čuti i u emisiji u sedam. A pridružio im se - potpuno šokantnom izjavom! - zapovjednik Javne vatrogasne postrojbe Grada Zagreba, Siniša Jembrih, opisujući nevrijeme s onim zagrebačkim potresom. S tačke motrišta njegove službe, ova usporedba vjerojatno stoji. Ali ako je doista tako, mislili smo, svako za sebe, u autu kojim smo putovali kući, ako su, kako prvi vatrogasac Zagreba kaže, štete od ovog nevremena doista onakve kakve su bile, i još uvijek jesu, štete od potresa, tada je ovo, možda, najveća katastrofa naših života. Jembriha će urednica vijesti ekstenzivno pustiti i u sedam. Ustvari, većina onog što smo već čuli u pet, u sedam je samo ponovljena. Tada smo već prolazili pokraj Samobora, ulazili smo u Zagreb, niz koji je doista prošlo strašno nevrijeme.

Radio i ne treba služiti onim Zagrepčanima koji su ovog 19. srpnja bili na moru. U današnjoj Hrvatskoj, trećoj najsiromašnijoj članici Europske Unije, ljudi koji imaju novca za more, imat će ga i za popravljanje štete od nevremena. Ali radio bi trebao služiti onima koji su i ovog dana bili u gradu. Ako su se uplašili i ojadili, ako im je voda provalila kroz zatvorene prozore njihovih nebodera, ako su izluđeni i izvan sebe, ako im je stablo palo na auto, ako im je, ne daj Bože, netko povrijeđen, njima nikako ne treba radio koji će njihovom jadu i strahu pridodavati svoj iracionalni, neprofesionalni i neznalački jad i strah, konstatacijama o “nezapamćenom” pa još i “razornom” nevremenu. Što uopće znači riječ razorno, razmislite malo prije nego što je izgovorite. Također, ukoliko vatrogasni zapovjednik počne govoriti nešto što je obuhvaćeno stilskom figurom hiperbole, dakle funkcionalnim pretjerivanjem, i što ne odgovara faktografskoj istini, a ljude bi moglo samo dodatno uznemiriti i uplašiti, tada bi se urednica državnog radija od urednika najžućeg web portala trebala razlikovati upravo po tome što takvu izjavu ne bi pustila u program. Radio, naime, ne živi od klikova. Radio ne živi od ljudske nesreće.

Međutim, još nešto smo mogli čuti u tim informativnim emisijama Hrvatskog radija, dok smo se vraćali svome domu i sebi u Zagreb. Ljudi iz hitnih službi, upravo na čelu s vatrogascima, apelirali su na građane da nazivaju samo ukoliko su doista u krajnjoj potrebi. U sedam to je formulirano na pravi način: ako su im u opasnosti životi i imovina! Naime, poziva je bilo toliko da su bile zagušene sve linije i da, najednom, nije funkcionirala komunikacija između građana i onih koji su profesionalo zaduženi da im pomognu. Građani su bili izvan sebe, pa ih ljudi iz hitnih službi nisu uspijevali pronaći. Na neko vrijeme zatekli smo se u predelektrično i predtelefonsko vrijeme. Naravno, najlakše bi bilo sad reći da su građani nesavjesni i neodgovorni, da su egoistični, da nisu svjesni životnih prioriteta, da su asocijalni, zli i naopaki… Međutim, prava istina je da su nakon godina lošeg radija i još gore televizije, opustošenih novina i nikakvog internetskog novinarstva u Hrvatskoj, ljudi u dobroj mjeri izgubili kontakt sa stvarnošću. Izgubili su ga zato što do njih ne stižu vijesti. U općoj informativnoj kakofoniji, u brbljivom iznošenju dojmova, u toj provali hiperbola iz nekompetentnih izvora, mi često nismo u stanju saznati što se zapravo dogodilo. Ništa nam pritom ne koristi konstatacija da je ovo ili ono nezapamćeno, jer nama je potrebno upravo nešto suprotno: utjeha pamćenja! Dok se naokolo zbiva katastrofa, mi bismo da nam naša memorija bude saveznik, a ne neprijatelj. To je način da pomognemo najprije sebi, nakon čega ćemo, valjda, pomagati i drugima.

Kada smo stigli kući, napokon smo mogli saznati što se dogodilo. Oko našeg nebodera i naše seoske kuće, ali i u našem domu. Mogli smo vidjeti kako je prošao tko od naših susjeda. Daleko najgore su, naravno, prošli oni koji imaju prozore i balkone prema sjeveroistoku. Oni čiji su prozori i balkoni na suprotnoj strani ovom su prilikom ostali pošteđeni. Bilo je to jedno strašno ljetnje nevrijeme. Jednim dijelom možemo ga doživjeti kao danak globalnog zatopljenja. Ali ni tada ne treba zaboravljati da ovakva nevremena postoje otkako je svijeta. I još mnogo gora od ovih. Nije se dogodilo ništa nezapamćeno, pa se možemo dobro poslužiti iskustvima iz situacija koje pamtimo.

Ili ipak se, ipak, dogodilo nešto: javila mi se zabrinuta prijateljica iz Ukrajine, iz Lavova. Na portalima gleda što se u Zagrebu zbilo, pa pita jesmo li dobro. Koliko me je ganula njezina briga, toliko me je uplašila nesposobnost i nespremnost naših medija da daju mjeru onom što se u Hrvatskoj zbiva.